Kako to izgleda kada supružnici intervjuiraju jedan drugoga

Belma: Nemoguće izbjeći neko prvenstvo. Sjećam se i tebe dok si igrao, ali nikada nisam ni pomislila da će nam život spojiti sudbine. A pogledaj nas sada! Reci mi, kada si se odlučio povući iz rukometa, jesi li uopće mislio da će ti toliko nedostajati? Mirza: Pa, iskreno, Una i ti (i tvoje zanovijetanje) popunili ste tu prazninu pa nisam imao neki prazan hod. I nisam mislio da ću to reći, ali nedostaje mi! A jesi li ti mislila da svijet rukometa izgleda ovako prije nego što si ga upoznala? Belma: Da sam znala da je ovako, malo bih razmislila prije odluke da odem za tobom u Poljsku :) Mislila sam da ću ondje po cijele dane ispijati kave s prijateljicama, kupovati cipele, naslikavati se za društvene mreže. A i ljudi izvan svijeta profesionalnog sporta vide samo onu lijepu stranu. Stvarno stanje je potpuno drukčije, no svaki posao donosi lijepe i manje lijepe stvari. Mirza: Dobro, ajmo sad ozbiljno! U čemu si najviše uživala? Je li ti bilo teško odlučiti da živiš izvan Hrvatske? Belma: Ajme, Poljska! Naravno da se sjećam. Sjećaš li se ti kako sam ja plakala kad smo odlazili? Hoću natrag! Bilo je teško na početku, onih mjesec i nešto u hotelu bez interneta i televizije, a ti si po cijele dane bio na pripremama. No bila sam zaluđena tobom pa mi se sve to činilo savršenim. Bilo mi je super! Mirza: Ajde mi sad to predloži :) Belma: Ma, nije mi bilo teško. Pa ja sam bila više za nego ti. Imala sam u glavi samo onu ljepšu stranu života profesionalnog sportaša, mislila sam da ćeš me odvesti u kuću na tri kata, s poslugom. Ali ništa od toga... Nego, tijekom karijere doživio si mnoge pobjede i dobio trofeje, koja ti je najdraža? Mirza: A zašto me to pitaš kad znaš. Olimpijada. Nema te medalje ili trofeja koji se mogu približiti toj zlatnoj, olimpijskoj. Belma: Ok, onda ću te pitati čemu te sport naučio? Mirza: Pobjedi, porazu, dijeljenju. Pravdi, nepravdi. Belma: Boli li te nepravda? Mirza: Pa naravno. Kako se nosiš s nepravdom? Pa psuješ sucu sve što stigneš. I prođe te. Belma: Što je najteže u životu sportaša, a koji su privilegiji? Mirza: Najteže? Fizički napor i putovanja. I da, stalno si sam i odvojen od obitelji. Ali pobjeda je zarazna i liječi svaku nostalgiju. A privilegiji? Ha-ha-ha... Pa kad sam posljednji put platio kaznu? Kad izlazimo van, kad čekamo u redu? Uf, ima ih... Belma: Daj reci, kako izgleda slavlje u svlačionici? Mirza: Prvih desetak minuta prepričavamo što se dogodilo da se malo poslože dojmovi, i pjesma, naravno. Belma: Tko pjeva? Ti? Mirza: Ako uđe koja pivica, pjevam onda i ja :) Belma: Hajde, ispričaj mi neku dobru priču iz svlačionice! Mirza: Molim? Iz svlačionice ništa ne smije izaći! Nije to za javnost! Belma: Neka ti bude. A sjećaš li se svoje prve utakmice? Mirza: Naravno da se sjećam. Tada sam ispao smiješan jer sam pogodio čovjeka u trbuh kad sam pucao penale. A što si ti htjela biti kad odrasteš? Jesi li na putu svojih snova? Belma: Katkad sam željela biti sve, a katkad ništa. Željela sam biti liječnica, frizerka i prodavačica, ali nikada nisam poželjela biti pravnica ni voditeljica. No kad god nešto planiram, nikad mi se ne ostvari, vidio si i sam. A kad si ti bio mali, koje si postere imao na zidu? Čekaj, ti i brat ste imali zajedničku sobu, je li tako? Mirza: Da, brat i ja dijelili smo sobu. On je bio stariji i donosio je odluke o svemu. Nije bio sportski tip pa su na zidu vjerojatno bili posteri nekih njegovih pajdaša. Ma, daj molim te, tko će se toga sjetiti?! Ti se kao sjećaš? Belma: Pa sjećam se, to mi nije bilo tako davno kao tebi :) Imala sam Spice Girls, Backstreet Boys, pa sam ušla u fazu metalaca... ma svega je bilo! A ti, kad si odrastao