U hranidbenom lancu moćnih autorica - ova je na samom vrhu, vjerujte! Nije to liga galebova, svinja ili čimpanzi - ovo je čista lavica - ona jede sve. I životinje i lešine i slatkiše i glupe ljude. Bez žvakanja. Ona guta. Književnica, novinarka, kolumnistica, performerica, ponekad i političarka, svakako aktivistica - drska, kontroverzna, hrabra, glasna, ma bezobrazna! U ovoj našoj državici jedina takva: Vedrana Rudan! Ne postoji slična. Pronađite je ako možete. Nemoguće! I upravo zato okružena je hordama obožavatelja, ali i vojskama protivnika. I upravo zato još nije dobila mjesto koje zaslužuje. Sigurna sam da bi vani (gdje joj mahnito prevode knjige) imala makar spomenik. I to živuća. Neka to bude baš tako kako jest jer nema se vremena za balkanske teorije zavjera. Žena mora pisati, jedino to mora. Piše otkad zna za sebe. Pisat će do posljednjeg daha. Nova joj knjiga (valjda već dvanaesta) još smrducka na tisak, izašla je u srpnju i zove se „Muškarac u grlu“. Izdala ju je Naklada OceanMore - pomno odabrana prva suradnja. Kaže Rudanica kako je riječ o nedvojbeno najuspješnijoj nakladničkoj kući u Hrvatskoj, koja čim objavi nekog autora, ovaj dobiva Nobelovu nagradu. Naravno, zato ju je izabrala i inzistira na sličnoj sudbini. Ova je žena duhovita do neizrecivih granica, ali tvrdi kako je duboko u duši crna i depresivna. Ova žena mrzi intervjue, ali ih zdušno daje. Ova žena psuje dok piše, ali tvrdi kako njezini junaci psuju, a ne ona. Ova žena piše za sebe, ne za publiku, ali je u stanju baciti pet napisanih romana primijeti li da su joj dosadni na mikrosekundu. Ova je žena inteligentna, emotivna i beskompromisna. „Muškarac u grlu“ joj je drugačiji od svega što je dosad napisala, i to u svakom smislu. U njemu se žene igraju s muškarcima. U njemu se voli, zaj..... i pati. Rušila sam se u nesvijest od smijeha, ali me i boljela utroba od tuge. Ovaj je roman o ljubavi. Živoj, neživoj, arhivskoj, sentimentalnoj, banalnoj, ali je o ljubavi. I o ljubavnim nesporazumima i nerazumijevanjima za koje naprosto ne postoji prijevod. E pa, Rudanica, da te čujemo!

zagreb 09092016
vedrana rudan
snimio drazen kokoric Book: Kako i zašto je počelo pisanje baš „Muškarca u grlu“? Koliko ste dugo pisali ovaj roman? Što vam on predstavlja? Knjigu sam pisala šest mjeseci. Najlakše je pisati. Problem je doći do priče. Kad ti je priča u glavi, sve je ostalo tehnika. Prije nego krenem pisati knjigu, najveći mi je problem pogoditi ton, izbaciti iz teksta patetiku, maknuti se od likova, gledati ih kao da su stranci, izbaciti iz glave potrebu da im u život uvalim nešto svoje, stavove, empatiju, bolećivost, nesigurnost. Ukratko, ne želim da žene i muškarci u mojim knjigama budu Vedrane Rudan. U knjizi „Muškarac u grlu“ to mi je uspjelo. Mnogo mi znači ova knjiga. Ni u jednom liku nema mene. Book: Kome se u svojim knjigama u kojima ne štedite nikoga, ipak obraćate, unatoč činjenici da pišete za sebe? Što mislite tko su vaši čitatelji? Kakav je ‘feedback’ kada su u pitanju vaši romani? Vjerujte, nikad se svojim tekstovima i knjigama nisam nikome obraćala. Nikad. Pišem uvijek samo za sebe. Znam zašto sam uspješna kao spisateljica. Zato što sam poput svih ostalih, samo što imam vrlo rijetku osobinu, hrabrost da pišem kako osjećam i ne obazirem se na to „što će ljudi reći“. Da bih to postigla, morala sam iz Mošćeničke Drage pobjeći u grad gdje žive tisuće ljudi koje ne poznaješ i koji ne poznaju tebe. Ja sam bila Primorka, a Primorke su samozatajne žene koje bi prije umrle nego nekome rekle što misle. Dok sam bila mala, te su šutljive žene, užasnute životom, skakale u bunar. Danas, mnoge poznajem, piju ili gutaju helexe. Nikad nitko nije napisao knjigu o Primorcima i Primorkama. Posebni ljudi su to, depresivni, hladni i isključivi. Drago mi je što svakim svojim tekstom i knjigom ubijam Primorku u sebi. Naravno da je gospođa neuništiva. Stoga pišem. Bjesomučno, neprestano.    
