Holivudski ljepotan u ekskluzivnom razgovoru samo za Storybook

Matthew McConaughey šokirao nas je tri puta u samo 48 sati. Prvi i drugi put u jednom dahu dok smo puna dva sata uživali u njegovoj sjajnoj ulozi u filmu “Dallas Buyers Club” na  filmskom festivalu u Torontu, gdje je ova izvrsna i dugo očekivana drama doživjela svjetsku premijeru, a treći put kad smo ga dan nakon premijere uživo vidjeli iako se pojavio u vrlo elegantnom izdanju: klasičnom strukiranom tamnom odijelu, bijeloj raskopčanoj košulji, smeđim kožnim cipelama i uz prepoznatljiv široki zasljepljujući osmijeh kao final touch. Slavni holivudski ljepotan najprije nam je priredio dvostruki šok ulogom Rona Woodroofa, teksaškog ženskaroša, pijandure i homofoba koji - kao u najgoroj noćnoj mori - saznaje da je zaražen virusom HIV-a i da mu ostaje svega tridesetak dana života. Ne želeći se pomiriti sa sudbinom, Ron odluči iz inozemstva švercati lijekove koji u SAD-u nemaju dozvolu za prodaju, a borba protiv vlastite smrti neplanirano se pretvori u njegov životni projekt: ilegalnu prodaju lijekova gay populaciji kojoj je to bila kakva-takva slamčica spasa nakon što su je medicinske državne institucije prepustile okrutnoj sudbini u vrijeme (radnja filma odvija se sredinom 80-ih) kada je AIDS bio nova, nepoznata i smrtonosna bolest. “Supruga baš nije bila sretna kad je vidjela kroz što prolazim pripremajući se za ovu ulogu”, kaže nam slavni glumac svojim prepoznatljivim, “lijenim”, teksaškim izgovorom, što nas nimalo ne čudi jer uistinu je bilo šokantno vidjeti osušenog, ekstremno mršavog glumca koji je poznat po svojem savršeno isklesanom mišićavom tijelu, “ali bio sam iznenađen koliko sam mnogo energije imao, što čovjek ne bi pomislio kad toliko iscrpljuje svoje tijelo“, otkriva nam McConaughey. Za ulogu Rona Woodroofa, oboljelog od AIDS-a koji je 80-ih zbog vlastite tragične sudbine postao poznat gay aktivist (film se temelji na istinitom događaju), Matthew McConaughey je smršavio gotovo 25 kilograma, a takav ekstremni gubitak težine u svega nekoliko mjeseci navodno mu je u jednom trenutku ozbiljno ugrozio vid, o čemu su izvještavali svjetski mediji. “Ma, to je bila vrlo jednostavna odluka”, tvrdi McConaughey objašnjavajući zašto je pristao na tako radikalnu promjenu radi ove uloge, “ svi pitaju o gubitku kilograma, ali bez toga ne bih mogao uvjerljivo odigrati Rona. Bilo bi to smiješno, neuvjerljivo i uvredljivo prema čovjeku čija je ovo priča. Gubitak kilograma nije bio problem, mnogo veći je bio psihološki izazov, emocije koje sam morao svladati, bijes koji je Ron osjećao zbog situacije u kojoj se našao i koji sam morao shvatiti jer ja sam više diplomatski tip. Pa onda strah, izolacija, očaj… Matthew McConaughey i supruga Camila Sve su to vrlo teške emocije i psihička stanja koja nije jednostavno uvjerljivo odglumiti, a sigurno se ne želite osramotiti!” I to nas dovodi do drugog šoka koji nam je priredio slavni holivudski glumac, a to je briljantno odigrana uloga koja mu je osigurala nominaciju za Oscara za glavnu mušku ulogu. Ne samo nominaciju već i velike šanse i da osvoji zlatni kipić. Doduše, sad smo malo nepravedni prema Matthewu čija je glumačka karijera zadnjih nekoliko godina krenula posve drugim pravcem i koji iz uloge u ulogu u zadnje vrijeme pokazuje da je sposoban za velike glumačke pothvate. Iako je široj publici još uvijek najpoznatiji po romantičnim komedijama i perolakim akcijskim filmovima (“Sahara”, “Nije zlato sve što sja”, “Kod kuće je najljepše”) u kojima je glumio uz holivudske glumice (Jennifer Garner, Kate Hudson, Penelope Cruz), zadnjih nekoliko godina gledamo ga u posve drukčijem izdanju, hrabrim