Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Storybook

Što je 'schadenfreude' i zašto trebamo KULT SLAVNIH?

Autor M.B.
Autor M.B.

Što praćenje života više i manje poznatih govori o nama i našim vrijednostima? Ima li sveprisutna celebrifikacija društva ikakvu drugu funkciju od isprazne zabave? I koja je uopće razlika između slavne osobe i celebrity osobe? Početkom 20. stoljeća zaista bogati i utjecajni ljudi, poput Johna D. Rockefellera, plaćali su stručnjacima da im spriječe objavljivanje imena u novinama jer su više od svega cijenili svoju privatnost. Pa zašto je se danas tako olako odričemo?

Izvor: Shutterstock

Zabavlja nas praćenje života slavnih. Volimo raspravljati ima li, recimo, između zvijezda filma “Zvijezda je rođena”, Lady Gage i Bradleyja Coopera, nešto više od ljubavi prema glumi i dvoručnom sviranju klavira. Što je o tome mislila bivša glumčeva supruga, jedna od najljepših žena na svijetu? Zar i top modeli imaju iste probleme u vezama kao i mi?


Prema psiholozima, ekstrovertniji među nama vole razmjenjivati zvjezdane tračeve i tako se povezivati s ljudima iz svoje okoline. Mnogo je manje onih koji prate živote slavnih jer iskreno vjeruju u duboku povezanost svojih srodnih duša. “Zvijezde zrače magičnom aurom koja kao da ne krasi obične smrtnike. Neki je nazivaju it faktorom, drugi karizmom. Njima u čast izvodimo razne rituale, čitamo časopise, gledamo ih na televiziji, raspravljamo o njima”, navodi Cooper Lawrence u knjizi “Cult of Celebrity”.

Izvor: Story

Kultura celebrityja
Njemački ekonomist i filozof iz 19. stoljeća Karl Marx religiju je nazvao opijumom za narod. Potreba narodnih masa za opijenošću idolima nije se promijenila u naše “bezbožno” doba, koje na Zapadu bilježi slabljenje utjecaja religija. Samo smo tradicionalno štovanje likova svetaca zamijenili suvremenim zvijezdama s holivudskog i sličnih nebesa.

Početkom 21. stoljeća kult slavnih pretvorio se u “kulturu celebrityja” koja prožima sve aspekte društva i jedna je od velikih zagonetki jer je istodobno površna i trivijalna, ali duboko ukorijenjena u sve aspekte naših života. S tim da sociolozi navode bitnu razliku između slave (fame) i poznatosti (celebrity). “Fame” ili pravu slavu stječemo talentom i konkretnim zaslugama, poput sportskih, književnih, znanstvenih i sličnih postignuća koja imaju realne izglede da ostanu trajno zapisana u povijesti, dok se status celebrityja može prišiti bilo kome bez ikakvih zasluga, zbog čega ima tako kratkotrajnu i prolaznu narav.

Jedina je vrijednost kulture celebrityja publicitet, neovisno o tome je li dobar ili loš. U tiskanim medijima vrijednost celebrityja mjeri se količinom teksta, koji može biti i negativno intoniran, samo da je pozicioniran bliže početku, ako već nije na naslovnici. Američki stručnjak za odnose s javnošću Benjamin Sonnenberg nazivao se “stolarom” čiji je posao “konstruiranje vrlo velikih postolja za vrlo male ljude”. Početkom 20. stoljeća zaista bogati i utjecajni ljudi, poput Johna D. Rockefellera, plaćali su takvim stručnjacima da im spriječe objavljivanje imena u novinama. Cijenili su svoju privatnost koje se danas rado odričemo.

.

Izvor: Story

Božanstva po našoj mjeri
Da bismo uveli kakav-takav red i stratifikaciju u napučenom univerzumu celebrityja, slavnima pridajemo astronomske pojmove “zvijezda“ i “superzvijezda”, dok im podređujemo “starlete”. Kad želimo naglasiti koliko su važni, okitimo ih religioznim pojmom “ikone”. Takvim rangiranjem pokušavamo se uvjeriti da živimo u zanimljivim vremenima, smatra Joseph Epstein, autor knjige “Snobbery: The American Version”. Celebrityji nam trebaju koliko i mi njima jer njihovim praćenjem ispunjavamo svoje fantazije o stjecanju bogatstva i raskošnog života. Samo, koliko su nam “tanki” ti suvremeni bogovi, toliko je slabašno i naše obožavanje jer uživamo pratiti njihov pad. Katkad je on i doslovan, kao u slučaju Madonnina poskliznuća na dodjeli Brit Awards prije četiri godine.

