Malo ljudi u svom profesionalnom trajanju doživi zadovoljstvo da im nekadašnji idoli postanu prijatelji ili štovatelji njihova rada. Slavimir Stojanović je kao klinac otkrio rad Mirka Ilića i inspirirao se njegovom genijalnošću. Na  Danima komunikacije u Rovinju održao je izuzetno uspjelo predavanje koje je Mirko Ilić pratio iz prvog reda. Prije njega, odgledala sam predavanje jedne američke radijske novinarke koja nam je sat vremena objašnjavala što je duende. Nakon takvog neautentičnog predavanja o nečemu što joj ne pripada, Slavimir je bio čista i nepatvorena originalnost i duh zapakiran u šezdeset minuta komunikacije s publikom koja ga je na kraju predavanja ispratila velikim pljeskom. Ovaj svestrani umjetnik, dizajner i osnivač lifestyle brenda Futro, u svijetu je za svoje radove dosad dobio više od 200 prestižnih dizajnerskih nagrada. Njegovi su radovi izloženi u Muzeju plakata u Hamburgu i Varšavi, te u Centru Pompidou u Parizu. U dugom poslijepodnevnom razgovoru s njim otkrila sam pristojnu i toplu odraslu osobu, što je samo naličje iza kojeg se krije razigrani dječak, spreman na igru i eksperiment, u prvom redu sa samim sobom, a onda i s ostatkom svijeta. Book: Sjećate li se trenutka u kojem ste osvijestili da imate talent za crtanje? Je li vam netko to izravno rekao? Moj otac jako dobro crta, neuspješno je pokušavao upisati srednju arhitektonsku školu, ali ima dara za crtanje. Moj ujak je fantastičan karikaturist, a stric, očev brat koji je gluhonijem, crta najbolje od svih njih zajedno. Očito sam naslijedio te gene, ali tek negdje u osnovnoj školi, u đačkoj klupi počeo sam crtati karikature svojih prijatelja. Prvo sam crtao sebe. Dakle, uneredim sebe pa onda ostale, tako sam stekao uvid u svoj talent. Book: Je li vam itko od prijatelja rekao da su vam karikature genijalne? Nije, ali sam stekao dojam da se mogu približiti onoj trojici. Osjetio sam da ih mogu stići ili prestići ako budem vježbao. Potom su uslijedile i reakcije drugih koje su potaknule tu moju želju za crtanjem. Bez reakcije ne bih ni nastavio. Crtanjem sam razvijao šarm i dobivao pažnju. Book: To nije bila unutarnja potreba, imali ste želju da se svidite? Tako je. Kad me netko upozna, postaje mu jasno da mi je to jako važno u životu. Book: Kad ste imali tri godine, roditelji su vas poslali u Ameriku, baki i djedu koji su radili u jugoslavenskom veleposlanstvu u Washingtonu i tamo ste ostali godinu i pol. Bio sam tamo bez roditelja. Baka je bila major, a djed pukovnik, no djed nije imao nikakvu funkciju osim što je bio babin muž, a ona je radila kao oficir šifrant u veleposlanstvu. Čuvao me djed, a bila su tu i dva ujaka, koji su tad bili mladići. Živo se sjećam mnogih detalja iz tog razdoblja, no onog vremena kad sam se vratio natrag, u Beograd, uopće se ne sjećam, sve do petog ili šestog razreda osnovne škole.

Book: Igrali ste i nogomet? Moj je otac bio juniorski reprezentativac Jugoslavije i kad je mene dobio, nikad više nije obukao dres, ostavio je nogomet s dvadeset godina i počeo je raditi na benzinskoj postaji. Morao sam se dobro potruditi da ostvarim njegove neostvarene snove. Iako mi to nikad nije nametao, niti je nešto takvo rekao, ali ja sam to naprosto osjećao. Trenirao sam atletiku i bio prvak Srbije na 100 i 200 metara, a usput sam potajno trenirao i nogomet. Bio sam i tri godine zaredom prvak Beograda u breakdanceu. Čime god sam se bavio, stalno sam težio biti na vrhu, to me je ispunjavalo. Book: Studirali ste na tri različita fakulteta, otkud tolika želja za formalnim obrazovanjem? Bio je to stjecaj okolnosti, prvo sam završio Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu, onda sam sa 22 godine otišao u GÖteborg, gdje sam studirao, ali nisam završio zbog kulturno-političkih sankcija uvedenih Jugoslaviji, a onda sam u Ljubljani studirao Akademiju likovnih umjetnosti. Book: Kako čovjek s toliko talenata odluči čime će se na kraju baviti? Ono što ti najlakše ide, na kraju se iskristalizira. Bilo je teško ostati na vrhu u trčanju ili plesu. Nisam to mogao raditi do kraja života, a ovo mogu. Moja žena ima privilegij da me gleda kad doma plešem, baš kao i društvo na mojim zabavama. Dakle, bavim se plesom i sad, ali nisam to želio pretvoriti u profesiju. Kad plešem, napravim krug oko sebe, prvo ja plešem, onda svi ostali… Plešem dok imam daha, a snimio sam i film kako plešem, u kojem se namjerno glupiram, a pritom se vidi da znam plesati. Bez tog odmaka od svog ega i bez autoironije, ja bih bio ozbiljna budala. Book: Kako se ponašate kad osjetite da vas nosi ego? Nastojim ga uništiti u korijenu, ali mi ne uspijeva uvijek. Postoje situacije u poslu, kad sam uvjeren da sam napravio nešto dobro i ponekad ne mogu obuzdati taj dio svoje egomanije.