i izazovnim ulogama i intrigantnim filmovima koje potpisuju poznati filmaši: “Ubojiti Joe” je brutalan, krvav, seksualno provokativan crnohumorni triler u režiji Williama Friedkina u kojem McConaughey tumači plaćenog ubojicu; “The Paperboy” je triler Leeja Danielsa (“Precious”) u kojem plavokosi Teksašanin koketira sa sado-mazo homoseksualnim igricama dok u drami “Mud” Jeffa Nicholsa (“U zaklon”) koja govori o odrastanju, nevinosti, ali i izgubljenoj ljubavi glumi bjegunca od zakona slomljena srca. Nije nebitno podsjetiti i da je na početku svoje glumačke karijere snimao s redateljskim veličinima poput Roberta Zemeckisa (“Kontakt”) i Stevena Spielberga (“Amistad”) i prvacima nezavisne scene poput Richarda Linklatera (“Munjeni i zbunjeni”) i Johna Saylesa (“Usamljena zvijezda”). Treći šok bio je vidjeti uživo slavnog holivudskog glumca u izdanju u kakvom ga oduvijek poznajemo i to samo jedan dan nakon gledanja filma u kojem je doslovno sama kost i koža. Iako elegantan, nasmijan, šarmantan i očito presretan zbog silnih komplimenata koje (s pravom) dobiva za spomenutu ulogu, vidljivo je da se još uvijek nije u potpunosti vratio u svoju staru fizičku formu. Njegovo lice i dalje otkriva posljedice iscrpljenosti od naporne uloge i velikog gubitka kilograma, uočavamo i upale podočnjake, kao i još uvijek manju tjelesnu masu. Razlika između Rona na velikom platnu i Matthewa uživo i dalje je toliko drastična da izaziva šok, ali i veliko poštovanje za fanatičnu posvećenost cilju. No, ne sumnjamo da će njegov slavni torzo vrlo brzo poprimiti oblik koji je njegov vlasnik godinama rado pokazivao na velikom platnu na zadovoljstvo gledateljica širom svijeta… Glumac s kolegom Tomom Hanksom Book:Put od scenarija preko snimanja filma i konačno do publike bio je  jako dug. Je li razlog tome tema i priča koje su prekontroverzne i preriskantne za holivudske standarde? Ako mene pitate zašto je scenarij 20 godina lutao holivudskim ladicama i hodnicima, odgovor je zato što sadrži pojmove “HIV, AIDS, ljudska drama, gay…” To nije materijal koji je zanimljiv Hollywoodu, to je jednostavno tako. Mi smo napravili film s minimalnim sredstvima i radili u najjednostavnijim uvjetima, ali to nije važno, važan je rezultat, a mislim da smo uspjeli napraviti dobar film koji publika neće zaboraviti čim izađe iz kinodvorane. Iako se radi o filmu ozbiljne tematike i tragičnih sudbina, to je istovremeno i zabavan film u kontekstu ozbiljne priče i koji gledatelja neće baciti u depresiju. To nije ni poruka filma, niti je to bila naša namjera. Book: Osim što ste za ovu ulogu morali drastično smršavjeti, što je još bilo potrebno da biste na velikom platnu uvjerljivo oživjeli čovjeka čija je životna priča inspirirala ovaj film? Morao sam biti i karakterno uvjerljiv jer nije dovoljna samo fizička promjena. Hvala Bogu, imao sam hrpu materijala koji su mi dali odličan uvid u život Rona Woodroofa, više od dvadeset sati intervjua s njim koji su sačuvani i tekstovi o njemu, ali najviše mi je pomogao njegov osobni dnevnik koji mi je otkrio pravog Rona Woodroofa, njegov unutarnji život, njegove misli i emocije. I tek kad sam pročitao njegov dnevnik, shvatio sam da je Ron besciljno lutao kroz život, da je živio od trenutka do trenutka, mijenjao žene kao čarape, muljao i prtljao gdje god je stigao, pio i drogirao se, a onda je pronašao smisao života kad se susreo s vlastitom smrću. Kakva ironija! Book: Je li uloga Rona Woodroofa konačani dokaz da gore spomenute uloge i filmovi nisu puka slučajnost, tj. da je Matthew McConaughey vrlo ozbiljno odlučio okrenuti novi list u svojoj glumačkoj karijeri? Svi filmovi koje ste spomenuli bili su rezultat