Book: Strašno me zanima kako je izgledalo vaše djetinjstvo i odrastanje, što kristalno pamtite iz tog razdoblja, u kakvoj ste obitelji odgajani i kakvi ste bili kao dijete? S kim ste se družili? Što ste se igrali? Čega ste se bojali? Kako ste izgledali? Kad ste počeli čitati? Koja vam je najdraža prva knjiga? Kad ste zavoljeli pisanje? Imate li braće i sestara? Njegujete li obiteljske odnose? Sjećate li se prve ljubavi i prvog seksa? Ma, kakvi ste bili? Evo pravog testa koliko sam uspjela ubiti Primorku. Ni jedna djevojka iz moga kraja ne bi vam govorila o paklu kroz koji je prošla. Odrasla sam u jezivo siromašnoj obitelji. Otac mi je bio vrtlar i ribar, majka izuzetno pametna i depresivna žena. Kad su je moj otac i njezina majka prisilili da napusti posao, bila je direktorica vrtića u Opatiji, okrenula se boci. Pila je do mog dvadesetog rođendana. Nikad joj to nisam oprostila i jako žalim zbog toga jer mi je cijeli život pomagala na tisuću načina. Kod nje sam najviše mrzila ono što mrzim i kod sebe. Crnilo i kroničnu depru. Kao dijete, igrala sam se s dječacima i bila strašno nesretna što ne mogu pišati stojećki. Željela sam biti dečko. U međuvremenu me to prošlo. Bila sam izrazito visoka, mršava i znala sam da nisam i da nikad neću biti lijepa. Zaviđala sam lijepim djevojčicama i djevojkama. Pratila sam lijepe žene iz mog okruženja i shvatila da ti ljepota najčešće ne donosi sreću. Muškarci su jednako okrutni i prema ljepoticama i neljepoticama. Vrlo sam rano spoznala moć šarma, koketiranja, zavođenja iz interesa, glumljenja glupače. To uvijek pali. Nevjerojatno je koliko znam biti ‘bespomoćna’. Prva knjiga koju sam pročitala, imala sam šest godina, zvala se „Tko to skače“. Slikovnica debelih korica. O žabi. Prvu nagradu za pisanje dobila sam u prvom razredu osmogodišnje škole. Napisala sam tekst o tome koliko volim Tita. Još ga volim. Drugu nagradu sam dobila u petom razredu škole, treću u osmom, četvrtu čekam. Ako su ‘obiteljski odnosi’ da s vremena na vrijeme djecu i njihove partnere pozovem na ručak, onda „njegujem obiteljske odnose“, inače me ne zanimaju. Dovoljni su mi muž, mačka i unuka. Prva ljubav? Nikad nisam istovremeno voljela samo jednog muškarca pa se ne mogu sjetiti koliko sam imala prvih ljubavi. Prvi seks? Neka to ostane između mene i njih šestorice. Ne, ne govorim o silovanju. Ja sam bila vođa ekipe.
zagreb 09092016
vedrana rudan
snimio drazen kokoric Book: Je li Vedrana Rudan primarno ekscentrična, glasna, pametna, duhovita, ironična, moćna, inteligentna, mudra i seksi žena kakvu vidimo u javnim nastupima ili je ta upravo opisana Vedrana Rudan ona koju se tako naprosto može čuti? Nakon pročitanog romana „Muškarac u grlu“ koji je i drzak i poetičan, i nevjerojatno emotivan, potresan, ali i duhovit - sve u isto vrijeme, proganja me osjećaj kako ste vi jedna suptilna, introspektivna i mirna, čak povučena književnica koja je izradila i izgradila masku za vanjski svijet, a ta maska nije suštinski dio njenog bića već komunikacijski kanal? Koje unutrašnje stanje prevladava u vama većinu vremena vašeg svakodnevnog života? Mnogi ljudi vole moje tekstove i knjige, a i ja im se sviđam, no svi bi nekako željeli otkriti ‘pravu’ mene. Moje čitateljice pretpostavljaju da su moji nastupi, moj rječnik i moji tekstovi maska kojom štitim svoju krhku, dobru, toplu sebe. Mnogi, kad me upoznaju, kažu: ”Pa vi niste ona iz svojih tekstova, ne psujete.” Nikad ne psujem, ali koga briga tko sam ja zapravo. Muškim piscima novinarka nikad ne bi postavila pitanje: “Čujte, vaši junaci psuju, a ja imam dojam da ste vi, zapravo, topli medo. Tko ste vi, zapravo?” Da, ponavljala bi „zapravo“. Muškarci smiju biti što žele i nikad nitko u njima ne traži toplu medvjeđu dušu. Da odgovorim na pitanje, što vas briga tko sam. Cijeli intervju pročitajte u novom izdanju magazina Storybook koji je na svim kioscima. Razgovarala: Zrinka Šamija Fotografije: Dražen Kokorić