Karla Zelić: "Uspjeh više ne želim plaćati vlastitim mirom"

Za dobru kavu i razgovor uvijek se nađe vremena, čak i kada je raspored pun. S Karlom Zelić zato smo, uz 'z bregov Cappuccino razgovarali o modi, kreativnosti, novim planovima i malim pobjedama koje najradije slavi tako da – ne radi ništa. Otkrila nam je zašto danas pažljivije bira na što troši svoje vrijeme i kako se promijenio njezin pogled na uspjeh.

Kreativnost i sve njezine forme. Razmišljam o tome kako se mijenja s nama, koliko na nju utječu iskustva i koliko je važno ostaviti si prostora za istraživanje, bez pritiska da sve što radimo mora imati svrhu, rezultat ili komercijalnu vrijednost. Mislim da smo se previše navikli kreativnost promatrati kroz produktivnost, a zaboravili koliko je važno raditi nešto jednostavno zato što nas veseli.

Na čemu trenutačno radiš i čemu se posebno veseliš do kraja godine?

Poslovno je i dalje dinamično, radim na nekoliko zanimljivih projekata, a čekaju me i poslovna putovanja kojima se veselim. Ipak, najviše se radujem Božiću s obitelji. Moja sestra, nećak i muž nakon 12 godina života u inozemstvu vratili su se u Hrvatsku pa ćemo napokon provoditi puno više vremena zajedno. Činjenica da sada živimo u istom gradu još mi djeluje nestvarno. To mi je definitivno najljepši poklon ove godine.

Na što si najponosnija u proteklih godinu dana?

Profesionalno mi je godina donijela posebne trenutke, među kojima je i moj prvi izlazak na pistu na Pariškom tjednu mode, iskustvo koje ću dugo pamtiti. Ipak, najponosnija sam na nešto što nema toliko veze s poslom. Nakon razdoblja u kojem sam se morala ozbiljno posvetiti mentalnom zdravlju, ponovno osjećam znatiželju, energiju i uzbuđenje zbog svega što dolazi. Ponovno uživam u svakodnevici i malim stvarima te imam više prostora da sve što mi se događa zaista doživim.

Kako najradije slaviš male pobjede?

Svojim sestrama i malom krugu najbližih ljudi prvo javljam sve, od velikih životnih prekretnica do sitnica koje su meni u tom trenutku važne. Volim dijeliti sreću s ljudima koji se iskreno vesele tuđoj. Male pobjede najradije slavim dobrim ručkom, kavom, druženjem ili jednostavno danom u kojem si dopustim ne raditi ništa. To mi je možda čak i najdraže! A volim se počastiti i nekom sitnicom s wishliste.

Postoji li nešto čemu se dugo želiš vratiti, a sada napokon imaš prostora za to?

Već dugo želim ponovno pisati, ali i istražiti nove forme kreativnog izražavanja i projekte izvan onoga čime se trenutačno bavim. Nakon burnouta morala sam naučiti usporiti i dati prednost vlastitom zdravlju. Nije mi bilo lako prihvatiti da ne mogu i ne moram sve odjednom, ali bilo je nužno. Danas se osjećam stabilno i ponovno imam kapacitet za stvaranje. Želim ostvariti neke od tih želja, ne zato što nešto moram dokazati, nego zato što me iskreno vesele.

Što si naučila o postavljanju granica i očekivanjima drugih?

Granice nisu nešto što postavljaš drugima kako bi ih promijenio, nego sebi kako bi se zaštitio. Nekad sam mislila da svima moram biti dostupna, na sve odgovoriti, sve odraditi i nikoga ne razočarati. Danas znam da je to najbrži način da na kraju razočaraš samu sebe. Naučila sam i da nije svaka prilika dobra prilika te da je mir koji dobiješ kada kažeš „ne” često vredniji od svega što bi dobila da si rekla „da”. Do tih sam spoznaja došla na teži način, prolazeći kro  burnout, ali ono što sam pritom naučila neprocjenjivo je.

Dijeliš li danas manje privatnih trenutaka na društvenim mrežama? Gdje povlačiš granicu?

Moj pristup društvenim mrežama oduvijek je bio iskren i spontan. Nikada nisam željela stvarati savršenu, pomno konstruiranu verziju sebe niti prikazivati život ljepšim nego što jest. Dijelila sam i teže strane života jer je to za mene prirodno i vjerujem da je upravo ta iskrenost jedan od razloga zbog kojih sam izgradila lijep odnos sa svojom zajednicom. S vremenom sam, ipak, naučila da autentičnost ne znači da baš sve mora biti javno. Danas puno bolje razlikujem ono što želim podijeliti od onoga što želim zadržati za sebe. Važno je imati dijelove života koji pripadaju samo nama i našim najbližima.

Što se promijenilo u tvom poimanju uspjeha i samopouzdanja?

Nekada sam uspjeh povezivala s vanjskim potvrdama, projektima, priznanjima i time koliko toga uspijem napraviti. Danas mi je puno važnije kako se osjećam dok sve to radim. Možeš imati kalendar pun impresivnih projekata, a istodobno biti potpuno prazna osoba. Uspjeh mi danas znači imati slobodu birati, raditi stvari iza kojih stojim, imati vremena za ljude koje volim i ne izgubiti sebe u procesu. Ambicija je i dalje tu, samo više ne želim da me košta vlastitog mira. Slično je i s modom.

Oduvijek sam se voljela izražavati odjećom, ali to ne znači da sam oduvijek imala samopouzdanja. Moda mi je često bila način da ga izgradim. Volim što odjećom možeš komunicirati bez riječi, igrati se identitetima i svaki dan biti neka druga verzija sebe. S vremenom sam shvatila da je puno zabavnije biti nekome „too much” nego samoj sebi „not enough”. Nikada mi nije bio cilj uklopiti se, a danas mi je drago ako svojim primjerom mogu inspirirati druge da budu svoji.

Što bi voljela da nam možeš ispričati kada se za godinu dana ponovno nađemo na kavi?

Voljela bih reći da sam napokon realizirala neke ideje koje već godinama žive u mojoj glavi i da sam se usudila napraviti nešto što me istodobno veseli i pomalo plaši. Da sam nastavila stvarati, eksperimentirati i izlaziti iz zone komfora, ali bez potrebe da se pritom potpuno iscrpim. I najviše od svega, da sam sretna. Ne nužno zato što se dogodilo sve što sam planirala, nego zato što sam naučila uživati i u svemu onome što nisam.

Zahvaljujemo HUB7 na ustupljenoj lokaciji za snimanje.

Sadržaj nastao u suradnji s Vindijom*