i bio na vrhuncu karijere, kako si se osjećao? Jesi li bio frajer? Mirza: Pa kao da sam na vrhu, Belma. Nadmoćno, kao da ti je cijeli svijet pod nogama. Lijep je to osjećaj. Ali, nažalost, kratko je trajao. Sad razumijem političare, moć je ipak najslađa od svega. Belma: Što, i od žena? Mirza: Naravno!!! Belma: A jesi li kada poletio previše? Mirza: Mislim da nisam, ali pitaj nekog drugog, možda ti kaže nešto drugo. Belma: A kad ti je u karijeri bilo najteže? Mirza: Onda kad sam se ozlijedio. Osjećao sam se tako nemoćno! Užas! Tada ti grozne misli prolaze kroz glavu, padneš u depresiju... Uh, nemoj me podsjećati na to! Bolje ti meni reci kako si završila na TV-u? Belma: Ah, igrom slučaja! U moju su školu došli neki novinari, a znaš ti mene, progovorila bih kako god pa sam ih pitala da me povedu sa sobom. Novinarka je uzela moj broj i za nekoliko me dana stvarno nazvala. Došla sam na Kanal Ri i oduševio me je taj posao! Baš ti uđe pod kožu, osjećaš se nekako moćno pa razumijem kad mi pričaš o moći, okusila sam je i ja, doduše, u maloj dozi, ne baš kao ti, ali dovoljno da me obuzme. Mirza: I sada, kad pogledaš, je li ti teško biti moja žena? Belma: Ha-ha-ha... Ma nije mi teško kuhati ti, svakodnevno čistiti za tobom, nije mi teško prigovarati... Ma, predobro mi je!  Sjećaš li se što sam ti prvo skuhala? Kakvo je bilo? Mirza: Uuu! Pa nemam pojma... Čekaj, ti znaš? Belma: Ha-ha-ha, ni ja nemam pojma. Pa nisam ni kuhala, stalno smo išli po restoranima i naručivali. Belma: A sigurno se sjećaš prvog spoja? Jesi li imao tremu? Mirza: Čekaj, je li prvi spoj bio dan kad smo se upoznali pa ostali vani do 6 sati ili onaj dan kad smo išli u šetnju? Belma: Pa ne znam. Možda šetnja? Kad smo išli u šetnju, imala sam tremu. A kad smo bili vani do jutra, baš i nisam ;) Mirza: Kako te najviše mogu iživcirati? Belma: Hm, pa ima nekoliko stvari koje voliš raditi, kad me ne slušaš što ti govorim pa ti moram ponavljati. Kad voziš i pričaš na mobitel pa promašiš put ili kad odeš na put i odneseš ključeve od auta... Znaš ti točno kako me iživcirati! Mirza: Kad bi mogla promijeniti neke moje osobine, što bi to bilo? Belma: Voljela bih promijeniti samo jednu stvar. Stalno daješ obećanja koja ne ispunjavaš, voljela bih da to ne radiš. A ti? Mirza: Ništa ne bih mijenjao. Belma: Daj, kaži, ne moraš se bojati! Mirza: Ma ništa, stvarno! Belma: Jesi li ovako zamišljao brak? Mirza: Pa nisam ga baš prečesto zamišljao. Ali i ono što sam zamislio, nije bilo ovako. Teško mi je, stalno me gnjaviš, a nije mi jasno zašto. Pa vidiš da sam ti dobar :) Belma: Zašto si tako popustljiv prema Uni? Mirza: Uvijek mislim da je još premalena, da ću neke stvari ispraviti kad odraste. Maloj bebi se malo toga može zabraniti, a kada shvatiš da ona više nije mala, bit će kasno. A što je tebi najljepše u majčinstvu, u čemu najviše uživaš? Belma: Pa u Uni, u maženju ujutro, u njezinoj kosici, mirisu... Stalno bih je gnjavila. Bi li ti volio da se i naša Una bavi sportom? Mirza: Pa bih, ali to njoj nikad neću priznati. Ponudit ću joj sve mogućnosti, preporučit ću joj neki vodeni sport, radi zdravlja. A rukomet? Ma to nije za curu, ustvari, neka ona izabere što želi. Ipak, sumnjam da će netko iz naše obitelji opet ući u sport. Prije mene se nitko nije bavio sportom, a mislim da neće ni poslije. Belma: Baš me zanima što ćeš napraviti kad Una dovede dečka kući. Hoćeš li mu dati da uđe u kuću? Mirza: A što ću, sad kokodačem, a kad dođe taj dan, morat ću se pomiriti s time. Bit ću sretan ako me mali ne izbaci iz kuće! Hoću li uopće pokraj vas imati pravo glasa?! Belma: Ah, jadan, baš mi te žao! Izgleda kao da te mi ugnjetavamo? Mirza: Pusti neka ljudi sami zaključe! Fotografije: Josip Čekada