U doslovnom i simboličnom padu slavnih pronalazimo utjehu za svoje male i jednostavne živote, koji, eto, ipak mogu biti bolji od bogataških. Njihove nam sudbine pomažu da kontekstualiziramo svoje živote kako bismo im dali smisao i održivu strukturu. Filozof John Hick upozorava da religija nudi svece kako bi nam odvratila pozornost od nas samih i usmjerila na nešto veće, božansko, koje nam omogućuje da vodimo autentičan život.

S druge strane, obožavanje celeba potiče našu opsjednutost samima sobom. “Zaista, trebamo li biti još više zaokupljeni sobom nego što jesmo?” pita se Lawrence. Jedan od mogućih odgovora pronalazi kod profesorice teologije, dr. Jeannine Hill Fletcher, koja predlaže da se zapitamo što nas zapravo zanima, slava i popularnost ili nešto dublje i trajnije. “Životi svetaca u raznim religijama naglašavaju njihove karaktere i živote. Uče nas da su i oni bili samo (grešni) ljudi, ali svojim su kvalitetama uspjeli nadvladati slabosti, koje su dio ljudskog stanja.”

Kao što su primjeri iz života svetaca nekoć tješili bogobojaznog čovjeka, ulijevajući nadu da i on može promijeniti život i postati osoba kakvom teži biti, potrošačko društvo proizvodi sebi primjerene “svece” istom brzinom kao i bilo koju drugu vrstu robe, a mi ih konzumiramo kao i ostalu robu, površno i kratko.
Lawrence pronalazi sličnosti između slavnih osoba i tradicionalnih božanstava koja su sveprisutna, sveznajuća i svemoguća. Koliko su svemoguća, navodi na primjeru rečene Madonne, koja je sposobna zapovjediti da je u garderobi prije nastupa čekaju “144 kutije jagoda, jorkširski čaj, uže za preskakanje, organski zeleni čaj, sprej s mirisom vanilije i osam velikih ogledala”. Ništa skromnija nije ni Christina Aguilera, koja zahtijeva policijsku pratnju sve do koncertne dvorane jer “ni pod kojim uvjetima ne može kasniti zbog gužve u prometu”.

.

Izvor: Story

Zašto uživamo u njihovu padu u nemilost?
Nijemci imaju pojam kojim opisuju grešno zadovoljstvo “uživanja u nečijoj nesreći”, Schadenfreude. Lawrence ga objašnjava našom potrebom za organiziranjem stvari, ljudi i pojava radi lakšeg poimanja svijeta pa ih razvrstavamo na one koji su “unutar” i “izvan” našega kruga. Identificiramo li se s nekom zvijezdom jer dijelimo slične vrijednosti, smjestimo je “unutar” kruga. Kada ona posrne, jer su je uhvatili u seksualnom skandalu, pijanu za volanom ili oboje, osjetimo nemalo zadovoljstvo zbog njezina pada. Tako joj i treba kada više nije poput nas, “pravednički” likujemo nad njezinom kaznom, pri čemu ne treba zanemariti ni utjecaj naše zavisti na njen povlašteni životni stil.
S pozitivne strane, praćenjem posrnule zvijezde postajemo zahvalni na spoznaji da novac i slava zaista ne jamče sreću, što nas može potaknuti da se iskreno zapitamo čemu bismo zapravo trebali težiti u životu. Iz istog razloga volimo gledati fotografije slavnih s celulitom i bez šminke. Njih čine stvarnima, a nas oslobađaju od pritiska da bismo trebali izgledati bolje, ljepše, utegnutije. Ako to ne uspijeva njima, s cijelom vojskom vizažista, nutricionista, kuhara, pekara i apotekara, zašto se onda mi, prezaposleni normalni ljudi, uopće toliko zamaramo takvim glupostima?

Ulogu slavnih u našim životima možemo usporediti s onom koju imaju avatari u videoigrama. Oni su naša uljepšana verzija kroz koju živimo svoje izmaštane “zamjenske” živote. Ali kada zvijezda postane prevelika i počne djelovati kao da je predobra u usporedbi s nama i našim životima prepunim loših odluka i navika, njezin pad poprati oduševljen uzvik olakšanja. On je potvrda onog što smo oduvijek duboko vjerovali: “Ma nije meni toliko ni loše.”

Tekst: Mihaela Batinić

Fotografije: Profimedia

Najčitanije

NAJNOVIJE

Najčitanije

Najnovije

loader