'Mjesec dana sam bila neobično umorna, ali nisam otišla liječniku. Danas znam da sam pogriješila'
'Pitala se kako baš ja, pa se uvjeravala da će možda proći, ali ne može proći. Sve mi je to bio šok, potiskivala sam da se to događa, čime sam napravila veliku grešku. Da sam odmah otišla...', kaže Gordana Jančić Karahmet, iza koje je najteža bitka u životu.'Nisam baš tip koji voli pričati o svom raku, ali sad pričam da žene ne naprave istu pogrešku kao ja. Ako vidiš da si mjesec dana neobično umorna, nešto nije u organizmu dobro. Ne mora biti da je rak u pitanju, ali nešto se zbiva. Svatko od nas najbolje poznaje svoje tijelo i zna da nešto nije u redu', poruka je Gordane Jančić Karahmet, izrazito pozitivne žene iza koje je najteža borba u životu, ona s invazivnim oblikom raka dojke.
Njezina priča počinje upravo s umorom koji je spomenula - tjednima ju je pratio, a olako ga je pripisala zahtjevnoj renovaciji stana usred koje je njezina obitelj bila. Otprilike dva mjeseca kasnije, tijekom tuširanja, napipala je kvržicu veličine zrna pšenice. S vremenom je kvržica bila sve veća i veća.
'Svojima uopće nisam htjela govoriti o tome, ali zapravo sam se prepala. Znala sam potajice plakati da oni ni ne znaju... Pitala se kako baš ja, pa se uvjeravala da će možda proći, ali ne može proći. Sve mi je to bio šok, potiskivala sam da se to događa, čime sam napravila veliku grešku. Da sam odmah otišla, sigurno bi terapija bila kraća', govori nam.
Nakon četiri-pet mjeseci odlučila je podijeliti sa svojom obitelji što se događa.
'Rekla sam im, ali sam rekla da neću ići nigdje. Kći je počela plakati, rekla je da moramo ići i tako me uspjela nagovoriti. Uplatila mi je pregled u privatnoj poliklinici, a nakon što su me pregledali, vidjela sam da je nastala neka strka. I sad se sva ježim kad se toga sjetim. Sjećam se da sam vidjela jednu zaposlenicu koja kolegi šapće: 'Rak'. Pomislila sam da sam to ili ja ili žena koja je bila prije mene. Čekali smo i čekali, no nisu mi potvrdili dijagnozu, nego su me poslali hitno na magnetsku rezonancu. Tu se vjerojatno ustanovila moja dijagnoza, no meni to opet nitko nije potvrdio dok na kraju nisam došla u Novu bolnicu kod doktora Damira Eljuge, koji me trebao operirati. Rekao je da sam mu ja zadnji pacijent jer odlazi iz bolnice', prisjeća se.
Kad su joj na pregledu rekli da će morati na operaciju, Gordana je briznula u plač i molila ih da je ne operiraju.
'Bojala sam se jako operacije, hoću li preživjeti narkozu, kako će to proći... Skoro 30 godina nisam bila kod doktora, zato vjerojatno nisam odmah ni otišla na pregled. Osim toga, obiteljska anamneza bila mi je čista, nisam znala da je itko u obitelji imao rak dojke. Doktor Eljuga je otišao iz bolnice pa me 24. siječnja operirao doktor Marko Barić. Odstranjeno je dosta toga, rak je narastao na dva centimetra i počeo se širiti prema žlijezdama. Sve mi je to izrezano i odmah mi je ugrađen tkivni ekspander, odnosno umjetna dojka. Kasnije sam čula da to nije dobro, da je trebao biti ugrađen kasnije, nakon zračenja. Pustili su me doma, taj oporavak je i inače težak i boli vas, no meni je taj ekspander počeo pucati. Nakon nekoliko dana morala sam doći na kontrolu jer je stalno curilo. Nema što nisu radili, do lipnja smo se borili s tim, no moje tijelo ga nije prihvatilo. Na kraju sam došla na kontrolu, to je puklo, počela je krv curiti... To je bila prava strka jer nisu imali vremena voditi me u salu, trebalo je to odmah izvaditi i šivati. Dobila sam lokalnu anesteziju i izvadili su ga. Doktor Barić mi je rekao da će ga, kad prođe malo vremena, ponovno ugraditi, no ja to više nisam htjela. I danas me pita jesam li se predomislila, no kažem da ja to više ne želim. Imam godina, pomirila sam se s tim kako je, najbitnije mi je da mene ne boli i da sam se ja toga riješila, a sad estetski...', govori nam.
U kolovozu 2024. krenula je na zračenje kod doktorice Ane Roguljić, za koju kaže da je divna liječnica. Programirano joj je 14 kemoterapija, a nakon što je s njima završila i napravila pauzu od mjesec i pol, na Rebru su joj odredili 16 zračenja.
