Ana Gruica Uglešić o položaju žena u društvu: 'Ponekad se rukama i nogama borimo za običnu kavu s prijateljicom'

U Dugopolju, u rodnoj kući svoje prabake Matije i bake Cvite, Ana Gruica Uglešić snimila je fotografije koje posvećuje majci Silvani i cijeloj ženskoj liniji svoje obitelji. Upravo su te žene, kaže, oblikovale i izgradile ono što je danas, odgajajući je u pravom matrijarhatu. Možda zato nije slučajno što upravo sada igra Noru, junakinju predstave ‘Lutkina kuća, dio drugi’ Gradskog kazališta mladih Split, koja nakon uspješne prošle sezone ponovno kreće pred publiku. Predstava će 7. listopada gostovati u Makarskoj, u Apfel Areni, a 9. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku. U razgovoru za Story Ana govori o Nori, ženskoj slobodi, majčinstvu, braku i potrebi da, bez obzira na sve uloge koje nosimo, sačuvamo vlastiti glas.

Nora govori o muškim glasovima koji joj određuju što bi trebala biti. Koliko je teško razlikovati vlastiti glas od svega što smo godinama slušali od drugih?

Strašno teško. Danas je možda teže nego ikada prepoznati vlastiti glas. Društvene mreže, mobiteli, društvo, obitelj - sa svih strana dolaze poruke o tome kakvi bismo trebali biti i kako bismo trebali živjeti. Najopasnije je kada njihov glas postane naš. Kada same sebi počnemo govoriti: moraš, ne smiješ, nije vrijeme, što će ljudi reći... I onda više ne znaš gdje završavaju oni, a gdje počinješ ti.

Ponovno pronaći svoj glas jedan je od najtežih, ali i najvažnijih poslova koje žena može napraviti za sebe. Je li Norin odlazak bijeg ili prvi pravi čin slobode?

Za mene je to čin slobode. Radikalan, bolan, možda čak i sebičan - ali slobodan. Jer sloboda nije uvijek lijepa. Ona ima svoju cijenu, a Nora ju je platila. Upravo zato mi je zanimljiva. Ne zato što je sve napravila ispravno, nego zato što je imala hrabrosti pitati se: 'A što ako ovaj život koji živim uopće nije moj?' Ali ne mislim da žena mora odbaciti sve svoje uloge da bi pronašla sebe. Ja volim biti majka, supruga, glumica, studentica i poduzetnica. Ne želim se odreći nijednog dijela sebe. Problem nastaje kada jedna od tih uloga postane cijeli naš identitet i više ne znamo tko smo izvan nje. Najveća emancipacija za mene nije u tome da odbaciš sve svoje uloge, nego da ih biraš i živiš svjesno, a da kroz sve njih sačuvaš svoje 'ja'.

Kako ste pronašli Norinu ranjivost, a da ona pritom ne postane žrtva?

Tako što je nisam sažalijevala. Nijednog trenutka. Nora nije žrtva. Ona je žena koja je donosila odluke i sada živi njihove posljedice. Može biti slomljena, izgubljena, usamljena i istodobno nevjerojatno snažna. Meni su takve žene najzanimljivije. Bilo mi je važno ne braniti Noru, ali je ni osuđivati. Dopustiti joj da bude proturječna - i snažna i slaba, i hrabra i uplašena, i sebična i nesebična. Upravo u tim proturječnostima počinje stvaran čovjek.

Koliko su 'muški glasovi' danas još prisutni u ženama?

Puno više nego što želimo priznati. Danas nam možda nitko neće izravno reći: 'Ti kao žena ne možeš', ali mi to često kažemo same sebi stotinama malih zabrana. Budi ambiciozna, ali ne previše. Budi lijepa, ali ne tašta. Budi majka, žena i profesionalka, sve stigni - i pritom se nemoj žaliti. Od žena se još očekuje da ostanu unutar određenog kalupa, a svako iskakanje iz njega lako se proglasi onim čuvenim - 'previše'. I onda shvatiš da zatvor više nema ni vrata ni čuvara. Čuvar je u tvojoj glavi. Možda je najtužnije što su žene ženama često najveći suci. Upravo zato što i same nose neke od tih 'muških glasova' u glavi. Za mene je bilo važno od djetinjstva ostati autentična i svoja, čak i po cijenu toga da nekome izgledam kao 'previše'. Nisam dopuštala ni obitelji ni društvu da određuju što je ispravno za mene. Imala sam sreću, ali i mentalnu snagu sačuvati vlastiti integritet.

Je li nakon dvije godine samoće teže vratiti se među ljude?

Danas je najveći luksuz na svijetu moći se potpuno isključiti iz svijeta. Mislim da povratak među ljude nakon takvog iskustva mora biti ogroman šok. Kada jednom upoznaš tišinu, puno teže podnosiš buku. Kada jednom naučiš biti sam sa sobom, više ne pristaješ tako lako na odnose samo zato da ne bi bio sam. Možda je upravo to Norin najveći problem pri povratku - ona se više ne može vratiti kao ista žena, a ljudi oko nje možda očekuju upravo onu staru Noru.

Je li vam Nora pomogla da propitate neki vlastiti dio sebe?

Jako. Žena sam koja stalno nešto preispituje, najviše sebe. Ne vjerujem u trenutak u kojem kažeš: 'Evo, sada sam gotova, sada znam tko sam.' Uživam u promjenama kojih sam svjesna. Učim brzinom munje, mijenjam se, ulazim u nove prostore i životne uloge, rušim neke svoje stare slike o sebi. Zato Noru razumijem. Ne zato što bih napravila njezine izbore, nego zato što razumijem potrebu da otkriješ tko si kada sa sebe skineš sve ono što su ti drugi rekli da moraš biti. Naučila sam da želim imati pravo promijeniti mišljenje, početi nešto novo, ponovno biti početnik, pogriješiti, naučiti i nastaviti dalje. Za mene je i to oblik slobode.

Što biste voljeli da gledatelji ponesu iz predstave?

Znam da ljudi nakon predstave izlaze potpuno prodrmani. Zbog koncepta predstave, u kojoj je samo 46 gledatelja s nama u obiteljskom salonu, publika nema mogućnost sakriti se u masi. Ono što vidi zaboli i prodrma do kosti. Predstava otvara pitanja muško-ženskih odnosa, majčinstva, braka, odnosa među ženama, slobode i odgovornosti. I svaka perspektiva ima svoje snažne argumente. Ali ovo nije manifest protiv muškaraca, braka ili majčinstva. Nora nije žena koja kaže: 'Ne trebam nikoga.' Ona kaže: 'Ne želim više nestati u onome što trebam drugima.' Voljela bih da se žene nakon predstave zapitaju: Jesam li ja još tu? Koliko mojih odluka doista pripada meni? Koliko sam puta rekla 'da' samo zato da ne bih bila proglašena teškom? I koliko sam puta vlastitu iscrpljenost nazvala ljubavlju? Sloboda nije život bez drugih. To je život u kojem drugi postoje, ali ne govore umjesto tebe.

Više fotografija pogledajte u galeriji: