Nema osobe na svijetu koja nakon dobrog seksa nije rekla: “Ajmeeee, kako je ovo bilo dobro! Uf! Dodaj mi pljuge, molim teee…” Dobar dio nas barem jednom se nakon toga zeznuo i pitao “Je l’ i tebi bilo bar upola dobro kao meni?” Samo oni najnadobudniji i “najhrabriji” usudili su se spomenuti zabranjeno i zaviriti u prostoriju njenih prepariranih trofeja za koju se nikad ne zna je li velika poput Nadanove ili je još koji kvadrat veća. “Što, bila si s dosta tipova? Ovaaaj, bila si s dosta njih, ha? Mislim, ne smeta mi, samo pitam. Fakat si dobra, ljubavi.” Da, da, isto k’o što i nama ne smeta ono njihovo uporno ispitivanje s koliko njih smo bili na putu do ove savršene… do evo ove, još jedne, najbolje ikad. Muškarac ne smije biti znatiželjan, to je rezervirano za dame. Mi ne smijemo propitivati njih, samo sebe. I dok se preispitujemo, nikako ne smijemo pokazati ni tračak slabosti jer onda koka traži novog pijetla jer joj je ovaj neodlučan i u zadnje vrijeme ne galami ponosno kao nekad.

Što manje znaš, to manje boli. Živa istina. Zamisli samo pola zločestih stvari koje radiš s komadom i onda, umjesto sebe, u te seksi, fantastične (često i fanatične) poze stavi neke druge tipove. Katastrofa…Zamračenje uma i autodestrukcija. Ne, nisi prvi koji ima lijepoga, i ne, nisi prvi koji se dobro ljubi, a bogme u tome ne smijemo uopće vidjeti nekakav problem. Sve se svodi na to da smo, zapravo, jako nezahvalni. Mi muškarci smo ful nezahvalna gamad i najnezahvalniji smo jedni prema drugima. Juniori prema seniorima i obratno. Pogo­tovo sadašnji prema bivšima. Umjesto da napravimo neki spomenik ili park u čast bivšim ljubavima ili ljubavnicima, mi imamo muzeje prekinutih veza i parkove mladenaca. Može li biti dosadnije? Mislim, muzej prekinutih veza je guba, ali otvorimo muzej zahvalnosti prema bivšima. Tamo veličajmo one lijepe stvari i ne budimo dio hejterskog sistema koji se hrani lažnim pobjedama i prepucavanjima tko je u pravu, a tko u krivu. Svi su nam krivi kad propadne veza, ali mi smo svi prave baje kad je veza mrak. Kužiš? Licemjerno do bola. U muzeju zahvalnosti prema bivšima prikazivale bi se projekcije gdje govorimo čemu su nas dobrom naučili bivši. Bile bi izložene fotografije nas kada smo bili sretni i kada smo prolazili stvari koje ostaju za cijeli život, a u gradu bi bio spomenik nekog uniseks bića pred kojim bi određenog datuma, npr. 13. 2. , dan prije Valentinova, palili svijeće u znak zahvalnosti. Eto, upravo ta zahvalnost mogla bi riješiti sve te migrene uzrokovane ljubomornim ispadima i našim poremećenim očekivanjima da je ona u 21.stoljeću čekala samo nas. Recimo glasno hvala svima onima koji su uložili vrijeme, trud i novac da bi od nje napravili još bolju i pošteniju “poštenu ženu”. Ne mislim samo na krevet nego i na pravljenje kreveta ujutro. I ne mislim samo na one trenutke kada je sretna jer smo nerazdvojni pa skupa idemo i na WC nego i na one trenutke kada nedjeljom idem na tenis te joj nadobudno kažem da sam do devet doma, a vratim se blijed i nabrljan drugi dan u tri ujutro.