Još godinu dana mora piti pametni lijek. Potom će još dvije godine piti druge dvije tablete. Sretna je što je sve, osim zračenja, mogla odraditi u KB Dubrava. Osim doktorici Roguljić i doktoru Bariću, najzahvalnija je cijelom medicinskom osoblju KB Dubrava - onkologija, osobito Vlasti Hrup i Tatjani Šoštarić zbog njihove velike pomoći, a napominje i da su sestre s kemoterapije s puno empatije pristupale pacijenticama.
'Najprije je bio plač i odbijanje, ali sam se kroz liječenje podigla. Taj dan kad bih došla s kemoterapije bila sam ni za što, ali ostale dane ja sam kuhala i prala... Nisam se htjela predati krevetu, ma koliko mi bilo teško. Uvijek sam mislila, ako danas legnem, pa sutra legnem, preuzet će me to i onda sam gotova, moram se boriti. Bila sam toliko jaka da nisam tražila psihološku pomoć odmah, već sam sve pregurala sama sa svojom obitelji, koja mi je bila velika podrška. Bez njih to ne bih izborila, ma koliko bila jaka. Bilo mi je dovoljno to što su oni toliko bili uz mene. Muž me uvijek čekao kad sam bila na pretragama i pregledima, vozio me na sve i bio smiren, kći je išla na sve moguće pretrage sa mnom, uzimala je slobodne dane, godišnje... To mi je jako puno značilo', priča nam i dodaje da je nakon dijagnoze sve postalo nevažno, samo ju je zanimalo hoće li se izvući, hoće li još živjeti ili je sve gotovo.
Iako su joj bili velika podrška, Gordanin suprug i kći Nikolina također su doživjeli šok kad im je ona rekla za kvržicu.
'Nikolina nije mogla vjerovati da se to dogodilo njezinoj mami. Muž je isto bio izgubljen, valjda je pet godina života izgubio, bio mu je ogroman šok. Skupa smo plakali, ali kći se digla i rekla: 'Mama, moraš, idemo'. Naručila me na pregled u privatnu polikliniku da ne čekam. Obitelj mi je bila velika podrška, ali da nam je bilo teško, jest. Doktorica Roguljić mi je rekla da je najteže i najgore prošlo, ja sam već skoro zdrava žena', kaže Gordana i nastavlja se prisjećati trenutka kad joj je počela kosa ispadati.
'Kad sam uzela četku za kosu, a na njoj ovoliki grumen kose... Isti moment su suze krenule, ja ne znam gdje sam ja te suze stvorila. Gledam se u ogledalu, suza suzu stiže. Upozorila me doktorica da to tako, nažalost, mora biti, ali na taj moment nisi spreman. Osim što sam bila ćelava, otišle su obrve i trepavice. To je veliki psihički šok, ali ja sam svoje otplakala, digla se i opet nisam išla na tu psihološku pomoć. Prije pola godine počela sam se pitati hoće li mi se bolest vratiti, hoće li se možda pojaviti i na drugoj strani pa sam otišla na razgovor s psihijatrom koji mi je rekao da je u redu plakati, to sve treba izbaciti iz sebe', priča nam.
Priznaje da je danas iznenada zna uloviti nervoza, iako je nitko ne naljuti niti ima razloga za nju, no liječnica joj je rekla da su to normalne reakcije nakon svega što je prošla. Osim toga, teško joj je pronaći adekvatnu obuću i ne može dugo hodati, a često se i budi noću. No najveća je promjena ta da sad više ništa ne prepušta slučaju pa je, kad je vidjela kvržicu na čelu, odmah otišla liječniku.
'Ne treba čekati, nego treba odmah ići na pregled, čak i ako nema tegoba. Nama ženama je sve bitnije, a sebe zapostavimo, za nas ima vremena. Auto mora svake godine na tehnički pregled, je li tako? Idemo li mi svake godine na 'tehnički'? Jednom godišnje možemo tu osnovu napraviti. Tu sam i ja napravila grešku, ne kažem da ne bi bilo raka, ali možda ne bi bilo 14 kemoterapija i 16 zračenja, možda ne bi čak bilo ni operacije. Treba ići na preglede, pogotovo danas kad nam na kućnu adresu dolaze pozivi za mamografiju. Mislim da sam i ja dobila poziv dvije godine prije nego što sam oboljela, ja sam taj papir pročitala i bacila sam ga u smeće. Da sam otišla, tko zna? Da je teško, teško je. Da se treba boriti, treba. Da se ne treba predati, ne treba. Idite na preglede!', zaključuje.