Film. Filmski redatelj! Obično se čini kao nešto glamurozno, veliko, lijepo… No s druge strane medalje, on na svojim leđima nosi breme odgovornosti, u hrvatskim prilikama, u iznosu od milijun eura ili sedam i pol milijuna kuna javnog novca, a onda i odgovornost da će zadovoljiti svoj umjetnički nivo, zanimanje publike, filmsku kritiku i svakome glumcu i filmskom radniku u svakom trenutku snimanja moći ponuditi najbolji mogući odgovor, upravljajući tim golemim, skupim brodom dok konačno ne uplovi u luku, tj. doživi filmsku premijeru. Antonio Nuić je redatelj koji je iz filma u film, dokazao da to može i da to radi sve bolje i bolje. Našli smo se povodom premijere filma da nam ispriča kakav je to posao, koje su lijepe, a koje manje lijepe strane tog poziva, kako je sve počelo, kako živi, kako se odmara, što sluša, tko je on…Upoznajmo Antonia danas, s 38 godina, zrelog, opuštenog, s lijepom karijerom od tri dugometražna filma pred premijeru njegovog novog autorskog filma “Život je truba” koji gledamo od 3. prosinca.

Book: Koliko traje snimanje filma i kolika je cijena filma? Na zimu smo snimali 27 dana i u ljeto oko 10, zatim smo u montaži proveli godinu dana tako da smo s filmom bili gotovi, a negdje, ovog ljeta. Imali smo nekih šest, sedam milijuna kuna s kojim pokušavaš napraviti da izgleda kao da imaš nekih 10-12… Book: Je li to stresno? Tijekom montaže prolaziš kroz milijune mogućnosti, kombinacija… Poslije nekog vremena teško je imati odmak i onda se pitaš treba li ti sve to, al ne možeš odustati, šta ćeš, evo već pišem novi. Book: Je li sad sve gotovo? Da. Imali smo svjetsku premjeru na festivalu u Varšavi. Tri projekcije. Poljaci vole film, dolaze ljudi, pune dvorane i što je dobro, Poljaci razumiju hrvatski puno bolje nego mi poljski. Ostali smo s njima tijekom projekcije, što mi je inače najgore, jer prvi put gledaš kako reagiraju i skužiš kako je to zanimljivo, kako se ljudi smiju na mjestima na kojima smo mi mislili da nikad neće. Reakcije su bile fenomenalne, strani novinari su nam dali izvrsne kritike i baš smo bili sretni.
Book: Kako si ti zadovoljan s finalnom verzijom? Zadovoljan sam kad čujem na koji su način ljudi gledali i vidjeli ovaj film. Vidim da sam stvorio što sam htio. A htio sam stvoriti jedan veseli, ležeran i jako optimističan film, al’ ne na foru lažnog, afektiranog optimizma nego naprosto jednog optimizma da veselo i pametno živimo i da na kraju sve bude dobro. Generalno, to je film u kojem se puno jede, pije, pleše i pjeva. Book: Nešto kao Kusturičini filmovi? Pa više su ljudi nakon gledanja spominjali Krešu Golika. Meni je Golik jedan od najdražih redatelja, mada dok sam pisao, nisam ga imao na umu, nego neki današnji normalni život u Zagrebu. Svi zapleti se riješe uz otprilike sedam-osam nizova jela i puno vina i rakije i sve bude u redu. Jedna mi je prijateljica nakon što je odgledala film rekla: “Ovo je film koji svima može uljepšati Božić.”
Book: Takvih filmova, čini mi se, i nedostaje. Jesi li odlučio napisati takav film ili te taj scenarij dopao, iskočio iz neke ladice? Prvo sam napisao nešto s čime na kraju nisam bio sretan, ali mi se sviđao glavni lik, karakter, neki tip osobe koji sam želio prikazati. Onda sam uzeo ovaj drugi scenarij koji je proizišao iz potrebe, budući da je realitet Hrvata danas dosta recimo to tako - otužan, da se vratimo žanru građanske komedije, komedije karaktera. Ljudi imaju dosta teških tema svaki dan po medijiam pa smo im htjeli ponuditi jedan vedri pogled na Zagreb i svakodnevicu. Book: Nisi opterećen festivalima, nagradama… Jesi li ovaj film radio za raju? Bio sam iznenađen kad su film uzeli na festival u Varšavu jer je nefestivalski film. Znam što je festivalski film i bio sam svjestan da radim film koji na većim filmskim festivalima neće imati prođu. Meni je bila namjera, imao sam potrebu i odgovornost, da se poslužim popularnom sintagmom, zabaviti ovaj napaćeni narod.
Intervju u cijelosti pročitajte u aktualnom izdanju Storybooka.   Razgovarao: Filip Juričić Fotografije: Matea Smolčić Senčar