Zašto trebamo KULT SLAVNIH?

Zabavlja nas praćenje života slavnih. Volimo raspravljati ima li, recimo, između zvijezda filma “Zvijezda je rođena”, Lady Gage i Bradleyja Coopera, nešto više od ljubavi prema glumi i dvoručnom sviranju klavira. Što je o tome mislila bivša glumčeva supruga, jedna od najljepših žena na svijetu? Zar i top modeli imaju iste probleme u vezama kao i mi?

Jedina je vrijednost kulture celebrityja publicitet, neovisno o tome je li dobar ili loš. U tiskanim medijima vrijednost celebrityja mjeri se količinom teksta, koji može biti i negativno intoniran, samo da je pozicioniran bliže početku, ako već nije na naslovnici. Američki stručnjak za odnose s javnošću Benjamin Sonnenberg nazivao se “stolarom” čiji je posao “konstruiranje vrlo velikih postolja za vrlo male ljude”. Početkom 20. stoljeća zaista bogati i utjecajni ljudi, poput Johna D. Rockefellera, plaćali su takvim stručnjacima da im spriječe objavljivanje imena u novinama. Cijenili su svoju privatnost koje se danas rado odričemo.

.

Božanstva po našoj mjeri
Da bismo uveli kakav-takav red i stratifikaciju u napučenom univerzumu celebrityja, slavnima pridajemo astronomske pojmove “zvijezda“ i “superzvijezda”, dok im podređujemo “starlete”. Kad želimo naglasiti koliko su važni, okitimo ih religioznim pojmom “ikone”. Takvim rangiranjem pokušavamo se uvjeriti da živimo u zanimljivim vremenima, smatra Joseph Epstein, autor knjige “Snobbery: The American Version”. Celebrityji nam trebaju koliko i mi njima jer njihovim praćenjem ispunjavamo svoje fantazije o stjecanju bogatstva i raskošnog života. Samo, koliko su nam “tanki” ti suvremeni bogovi, toliko je slabašno i naše obožavanje jer uživamo pratiti njihov pad. Katkad je on i doslovan, kao u slučaju Madonnina poskliznuća na dodjeli Brit Awards prije četiri godine.

U doslovnom i simboličnom padu slavnih pronalazimo utjehu za svoje male i jednostavne živote, koji, eto, ipak mogu biti bolji od bogataških. Njihove nam sudbine pomažu da kontekstualiziramo svoje živote kako bismo im dali smisao i održivu strukturu. Filozof John Hick upozorava da religija nudi svece kako bi nam odvratila pozornost od nas samih i usmjerila na nešto veće, božansko, koje nam omogućuje da vodimo autentičan život.

S druge strane, obožavanje celeba potiče našu opsjednutost samima sobom. “Zaista, trebamo li biti još više zaokupljeni sobom nego što jesmo?” pita se Lawrence. Jedan od mogućih odgovora pronalazi kod profesorice teologije, dr. Jeannine Hill Fletcher, koja predlaže da se zapitamo što nas zapravo zanima, slava i popularnost ili nešto dublje i trajnije. “Životi svetaca u raznim religijama naglašavaju njihove karaktere i živote. Uče nas da su i oni bili samo (grešni) ljudi, ali svojim su kvalitetama uspjeli nadvladati slabosti, koje su dio ljudskog stanja.”

Kao što su primjeri iz života svetaca nekoć tješili bogobojaznog čovjeka, ulijevajući nadu da i on može promijeniti život i postati osoba kakvom teži biti, potrošačko društvo proizvodi sebi primjerene “svece” istom brzinom kao i bilo koju drugu vrstu robe, a mi ih konzumiramo kao i ostalu robu, površno i kratko.
Lawrence pronalazi sličnosti između slavnih osoba i tradicionalnih božanstava koja su sveprisutna, sveznajuća i svemoguća. Koliko su svemoguća, navodi na primjeru rečene Madonne, koja je sposobna zapovjediti da je u garderobi prije nastupa čekaju “144 kutije jagoda, jorkširski čaj, uže za preskakanje, organski zeleni čaj, sprej s mirisom vanilije i osam velikih ogledala”. Ništa skromnija nije ni Christina Aguilera, koja zahtijeva policijsku pratnju sve do koncertne dvorane jer “ni pod kojim uvjetima ne može kasniti zbog gužve u prometu”.

.

Zašto uživamo u njihovu padu u nemilost?
Nijemci imaju pojam kojim opisuju grešno zadovoljstvo “uživanja u nečijoj nesreći”, Schadenfreude. Lawrence ga objašnjava našom potrebom za organiziranjem stvari, ljudi i pojava radi lakšeg poimanja svijeta pa ih razvrstavamo na one koji su “unutar” i “izvan” našega kruga. Identificiramo li se s nekom zvijezdom jer dijelimo slične vrijednosti, smjestimo je “unutar” kruga. Kada ona posrne, jer su je uhvatili u seksualnom skandalu, pijanu za volanom ili oboje, osjetimo nemalo zadovoljstvo zbog njezina pada. Tako joj i treba kada više nije poput nas, “pravednički” likujemo nad njezinom kaznom, pri čemu ne treba zanemariti ni utjecaj naše zavisti na njen povlašteni životni stil.
S pozitivne strane, praćenjem posrnule zvijezde postajemo zahvalni na spoznaji da novac i slava zaista ne jamče sreću, što nas može potaknuti da se iskreno zapitamo čemu bismo zapravo trebali težiti u životu. Iz istog razloga volimo gledati fotografije slavnih s celulitom i bez šminke. Njih čine stvarnima, a nas oslobađaju od pritiska da bismo trebali izgledati bolje, ljepše, utegnutije. Ako to ne uspijeva njima, s cijelom vojskom vizažista, nutricionista, kuhara, pekara i apotekara, zašto se onda mi, prezaposleni normalni ljudi, uopće toliko zamaramo takvim glupostima?

Ulogu slavnih u našim životima možemo usporediti s onom koju imaju avatari u videoigrama. Oni su naša uljepšana verzija kroz koju živimo svoje izmaštane “zamjenske” živote. Ali kada zvijezda postane prevelika i počne djelovati kao da je predobra u usporedbi s nama i našim životima prepunim loših odluka i navika, njezin pad poprati oduševljen uzvik olakšanja. On je potvrda onog što smo oduvijek duboko vjerovali: “Ma nije meni toliko ni loše.”

Fotografije: Profimedia