Umjetnica Andrea Solomun iako se može pohvaliti ulogama u brojnim predstavama, nagradama koje su joj, kako i sama kaže, najbolji podsjetnik da publika i struka prepoznaju njen rad, samozatajna 30-godišnjakinja to tumači na najjednostavniji mogući način: radila je najbolje što je znala i umjela, ono što najviše voli. A tako planira i dalje… Book: Plesačica, koreografkinja, profesorica klasičnog baleta, glumica amaterka – sve to stoji uz vaše ime. Što vam je ipak na prvome mjestu? Dugo sam vremena odlučivala što će mi biti na prvome mjestu jer, kako kažu, morate uložiti 110 posto u jednu stvar ako želite da uspije. Nećkala sam se, moram priznati, godinama i odgađala „taj“ životno bitan odabir. Hoću li biti arhitektica, balerina, koreografkinja, pedagoginja, glumica... Shvatila sam, međutim, da ne moram birati. Otkad znam za sebe, bila sam na sto strana. Zašto? Jer sam baš tada najproduktivnija. Nekim ljudima treba mir, nekima hektika. Mene hrani brzina, metež, bućkuriš života zamotan u preopterećenost rasporeda i potpuni vremenski kolaps. Kada bih trebala birati, odabir bi, jednom riječju, bio kretanje – na sceni, pred kamerom, u životu. To je kontekst u kojem živim, žongliranje s elementima kazališta, objektiva, prostorom dvorane i ljudi. Book: Završili ste prirodoslovno-matematičku gimnaziju, a dijeli vas nekoliko ispita i od diplome na Arhitektonskom fakultetu. Možete li se prisjetiti trenutka kad ste spoznali da ćete ipak krenuti put umjetnosti? Roditelji su mi uvijek bili vrlo konkretni ljudi – majka liječnica, otac pravnik. Oboje su imali umjetničku crtu, majka pjevanje i sviranje, a otac slikanje. Ja sam odmalena, valjda ugledavši se na njih, slikala, pisala, svirala, plesala... Njegovali su moje plutanje u svijetu umjetnosti, ali isključivo do određene granice. Nekako su u mene usadili, što bih voljela jednoga dana i ja svojoj djeci, sposobnost prepoznavanja trenutka kada treba prestati hodati po oblacima. Odabrala sam V. gimnaziju i Arhitektonski fakultet jer sam znala da moram imati konkretan rezervni plan. Nikad ne znate kamo će vas život odnijeti, a život plesača je vrlo nesiguran i kratkotrajan. Umjetnost i kazalište jesu i uvijek će ostati moj prvi odabir, moj život, ili kako je rekla Karen Walker: „Honey, I don’t produce theatre. I am theatre.“

Book: Možete li izdvojiti najdraži projekt? Kada pogledam na zadnjih 25 godina rada – teško, ali spomenut ću dva meni važnija – mjuzikl „Celebrations“ Freda Manna u New Yorku (Alvin Ailey Theater) i vlastitu predstavu „Prison of Decision“ koju sam ove godine koreografirala i koju i dalje izvodim s kolegicom Emom Janković. „Celebrations“ sam radila za boravka u New Yorku dok sam bila na plesnoj akademiji Alvin Ailey. Izdvajam ga jer sam surađivala s današnjim broadwayskim genijalcima, a ujedno sam naučila neizmjerno mnogo o samoj formi mjuzikla i o radu i životu izvan granica Hrvatske. „Prison of Decision“ je jednostavno dio mene. Kako pričom i koreografskim jezikom, tako i samom emocijom koja me uz tu predstavu veže. Predstava je proizašla iz prijateljstva s Emom, nakon našeg rada na predstavi „La Femme“ 2013. godine u koreografiji S. L. Rhinoa, a koje se pretvorilo u divnu suradnju, a time i u ovu predstavu. Igra u Zagrebačkome plesnom centru (ZPC) dosad publiku nije ostavljala ravnodušnom, što je Emi i meni neizmjeran poklon. Kao koreografu i izvođaču od izuzetne mi je važnosti da publika sa sobom nešto ponese kada izađe iz zgrade kazališta. Publika je ona zbog koje, među ostalim, i volim scenu – dati na sceni i dobiti natrag, vjerujem da je to svakome izvođaču najveći dar, a tako i meni. Book: U kojem smjeru biste voljeli da se razvija vaša karijera? Razvoj karijere vidim u nekoliko smjerova – koreografski, plesački i glumački, te onaj pedagoški. U ovom trenutku radim kao koreograf na nekoliko projekata. Već spomenuti je kazališna predstava „Prison of Decision“ za koju ove godine trenutačno imamo u planu samo jednu izvedbu i to 18. 12. u ZPC-u, zbog zakazane internacionalne turneje. Novi projekt, također u suradnji s Emom Janković, rad je na novoj predstavi, čiju premijeru planiramo u 2015. godini. Navedene predstave kreću se u smjeru modernog baletnoga i suvremenoga žanra, ali kako to nije jedino područje koje me zanima, radim i na mjuziklima u koje sam iskreno zaljubljena te ih smatram jednim od najvećih izazova koji izvođač, koreograf ili redatelj takve jedne forme može imati. Planiram rad s kolegom koreografom Tokyjem (SYTYCD) u SAD-u, ali sam to odgodila za 2015. zbog moje trenutne zaposlenosti u Hrvatskoj.
Book: Uz brojne obaveze, koliko mjesta ostaje za prijatelje, obitelj? Muškarca iz snova? Vjerujem u onu: „Vremena ima, kada ga želimo pronaći“ i stojim iza te tvrdnje jer sam dosad uvijek uspijevala naći vremena kada sam to uistinu htjela, bilo da se radilo o obitelji, prijateljima, poznanicima ili partneru. Vjerujem da na prvome mjestu treba biti obitelj. Partneri, osim možda jednoga dana supruga i oca moje djece, dolaze i odlaze, a svima nam na kraju ostaje onaj uži krug obitelji na koju se možemo uvijek osloniti, i možda jedno, dva prijateljstva, ako smo uistinu sretni i za života ih uspijemo pronaći i očuvati. Book: Postoji li takav u vašem životu? Još ne, ali svaki put kad se zaljubim, iznenadi me spektar svega onoga što me osvoji, a nikada ne bih rekla da su te osobine, svaka pojedinačno, baš iz snova. Mislim da se ne zaljubljujem u snove, nego u ljude, pa što su stvarniji, to me prije mogu oboriti s nogu. Book: Koje kvalitete tražite u idealnom muškarcu? Iste one koje tražim u svim ljudima kojima se okružujem – čovječnost, iskrenost, poštenje... Definitivno, nekoga tko može pratiti moj tempo jer to je, vjerujem, „hard to handle“, kao i ja. Nikada nisam pronašla zajednički jezik s muškarcima koji nisu u umjetničkim vodama jer, eto, dosad sam uvijek birala baš takve – umjetničke, malo izgubljene, pa malo nađene duše, ali valjda je sve to s nekim razlogom. Možda moje umjetničko ludilo traži još jedno da ga nadopunjuje i čini jednako divljim. Book: Koje biste svoje tri osobine izdvojili kao prednosti, a koje kao mane? Prednosti kojima se ponosim su moja vrhunska organiziranost, radoholičarski duh i iskrenost koja mi je ujedno, uz osobinu direktnosti, i jedna od mana. Mana mi je nestrpljivost, pa time i sklonost tome da ubrzavam stvari koje treba pustiti da se odigraju vlastitim ritmom. Book: Vaš moto kojim se vodite u životu? Znati da sam dala sve od sebe i uložila svoj maksimum bilo u poslu, bilo u odnosima i pritom, ako treba, i riskirala – sve u svrhu istraživanja života i sreće – vlastite i onih koje volim. Razgovarala: Jadranka Tomić Fotografije: Ivan Brezovac