Rano je. Doručak na krovu mog najdražeg hotela. Veličanstveni Danieli. Provjeravam današnji raspored, za 15 minuta će krenuti dan, dolazi gliser po mene. Sastanci, pregovori, ulizivanja proizvođača, uvjeravanja da upravo od njih trebam naručiti kolekciju koju ću staviti u projekte u 2015. godini. Ustajem, show must go on.
Silazim u lobi hotela i kroz prolaz uz recepciju dolazim do hotelskog gata. Bočno, u maloj morskoj uličici. Ugledam conciergea koji je, kada sam ušao u hodnik, pokušavao pokvareno uzeti napojnicu mladom nosaču kofera, koju je dobio od gosta. Ugleda i on mene pa se pomakne ustranu i bojažljivo mi pokaže prema predivnom gliseru od mahagonija. Došlo mi je da ga “slučajno” gurnem u more.
Pišem ovo jer morate znati da ponekad i u životu koji je ispunjenje vaših snova postoje dani za koje mislite da ste trebali prespavati. Po feelingu s kojim se probudite. Ali, show must go on. And so shall it be.
Ipak, nikad ne možemo znati u kojem će smjeru takav dan krenuti. I to je predivno. Jer bez obzira na rasporede, vozače, glisere, uspjeh, pokvarenog starog conciergea, gluposti koje vas nerviraju, sunce ili kišu, jednostavno postoji nešto što
ne možemo potpuno kontrolirati. I hvala Bogu na tome.
Upravo ovaj dan pretvorio se u jedan od najljepših. Grad u moru, princeze dostojanstveno stoje jedna do druge i reflektiraju se u vodi. Ustvari, upravo je ovo život koji sam odabrao. I predivan je. Ja sam arhitekt
Ante Vrban i svaki dan i dah posvetit ću tome da gradim i stvaram. Zato sam ovdje, to mi je nakon 34 godine kristalno jasno.
Odjednom mi se otme osmijeh i shvatih da me gledaju
tri zbunjena lica ispred mene, koja se automatski nasmijaše, malo prestrašeno. Tko zna što im sve ovisi o ovoj narudžbi i onome što ću reći. Danas će napraviti posao jer sam tako odlučio. Pokazat ću im kako. I odjednom nestade sve ono što me je nerviralo jer sam počeo raditi svoj posao. Svoju
poantu.
Važno je znati, da bez obzira na to koliko nam se nešto ponekad čini teško započeti, nitko nema pravo ne pokušati. Da biste živjeli
svoj san i od sebe tražili maksimum, trebate stalno raditi na sebi i shvatiti koliko je glupo dopustiti da vas trivijalne stvari pogađaju. Treba se stalno podsjećati na svoju poantu u ovom životu. Jer pravi
problem nastaje onda kada izgubite nekoga koga volite, to se ne može opisati. Preživio sam to.
Svojom odlukom. Otada znam pretvoriti loše u dobro, a to je velika stvar.
Ako problemu gledate u oči, vjerujte mi da će on prvi trepnuti. I tada mu
opalite šamarčinu. I postat ćete pobjednik. Kao što sam i ja danas pobijedio u Veneciji.
Sutra sam već u
Moskvi, gradu u kojem ću ostati do kraja
2016. godine. Gradu u kojem gradim i gdje ću instalirati predivne
Murano staklene lustere koje sam danas skicirao i naručio kod ljudi koji su doslovno vidjeli trenutak u kojem sam sâm sebe podsjetio na ono što je bitno. Na taj način su i sami postali dio predivnog dana. Pohvalio sam ih pred vlasnikom tvornice samo zato što su dali svoj maksimum. Budite uvijek zahvalni kada vam netko da svoj
maksimum, koliki god bio ‒ jer je to uvijek individualno ‒ zato što je to najveći znak poštovanja koji postoji.
Vratio sam se predvečer u hotel, gdje me je na doku dočekao upravo onaj stariji gospodin od jutros (concierge). Osmjehnuo sam mu se i on mi je uzvratio. Njegov
radni dan traje 15 sati, kao i moj. Samo je, za razliku od jutros, večeras sve jasnije, obojici. Nije važno što radite, ali kad radite, budite majstori svoje igre jer samo ćete tako znati da ste živjeli i ostavili trag. Da ste dali svoj maksimum.
A to je uvijek dovoljno.
