Sunčani dan u veljači bio je idealan za susret sa Ksenijom, jer kako nam je još u telefonskom razgovoru napomenula, ona obožava šetati, sjediti sama na klupi i razmišljati. Ksenija je 27-godišnjakinja s kojom smo se sastali u jednom zagrebačkom parku nedaleko od samog centra grada. Odmah nakon što smo se upoznale rekla je: “Provjerila sam prognozu pa mi se ovo mjesto činilo idealnim za naš razgovor. Imat ćemo mira, a možda i potraje.” Nosila je kratke čizmice i traperice, a ispod kaputića nazirala se decentna ogrlica za koju nam je Ksenija poslije rekla da joj je emotivno vrlo vrijedna. Na njezinom vitkom tijelu sva ta odjeća stajala je kao salivena. S nonšalantno kosom izgledala je poput djevojke iz žurnala. Na taj kompliment, kao da se malo posramila. Zastala je kršeći prste na rukama i promrmljala kako možda zbog onoga što je prošla danas više nema isto samopouzdanje kao nekada. I teško da će ga ikada vratiti. Nastavili smo šetnju, a ova mlada studentica započela je svoju priču.
“Odrasla sam s mamom koja je godinama radila kao tajnica u jednoj kompaniji.
Oca nikad nisam upoznala. No to je duga priča. Otišao je i ostavio nas kad mi je bilo dvije godine. Ne mogu reći da mi je nedostajao, a možda sam jednostavno naučila živjeti bez njega pa mi se sada to takvim čini. U
pubertetu sam, pak, bila jako ljuta. U toj fazi sam ga čak
željela i pronaći. Smatrala sam ga bezveznjakom koji nas je bez imalo grižnje savjesti izbrisao iz svog života. Ni danas nemamo nikakav kontakt. Nikad mi to neće biti jasno, ali kao što sam rekla, prihvatila sam to.”
Nakon osnovne škole Ksenija je upisala jednu zagrebačku gimnaziju, pa
fakultet. Danas je svega nekoliko ispita dijeli od diplome. “
Uvijek sam bila odlikašica. Mama se uvijek hvalila mojim ocjenama...”
Zastala je na pola rečenice... “Znam da okolišam, ali mi je s vama jako teško razgovarati o onome što se događalo.” Ipak je nastavila.
“
Sve je počelo na ljetovanju prije nešto više od šest godina. Bilo je to ljetovanje koje smo prijateljice i ja dugo priželjkivale. Imale smo u planu uživati u suncu, moru, zabavljati se... Ali jedne večeri dogodilo se nešto što nismo planirale. U jednom noćnom klubu prišlo nam je jedno muško društvo. Stali su pored nas, pružili ruke i predstavili se. Djelovali su simpatično. Nisu bili ni
nasilni, ni naporni. Naprotiv. Poveli smo razgovor, teme su se redale, smijali smo se... Da, bili su zgodni i u ranim tridesetima”, prisjeća se Ksenija kojoj je tada bilo 21 godina. Novo poznanstvo nastavilo se i sljedećeg dana kada su djevojke dobile poziv da dođu na brod na kojem su oni odsjeli. “Hm... Bit ću
iskrena. Kada smo prvi put došle k njima, bila sam impresionirana onim što sam vidjela. Bila je to luksuzna jahta, ispijala su se najfinija pića, jele delicije...” Dan po dan i ljetovanje mladih djevojaka gotovo se preselilo na
jahtu kojom su ‘vladali’ imućni muškarci. Ubrzo su djevojke bile zavedene. “Zapravo, nisam bila
ni svjesna kamo je sve to vodilo. Čak su pored alkohola bili u ponudi i neki drugi opijati, ali ništa mi to nije djelovalo opasno.” Barem do povratka u Zagreb. Ksenija je ostala u kontaktu sa svojim poznanikom s mora.
“Ivan je imao
stan u elitnom djelu Zagreba. Bio je to
luksuzan penthouse. Često bi me pozivao, a ja sam prihvaćala pozive. U početku smo se samo zabavljali, a onda je zabava prešla na neki drugi nivo. Redovito sam spavala s njim kada bih došla k njemu. Uglavnom su to bili vikendi, a tijekom tjedna nešto rjeđe. No nikada u stanu nismo bili sami. Bili su tu i drugi muškarci, ali i druge žene. U početku sam spavala samo s njim. Ivan bi mi svaki put ostavio određenu svotu novca za odjeću. Nekoliko puta odveo me je i u šoping u inozemstvo.
Mogla sam potrošiti i do pet tisuća eura na garderobu. Priznajem, u početku se nisam osjećala kao da radim nešto loše. Izvršavala sam sve svoje obveze na fakultetu i kod kuće.” Ksenija je svaki put konzumirala alkohol. U tim zgodnim i naizgled šarmantnim muškarcima oko sebe nije vidjela opasnost. Sve dok jednu večer Ivanu nije došlo društvo iz jedne europske metropole. Ksenija je došla kao i obično, no onda je uslijedio
neuobičajeni zahtjev. “Sjećam se kako me Ivan upoznao s njima, a onda povukao na stranu i rekao mi da ću večeras spavati s jednim od njih. Izraz mog lica bio je
zaprepašten, a onda mi je on rekao:
‘I da nisam čuo ni riječi.’ Okrenuo se, razvukao svoj lažni osmijeh i vratio se među njih. U tom trenutku osjećala sam se
kao da mi je netko skinuo povez s očiju. Pomislila sam: pa što ja to radim? Uplašila sam se. Kao da me
preplavio napadaj panike.
Priče u cjelosti pročitajte u novo izanju magazina Storybook.
Razgovarala: Una Zima
Fotografije: Matea Smolčić Senčar