Ženska glava koja prije mene nije imala takvih idiota, ne može me razumjeti ni pružiti mi sreću kojoj svi mi muškarci toliko naporno težimo. Zato, frajeru moj, hvala ti što si se frajerisao s mojom malom kad si trebao. Hvala što si bio idiot kada je bilo najpotrebnije. Netko sada tamo negdje uživa plodove mog i tvog rada. Mi smo jedno, samo trebamo drugačije gledati na stvari. Promjena perspektive rješava sve naše probleme. Prestanimo biti notorne seljačine i budimo sretni što smo imali istu curu. Naravno, ja sam joj uvijek bio bolji i napetiji od tebe, ali to sad nema veze. “Ljubavi, s koliko si njih bio prije mene?” Pa tko ne bi osjetio ponos kad ga žena to pita? Onaj zagonetni/ponosni smiješak i početak računanja u glavi. Onda kad skuži da ih je bilo pun kufer i 800, krene spika da nije bitno jer “ona je ta”. Bolje to nego da iskreno odgovorimo pa da to kasnije koristi za svoje argumente u svađama koje s tim zapravo nemaju nikakve veze. Kada frajer postavi isto pitanje, stvari se mijenjaju. Nije uopće nikakva zafrkancija u zraku i koliko se god mi trudimo biti cool, one kuže kako im je bolje da je broj manji od pet ili barem jednoznamenkast. Hahahahahahahaha!!! Ovo je čak i meni smiješno, ali je stvarno tako. Curke, laž će vam spasiti život/vezu/dan. Kad ste s frendicama, budite iskrene, a s nama, pliz, taktizirajte. Osim kada se radi o meni i još nekolicini mazohista. Takvi misle da su bolji od svih i obično taj stav okrene stvari u našu korist. Kao i u tenisu ‒ ako nisi izašao na teren sa stavom da možeš pobijediti favorita, onda si izgubio i prije nego što ste počeli igrati. Jednako tako, ako nisi spreman čuti da je mala bila sretna s više od njih desetak prije tebe, onda ne pitaj gluposti i drž’ se, prijatelju moj, one svima nam dobro znane ziheraške zone. U minsko polje idemo frendovi i ja. Mi volimo eksperimentirati. Sa sobom i svojim živcima najviše, tj. nisu to živci, to je prokletstvo dokazivanja. Mogu ja to. Sve ja mogu.
Ako već moraš pitati takva pitanja za luzere, odradi to onda kad si opako dobar. Kad joj ne skidaš osmijeh s lica i kad si na njoj i ispod nje ultimativni car. Onda će dama po automatici (jer takve su žene kad su sretne) reći sve u tvoju korist. Čak i ako se sjeti nekog super lika iz prošlog života, tebe će uvijek staviti za centimetar ispred ili iznad. Jer znaš onu staru: “da je bio dobar, ziher bi ostali skupa”?! Zamisli kako bi bilo guba znati sve njene bivše. Mislim da smo u nekom drugom svemiru gdje je to izdrživo. Kada mala nešto zezne i ima drame i dileme ili je jednostavno samo jako glupa, odeš do bivšeg i pitaš ga u facu u čemu je njen problem. Što da radiš? Ovaj ti pomogne dok si rekao keks i odmah vidiš je l’ neki kronični bed ili se može riješiti. Automatski štedimo vrijeme, a svi znamo što je vrijeme. Dakle, osnujmo nekakav sindikat bivših a.k.a. sindikat Ex. Slogan nek nam bude “Sindikat Ex, riješava glavobolju dok kažeš keks!” ili “Sindikat Ex pomaže kad ne pomaže ni seks!” Znam, ove su malo na prvu, ali evo još jedne “Kad je problem u vezi velik k’o T-rex, dođi u sindikat Ex!” Naravno, imali bismo enorman broj članova jer rijetko tko nije nečiji bivši. Organizirali bismo ljetne igre i zimovanja lovom od članarina i tamo bismo se bondali klasičnim muškim spikama i natjecanjima. Ali, postoji samo jedno zlatno pravilo koje ako se prekrši, nosi posljedice poput doživotnog izbacivanja iz sindikata. Fotografije: Dražen Kokorić