Joj ne znam, hvala Bogu nisam nikad uletavao curama sa spikom: „Eeej, ja sam ti redatelj, kuiš.“ Dapače, ne volim baš kad me netko ispituje o poslu. Uvijek pokušavam pristojno odgovoriti, ali to ne volim jer me svi pitaju iste stvari. Znao sam ponekad i lagati što radim jer nisam želio da me cura gleda samo kroz prizmu toga. No, ako i kažem što sam, uglavnom ću reći da radim reklame jer me onda više nitko ništa ne pita.” Dok pijemo kavu na terasi zagrebačkog hostela Swanky Mint, redatelj Nevio Marasović bez zadrške komentira kako ljepši spol reagira na njegov posao. Tog petka poslijepodne dotaknuli smo se raznih tema. Osim filmova koji za njega znače - život, voli kuhati, vježbati, voziti duge biciklističke ture po Hrvatskoj... “Pokušavam što više vremena provesti u prirodi, posebno u Gorskom kotaru, mom najdražem mjestu u Hrvatskoj.

Uz to, sviram gitaru, pjevam, svašta nešto… Imam puno hobija i interesa koji me vesele, ali nažalost ne i dovoljno vremena.” Kako si se počeo baviti režijom? “Otac mi je slikar, stric orguljaš, a pokojni je djed bio renesansni čovjek. Očito je taj umjetnički gen oduvijek bio u meni, tako da sam notno pismo naučio prije abecede, a kako sam naučio pisati sa šest-sedam godina, odmah sam napisao nekoliko kazališnih predstava koje sam želio režirati (to je bila neka vrsta sage o Robinu Hoodu kojeg sam kao klinac obožavao). Postavio sam cijelu scenografiju u svojoj dječjoj sobi i tjerao prijatelje da glume. Radili smo probe, sve je to bilo jako ozbiljno za klince od sedam godina. Nažalost, nismo nikada imali premijeru (smijeh). Tijekom narednih godina i dalje sam pisao, fotografirao, radio stripove, izdavao u školi časopis o filmu, i sve je nekako vodilo tome da se bavim režijom. U srednjoj sam shvatio da želim biti redatelj i odmah snimio dugometražni film „Popravak kompjutera“ na kojem sam, uz pomoć prijatelja, radio više od godinu dana. Zatim sam snimio još jedan od 45 minuta i nakon završetka srednje otišao na prijemni za režiju na Akademiji, gdje sam odmah i primljen. Napisala: Una Zima Fotografije: Dražen KokorićCijeli tekst pročitajte u aktualnom broju Storybooka koji je na svim kioscima.