Book: Tko vam tada može objasniti da niste u pravu? Pa, ima ih nekoliko, ali obično nisu tu kad su mi potrebni... Šalim se. Nije to često, moj dizajnerski posao sastoji se od ozbiljne pripreme projekata za prezentaciju klijentima, a kada na ono što sam napravio ne reagiraju onako kako sam zamislio, dogodi se da iz mene počne izbijati otrov. Nikad nikog ne posramljujem, ali vjerojatno nisam ugodan pa se dogodi da izgubim klijenta. To mi se vrlo rijetko događalo, ali kad se dogodi, onda to pamtim deset godina. Na primjer, jedan klijent nije htio objaviti moj rad za koji sam kasnije dobio silne nagrade po svijetu, bili su uvjereni da ga tržište ne bi razumjelo pa sam rad plasirao u jednom časopisu. Nagrađen je na dvadeset svjetskih sajmova i to mi je bila satisfakcija. Book: Je li frustrirajuća situacija kada želite rad koji ima umjetnički nivo, bez obzira na to što se radi o primijenjenoj umjetnosti, a druga strana gleda stvar samo kroz novac? To je pitanje na mjestu. Postoji stalna diskrepancija između umjetnosti i primijenjene umjetnosti. Umjetnost u svojoj biti postavlja pitanja, a primijenjena umjetnost daje odgovore. To je formula koje se držim. Rijetko se dogodi da mogu ispod sloja masovne komunikacije ubaciti neku subverziju. Ima projekata koji u svojoj osnovi imaju plemenitu misao, a ne samo profit. Book: Imate li pri susretu s klijentom osjećaj da ćete se "naći "? To se odmah vidi - po satu, po cipelama - klijenti ne moraju ništa reći, vidim koliko su svjesni onoga što znam i zanima li ih uopće moje mišljenje. Živimo u svijetu u kojem ljude koji imaju novac ne zanimaju oni koji im sjede preko puta. Daju im posao jer oni, eto, nemaju vremena baviti se još i time. Inače bi oni sve to sami napravili. U cijeloj regiji velik broj ljudi koji imaju novac tako razmišlja. Book: Oni znaju uređivati interijere, baviti se dizajnom, arhitekturom... Naravno, baš sve. Problem je u tome što smo mi ovdje rasadnik genijalnih tipova, svi misle da su za sve predodređeni. A ako imaš malo više novca, sve ti to možeš. Ali, kako sad nema vremena, div će pozvati patuljke da to naprave za njega. Moja misija je da svoj autorski rad u tim okvirima dovedem na pravo mjesto. Ovo sve zajedno ne znači da nema šmekera i pametnih ljudi koji imaju novac - za takve uglavnom i radim. Book: Jedan dio svoje frustracije rješavate tako što besplatno radite plakate predstava, gdje se možete igrati. Napravili ste plakate za moju omiljenu predstavu “Rođeni u YU”, ali i za mnoge druge. Tako je, samo što sam uveo pravilo da to radim besplatno i ne trošim na to puno vremena. Pritom moram biti zadovoljan.
Book: Radili ste omot za posljednji studijski album EKV-a "Neko nas posmatra". Kakva je bila ta suradnja? Prije mene s njima je radio moj prijatelj Vuk Veličković, a njihov menadžer bio je Duško Ercegovac koji im je i predložio da ja to napravim. U to sam vrijeme već radio u Saatchi&Saatchi, prvoj velikoj advertising agenciji u Beogradu, i bila mi je velika čast da svojim idolima napravim omot albuma. Dobio sam na preslušavanje njihove demo-snimke. Nismo bili ista generacija, bio sam klinac za njih i nisam mogao vjerovati da mi se to događa. Napravio sam skice i oni su došli u kavanu Šumatovac, gledali su radove i bili su jako zadovoljni. EKV je dio Beograda kojem ja i danas pripadam i ne odričem se toga u ime ovih novokomponiranih estetika koje su zavladale. Zajedno s Idolima, Električnim orgazmom ili Partibrejkersima, kojima sam, također, radio omote albuma. Book: Kako je tekla komunikacija s članovima EKV-a? Lider je bio Milan, a Margita je sve amenovala. On bi se pravio pametan, vodio je glavnu riječ. Kako se album zvao “Neko nas posmatra”, moja ideja je bila da budu svi u bijelim košuljama, kao da su u ludnici, i kadrirani tako da im se vidi gornji dio tijela, do nosa. Jer kad te netko promatra, on te sagledava, ne gleda te u oči. Gleda ih iz subjektivnog ugla i može im raditi što hoće. Milan se oduševio, a ja sam htio zaplakati, samo nisam mogao. Intervju u cjelosti pročitajte u ljetnom izdanju magazina storybook. Razgovarala: Milana Vlaović Fotografije: Dražen Kokorić