Barbara ZecNajdraži radovi su mi ujedno i najveći izazov i izbacuju me iz zone komfora. Recimo, projektiranje 100 m2 sajamskog prostora i izložbeni postavi. Volim izlete iz grafičkog dizajna u prostor i druge medije. Prilično sam znatiželjna, volim pisati, istraživati i povezivati više načina izražavanja i prenošenja poruke ‒ riječi su Barbare Zec, dizajnerice vizualnih komunikacija koja se ovim poslom bavi cijelo desetljeće, i to u prilično širokom rasponu, prvenstveno u manjim (i većim) marketinškim agencijama, ali i na projektima izvan sfere marketinga. Barbara trenutačno samostalno radi, više se posvetila pisanju, volontira na jednom portalu, a odnedavno piše i o dizajnu i ambalaži za nekoliko izdanja stranih industrijskih časopisa. Položaj dizajnera je, kao i kod drugih kreativnih zanimanja, prilično individualan. “Ima ljudi koji su zadovoljni, no više ima onih koji su nezadovoljni. Razlika je u vlastitom stavu. Naravno, ima gomila problema s kojima se susrećemo, od nerazumijevanja do birokracije, ali na kraju je bitno samo vjerujete li da možete napraviti promjenu ili ne vjerujete. Znam da ovo zvuči kao klišej, ali vrlo velik dio problema uzrokuje država. Većina dizajnera koji rade samostalno, a ne u agenciji ili studiju, nađe se u limbu između ‘nezaposlenog’ i ‘vlasnika tvrtke’, a tada nastaju komplikacije u birokraciji. Samostalni dizajneri nisu i ne bi trebali biti osuđeni na biranje. Nevjerojatno je da se kod nas sve još bazira na dualitetu. To je problem Hrvatske u svim sferama, a ne samo u dizajnu. Moramo osvijestiti da postoji mnogo nijansi između.” Barbarini uzori su ljudi koji imaju fokus jer, kako kaže, i sama je još prilično raspršena pa su joj takvi ljudi ideal. “Mogu reći da su mi uzor oni koji rade tako što i educiraju druge, propituju i poboljšavaju načine rada i stvaraju trajne vrijednosti i proizvode, a ne podilaze današnjem potrošačkom razmišljanju i ne lansiraju svaki mjesec novi jeftini proizvod.” Barbara povremeno razmišlja i o radu u inozemstvu jer smatra da je Zagreb prilično mala i zatvorena sredina. “Bilo bi dobro i provjeriti oblikuje li jezik i način razmišljanja. Svakako bih htjela probati.” O razlikama između naših i stranih dizajnera kaže da su vrlo male ili nikakve. “Svi radimo istim alatima, pratimo iste stranice, živimo u istom svijetu. Danas gotovo nema razlike jer su globalni brendovi isti i u Zagrebu, i u Berlinu, i u Londonu...“ Svoj posao voli zbog njegove nestalnosti i promjenjivosti. “S jedne strane, to je zastrašujuće, osobito našim roditeljima koji ne mogu zamisliti da više ne postoje ‘sigurna’ radna mjesta, a s druge strane, tjera nas da se konstantno krećemo i istražujemo te razvijamo i razmišljamo na način koji odstupa od življenja iz mjeseca u mjesec. Douglas Coupland u ‘Mikrokmetovima’ za jedan lik kaže da se previše ustalio u svom poslu, a ponavljanje rađa inerciju.” Barbara još traži radni ritam. Dugo vremena radila je u agencijama, tako da joj je radno vrijeme bilo određeno, od 9 do 5, s ponekim izletom u prekovremene sate ili razdobljima cjelodnevnog kaosa kad bi radila još neki posao sa strane. “U zadnje vrijeme pokušavam pronaći ravnotežu jer je vrlo lako izgubiti granicu kada radite od kuće.”
Hrvoje Bielen
Osim što je imao priliku raditi u dosta tvrtki, velikih agencija i studija, dizajnera Hrvoja Bielena uglavnom zanima digitalni dizajn, oblikovanje digitalnih interaktivnih medija, rješavanje problema korisničkog sučelja i korisničkog doživljaja informacije na sučelju. U slobodno vrijeme crta ikone i digitalne ilustracije, a tu i tamo uveže i pokoju knjigu prijateljima za rođendane. Ovaj 35-godišnji Zagrepčanin za dizajn se počeo zanimati još tijekom srednje škole. “Zaposlio sam se jedno ljeto u Večernjem listu preko studentskog servisa i tamo je sve počelo. Internet mi je bio nadohvat ruke. Uzimao sam stalno drugu i treću smjenu jer je tad bilo najmanje posla, a više vremena za istraživanje računala i grafičkih aplikacija. Istovremeno sam počeo pratiti razvoj internet stranica”, priča Hrvoje i kaže da mu je sve izgledalo čarobno iako je bilo još u povojima. Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu činio mu se kao logičan nastavak tog istraživanja. Nažalost, tada se nije baš pridavala važnost digitalnim medijima, ali stekao je neke druge osnove koje mu i danas itekako služe (tipografija, boja, fotografija…). Prošao je nekoliko studija za grafički dizajn u tvrtki koja se bavila isključivo webom. Danas radi u uspješnoj full service digitalnoj agenciji i osvaja svijet. Kad je riječ o položaju dizajnera u Hrvatskoj, Hrvoje misli da u široj sferi dizajna digitalnih medija, ljudi, pa tako i klijenti, ne shvaćaju dovoljno ozbiljno važnu ulogu dizajna u ostvarenju njihove poslovne uspješnosti. “Posjedovanje računala ne čini te dizajnerom, puno je tu truda i neprestanog učenja. Ali, čini mi se da se taj stav polako mijenja i da ide nabolje.” Kako svaki dizajner ima svog uzora, tako i Bielen ima svoje. Na prvom mjestu ističe Fi (Fantasy interactive) i njihovog glavnog čovjeka Antona Repponena, pa Tobiasa van Schneidera, Claudija Guglierija. “U nas bih izdvojio Unity i Kreativu, kao malene pothvate koji grabe velikim koracima i stječu lokalnu i svjetsku slavu, te mladu, kreativnu i nezaustavljivu ekipu u Degordianu, čiji sam član.” Najveću razliku između naših dizajnera i onih na Zapadu, Hrvoje vidi u visini budžeta koji su klijenti spremni uložiti u projekte. “Zapad se nama okreće jer očekuje da smo jeftini. Kvaliteta naših dizajnera nimalo ne zaostaje za onima u inozemstvu. Veći je problem manjak raznolikosti i hrabrosti prilikom uvođenja inovacija u projekte u koje se klijenti kod nas upuštaju. Posljednjih godina primjećujem nevjerojatnu kreativnu silu dizajnera iz Rusije, doslovce razvaljuju. Pogledajte popularne servise poput Dribbbla i Behancea i lako ćete izdvojiti ispolirane vrhunske vizuale nastale u Rusiji”, kaže Hrvoje. Kako se tehnologije i trendovi u digitalu vrlo brzo mijenjaju, nije lako ići ukorak sa svime, a ako želiš biti uspješan, nema druge. “Odem na more na tjedan dana i, opa, svašta sam nešto fulao. Postao sam smartphone junky i idem ženi na živce. Volim svoj posao jer me stalno tjera naprijed. Nema stajanja, nema odmaranja. Istražuj, uči, brusi, peglaj, lupi glavom o zid pa ga zaobiđi. Ne mogu se zamisliti kako radim nešto nekreativno. Napokon sam našao i pravi tim i uvjeren sam da možemo dosegnuti visine.”
Foto: Story
Ana Petak
Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Ana Petak upisala je 1998., a za vrijeme faksa počela je raditi na sitnim freelance projektima, najčešće za studentske projekte prijatelja – plakati za predstave i izložbe, a na četvrtoj godini počela je stažirati u jednoj marketinškoj agenciji. “Iskustvo mi je raznoliko: marketinške agencije, dizajnerski studiji i nekoliko godina imala sam studio s kolegicom.” Trenutačno radi kao art direktor u digitalnoj agenciji Drap, a nakon svih godina provedenih u klasičnim dizajnerskim offline disciplinama jako je veseli iskorak prema digitalnim medijima, sa svim njihovim inovacijama i mogućnostima. Anin osnovni fokus je na digitalnim medijima. Zapravo, čak i šire, najzanimljivije joj je brisanje čvrstih granica među medijima i projekti koji često zahtijevaju cjelovito razmišljanje od “360 stupnjeva”. “Print, digitalno, video, ambijentalno, to su sve područja koja brendovi danas, zahvaljujući društvenim mrežama i YouTubeu, koriste za komunikaciju te se međusobno isprepleću. Jako me veseli, barem u globalnim razmjerima, odmicanje od staromodnog shvaćanja tržišnih i vizualnih komunikacija kao TV spota, print-oglasa, billboard plakata ili statičnog vizualnog identiteta. Brendovi i komunikacije danas su više nalik performansu, te traže puno životnije, dinamičnije i neposrednije promišljanje od klasičnog i pomalo distanciranog”, kaže Ana. Možda baš zbog sklonosti takvom načinu rada, od klasičnih dizajnerskih disciplina Ana izdvaja ambalažu: “Činjenica da ambalažom vrlo direktno i intenzivno ulazite u ljudsku svakodnevicu i domove, čini to područje toliko izazovnim i privlačnim. Doista vjerujem da je dizajn duboko humanistička disciplina, te da, kada se radi vodeći računa o čovjeku kao središtu svog djelovanja, može olakšati i obogatiti ljudski život.” Zanimljivo je da se Ana počela zanimati i za inkluzivni dizajn. Prije 15-ak godina, Julia Cassim s Royal College of Art u Londonu (uz kolegicu Sanju Bencetić, voditeljica projekta Extra Ordinary Design) održala je predavanje o inkluzivnom dizajnu. To je bio Anin prvi susret s time. “Sjećam se kako je Julia bila neugodno iznenađena nedostatkom prilaza za osobe s invaliditetom u mnogim našim javnim ustanovama. No, najzanimljivije je to što inkluzivni dizajn nije samo priča o uključivanju osoba s invaliditetom u funkcioniranje zajednice, nego da je to, zapravo, priča o integriranju svakog pojedinca i o tome koliko smo međusobno ovisni. Mnogi proizvodi koje uzimamo zdravo za gotovo dijelom su se razvili iz potrebe da se pomogne nekome s invaliditetom. Primjerice, jedan od izumitelja pisaćeg stroja, Agostino Fantoni, napravio ga je da bi svojoj slijepoj sestri omogućio pisanje. Upravo ta širina i usredotočenost na čovjeka kao ishodište, mjerilo i korisnika, vrijednost je inkluzivnog dizajna i primjenjiva je na svako njegovo područje.”
Napisala: Livia Čveljo
Fotografije: Dražen Kokorić