svjesne odluke. Želim osvježiti svoju karijeru, unijeti neke promjene, probati nešto novo. U zadnje sam vrijeme odbio niz uloga koje bih prije desetak godina bez razmišljanja prihvatio jer sam tada tražio nove izazove, uloge u kojima me do tada publika nije gledala, uloge koje će na neki način protresti svoju karijeru. Kao glumca silno me veseli što sada čitam scenarije koji su pisani  jezikom drukčijim od većine mediokritetskih i srednjostrujaških koji mi stižu na stol, tj. uloge koje mi se nude su drukčije: izazovnije, hrabrije, provokativnije. To je velika stvar za svakoga glumca. Posljednjih nekoliko godina tražim nove glumačke izazove, a posebno me privlače uloge antijunaka jer oni ne slijede nikakva pravila. Osim što su takve uloge zabavne i razigrane, one istovremeno glumcu pružaju veliku kreativnu i mentalnu slobodu. Holivudska zvijezda u ležernom izdanju Book: Govorite o nezavisnoj produkciji i tzv. art house filmovima? Vjerujem da se ovih nekoliko naslova koje ste spomenuli mogu tako nazvati. Doduše, danas je teško reći što je to nezavisni film, ranije je to bilo mnogo jednostavnije, ali mislim da “Ubojiti Joe” ili “Dallas Buyers Club” sigurno nisu filmovi koje bi netko etiketirao kao srednjostrujašku holivudsku proudukciju. Ti filmovi izgledaju kao autorski filmovi, likovi u njima su drukčiji, oni su zanimljivi i ljudski, mnogo bliži gledatelju nego, recimo, likovi u holivudskim spektaklima ili filmovima o superjunacima. Danas nijedan veliki studio ne bi financirao filmove kakvi su “Ubojiti Joe” ili “Dallas Buyers Club”. Book: Je li to pravac u kojem želite nastaviti glumačku karijeru? Da, to planiram. Nadam se da ponude za ovakve filmove i uloge neće prestati. To ne znači, naravno, da nikada više neću raditi s velikim holivudskim studijem, niti želim reći da veliki studiji ne mogu napraviti zanimljive filmove, ali trenutačno me mnogo više privlači nezavisna produkcija. Book: Je li bilo i nekih drugih velikih promjena, događaja ili izazova u vašem životu? Pamtite li neke bitne događaje koji su na ovaj ili onaj način bitno utjecali na vas? Bilo ih je mnogo, manje ili više važnih, ali svi mi prolazimo kroz životnu školu koja nije uvijek ugodna. Ne znam… Svi se sjećamo kad nam je netko prvi put slomio srce, na primjer, a to itekako zna ostaviti dugotrajne ožiljke i posljedice. Kad mi je prvi put slomljeno srce, nisam mjesecima mogao doći k sebi, nikad to neću zaboraviti. Kad sam napunio osamnaest godina i završio srednju školu, otputovao sam u Australiju na godinu dana kao student na razmijeni, bilo je to jedno veliko i novo iskustvo za mene. Velike životne promjene doživio sam i prije nekoliko godina, svaki put kad sam postao otac. A onda je uslijedila još jedna, kad sam zaprosio partnericu da mi bude žena. To je velika stvar, zar ne? (smijeh) Book: Kako ste zaprosili svoju suprugu? Je li bilo romantično? Hahaha! Ne znam. Valjda sam napravio sve kako je trebalo jer je pristala! (smijeh) Book: Zašto je boravak u Australiji bio važan događaj u vašem životu? Na koji način je to iskustvo ostavilo traga na vama? S osamnaest godina imao sam diplomu srednje škole, dobio sam posao, imao sam automobil, imao sam curu, obitelj, prijatelje… imao sam sve što sam želio i trebao. A onda sam otišao u Australiju i ostao bez svega, daleko od prijatelja, cure i obitelji. Nisam bio u nekom velikom gradu pa sam imao i komunikacijskih problema s okolinom, nije baš sve bilo onako kako sam očekivao, a nisam se imao kome obratiti za pomoć i savjet. Bio sam prepušten samom sebi, no taj izazov mi je bio potreban da spoznam tko sam, što sam i što želim u životu. Prilično sam siguran u to,  jer da nisam