Emma Armstrong, autorica knjige I Used to Think Vegans Were Dicks, otkriva teškoću odgoja djece u ekonomskom okruženju koje je, kako kaže, “daleko od ugodnog djetinjstva koje je sama imala”. Autorica priča da je ona odrasla u prvoj generaciji imućne obitelji srednje klase, s glazbenim i sportskim aktivnostima te izletima i putovanjima, ali sama ne može svojoj djeci priuštiti isto.
“Ne mogu im dati djetinjstvo kakvo sam ja imala,” piše Armstrong. “Unatoč tome što znam da je usporedba ‘kradljivac radosti’, stalno se uhvatim kako uspoređujem svoja sjećanja s njihovom realnosti.”
Kako se osjećate u usporedbi s odgojem koji su vam pružili vaši roditelji?
Autorica opisuje kako je sve teže reći ‘ne’ stvarima koje su za nju bile neupitne: izvannastavne aktivnosti, obiteljski izleti, ideja da je fakultet nešto što se podrazumijeva. “Želim biti zabavna mama, a ne ona koja gleda svaki obrazac za prijavu tražeći skrivene naknade ili koja kaže ‘možda sljedeće godine’ kad stigne email za ljetni kamp.”
Prva generacije roditelja koja 'klizi unatrag'
Armstrong naglašava da mnogi milenijski roditelji, osim što brinu o vremenu koje djeca provode pred ekranom, unosu magnezija i aktivnim vježbama sigurnosti, također suočavaju se s neugodnom stvarnošću: financijski ne mogu pratiti vlastita očekivanja i osjećaju se obeshrabreno jer su prva generacija srednje klase koja “klizi unatrag”, piše Scary Mommy.
“Ne možemo odgajati svoju djecu u utopiji bez društvenih mreža kakvu smo mi imali, niti si možemo priuštiti odgoj kakav su imali naši roditelji,” piše Armstrong. “Većina stvari moje djece je rabljena. Ne zato što sam posebno ekološki osviještena ili financijski snalažljiva, već zato što jednostavno ne mogu platiti nove stvari.”
Mislili smo da, ako radimo naporno, naša djeca će imati više od nas
Autorica ističe kako statistike potvrđuju da život danas košta više nego u osamdesetima i devedesetima, a očekivanja su veća. Armstrong je tri puta pohađala fakultet, dok njena djeca još nemaju putovnice - ne zbog nedostatka želje za putovanjima i avanturama, već zato što svaka putovnica košta, a to je tek početak troškova.
U svom eseju Armstrong također citira britanskog komičara Ahira Shaha, koji u skeču komentira kako mladi ljudi danas često osjećaju da je “stara generacija povukla ljestve na kojima smo se trebali penjati i potom ih spalila”.
I dok su mnogi roditelji iz generacije Baby Booma uspjeli stvoriti udobno, odrastanje srednje klase za svoje milenijske nasljednike, današnja generacija roditelja, po Armstrong, samo sanja o tome - i osjeća se loše zbog financijskih ograničenja.
“Ne radi se o luksuznim izletima ili članstvu u elitnim klubovima. Radi se o tome da možemo platiti stan, kredit, ili barem hranu,” zaključuje Armstrong. “Najviše mi nedostaje ne samo izlet u Disney world, nego pretpostavka koja je stajala iza njega: da će, ako radiš naporno, tvoje dijete imati više nego ti. Sad sam naučila da to nije tako… i mrzim što bi moja djeca mogla najviše osjetiti tu stvarnost.”