otišao u Australiju, ne vjerujem da bih danas bio ovo što jesam i ovdje gdje jesam! Book: Tijekom boravka u Australiji shvatili ste da se želite baviti glumom? Tijekom tih godinu dana odvojenosti od svega što mi je tada bilo blisko shvatio sam tko sam, što sam i što me u životu zanima. Na mnoga pitanja nisam znao odgovor, i sami znate kako smo u tim godinama zbunjeni svime što nas okružuje i što nam se događa iako si umišljamo da sve znamo i da smo najpametniji. Bilo je to jedno vrlo katarzično iskustvo za mene. Zapravo je nebitno što sam bio u Australiji, mogla je to biti neka posve druga zemlja. Bitno je bilo životno doba u kojem sam tada bio, odvojenost od obitelji i prijatelja, odvojenost od cure. Nije to lako za jednog 18-godišnjaka, praktički klinca. Book: Je li vam ovo zadnje što ste spomenuli najteže palo? Odvojenost od cure? (smijeh) Ja sam vam dosta pragmatičan kad je ljubav u pitanju, nisam sanjar iako imam svoje snove. Kad nekoga iskreno volim, to nema veze s tim voli li ta osoba mene. Ja sam vam kao labrador: udarite ga sto puta, a on će vas i dalje voljeti i vraćati vam se jer zna da niste tako mislili. (smijeh) Ali nemojte me krivo shvatiti, nisam ja baš tako naivan i nevin! (smijeh) Matthew McConaughey i Jared Leto Book: Što to točno znači? To znači da vas život uči svemu, a to je prva lekcija koju sam naučio u Australiji. S osamnaest godina možete biti naivni, to je i normalno jer ne znate baš previše o životu, ali kad odrastete, niste više naivni i nevini. Kad ste adolescent, sve vam je novo, sve vam se događa prvi put, zato se to i zove životna škola. Kako odrastate, tako to isto prolazite stotinu puta i s tim iskustvom ne možete više biti naivni i nevini. Loša iskustva iz mladosti su podsjetnik, oklop koji vas štiti od loših stvari u zrelosti. To je vrlo zdrav proces odrastanja koji vam osigurava da stanete na vlastite noge. Book: Otkrivate li, možda, ponovno svoju nevinost i naivnost kroz odgoj vlastite djece? Na neki način da. Kroz odgoj djece ponovno prolazite vlastito odrastanje i pokušavate izbjeći pogreške koje su vaši roditelji činili. Ili pogreške koje ste sami činili. Biti otac je predivno iskustvo, odgajati ta mala stvorenja koja ste stvorili, biti njihov zaštitnik i čuvar, to je nešto najljepše što se muškarcu može dogoditi. I prije nego sam postao otac, imao sam jako dobar odnos s djecom, ne znam ni sam zašto, valjda mi to leži. Ono što sam davno naučio je da djeca ne vole kad ih se gleda s visoka, s njima treba razgovarati kao s odraslim osobama, a ne im tepati i spuštati se na njihov nivo. Možda djeca nisu na nivou odrasle osobe, ali su uvijek dovoljno zrela da osjete i znaju što im odgovara, a što ne. S djecom treba biti izravan, ozbiljan i jasan - “ovo je u redu, ovo nije”, “ovo se smije, ovo se ne smije”, a ne im pristupati kao da je život jedna vesela slikovnica u kojoj je sve tra-la-la. Book: Onda nemate ništa protiv da uskoro, kad malo narastu, pogledaju filmove koje ste snimili u zadnje vrijeme? Na primjer “Killer Joe” ili “Dallas Buyesr Club” koji su sve samo ne „tra la la“? Hahahaha! E to baš neće ići, mislim da će se načekati dok pogledaju te filmove! I još neke koje sam snimio. Ali mislim da će biti ponosni kad vide starog u nekim filmovima koje je napravio. Razmišljam o filmovima koje bi moji klinci mogli gledati sad, dok su još mali. Radim na scenariju za film koji će i oni moći gledati. To je jedna bajka za djecu u igranoj formi i nadam se da će se i ostvariti. Volio bih da moji klinci mogu pogledati film koji sam za njih napisao. A da ne kažem da bih ispao cool tata! (smijeh) Razgovarao: Stjepan Hundić Fotografije: Getty Images/Guliver