Tko je to oduševio našu kolumnisticu Jelenu Veljaču?

Je li vaše odrastanje bilo toliko magično da je utjecalo na vaše knjige, pišete li zato gotovo fantasy obojanu prozu, gotovo kao ‘real life’ vampirske sage, o vješticama iz stvarnoga života, čarobnicama koje su postojale, koje su mijenjale ljudske živote, koje su praktično vladale Karpatima u matrijarhatu?, započnem razgovor s Tučkovom, mladom češkom autoricom koja sjedi prekoputa mene u foajeu hotela Dubrovnik, u ljetnoj cvjetnoj haljini, umorna od silnih putovanja i nastupa, i gleda u mene blistavim plavim očima. “Magično”, ponovi za mnom s upitnom intonacijom, gotovo s podsmijehom, kao da provjerava je li moguće da netko to pomisli. Zbunim se. “Pa da, pišete o boginjama s Karpata, o ženama koje imaju nadnaravne moći, pišete o njima kao da su postojale…” “Pa i jesu”, ubaci se Tučkova. “Jesu li”, sad se ja podsmjehnem. “Jesu. Narod ih je nazivao boginjama. ‘Mediji’ tog vremena nazivali su ih vješticama. No, zapravo su bile prve emancipirane žene. Vidite, zarađivale su same za sebe i svoju obitelj, mogle su što su željele, pa nije bilo neobično da su boginje bile i samohrane majke u 19. stoljeću. One koje su se udale, udavale su se iz ljubavi, često su uzdržavale svoje muškarce, to nije bilo nimalo čudno. Uvijek je stvar u novcu, novac vam daje moć da odlučujete što je ispravno i kako ćete živjeti svoj život. A one su ga zarađivale, jer je svima bilo u cilju biti u dobrim odnosima s boginjama.” No, nasmije se blago,“ da vam odgovorim na pitanje, ne, moje djetinjstvo nije bilo magično. Moje je djetinjstvo bilo katastrofa. Odrastala sam u malom mjestu, s ocem zlostavljačem. Jedna od prvih uspomena bila mi je prebijena majka kojoj se krv cijedi niz lice… Stoga sam i bježala u književnost, kao luda. Zato sam rano i počela pisati, izmišljajući svjetove. Trebao mi je neki svijet koji nije ovaj okrutni u kojem sam živjela, moj. Bila sam i silno sramežljiva. Što je i logično. Kad se bojiš svaki dan u vlastitoj kući, kako da se ne bojiš izvan nje? Lakše mi je bilo s imaginarnim likovima nego sa stvarnim osobama. Obožavala sam čitati knjige o prijateljstvima, valjda zato što ih nisam imala”, kaže Tučkova u dahu, i ostavi mene bez istog. No već je na prvi pogled zapravo jasno da je Tučkova posebno biće, iskreno, čvrsto, bez dlake na jeziku, a da istodobno ne emanira ni bahatost ni umišljenost. Njezin drugi roman, “Boginje sa Žitkove”, u ovom je trenu preveden na četrnaest jezika. Govori o ženama - iscjeliteljicama, vidjelicama, vješticama, boginjama - povijest ih je svakako zvala - čije je sposobnosti narod cijenio, i u čije se postojanje danas ne sumnja. Velik dio Katerinine knjige utemeljen je na stvarnim zapisima. No njih je tražila na marginama, što vijesti, što crkvenih knjiga. Dakako, o boginjama se ne piše kao o glavnoj temi. Međutim, ako ste istraživač, znate kako tražite stvari. Postoji, primjerice, zapis da se jedan katolički svećenik bunio protiv boginja i njihove ‘crne magije’. Vjerojatno su mu oduzimale autoritet nad stanovništvom. Postoje zapisi o suđenjima vješticama iz 17. stoljeća. S druge strane, postoje i sjećanja i usmena predaja u narodu. Tako sam zapravo i čula za njih. Book: Kako? Mislila sam da su one dio i vašeg odrastanja u tom ruralnom dijelu Češke… Ne. Ja sam odrastala u izuzetno religioznom selu. Što je posve nevjerojatno, s obzirom na ono što se događalo u našoj kući. Moj bi se otac redovito pokajao prije mise nedjeljom, zatim bi se ispovijedio, i tijekom nedjelje sve bi bilo savršeno, bili bismo obitelj s fotografije - majka, sestra, ja i tata… A u ponedjeljak bi ponovno postajao nasilan. Nikada mi to nije bilo jasno, kako je moguće da zaista vjeruje da ga je molitva očistila nakon svega što nam je učinio tijekom tjedna.Book: Vi ste onda kritičar Katoličke crkve? Ne, dapače, pokušavam ponovno pronaći vjeru. Ako ništa drugo, pokušavam razumjeti religiju. Nisam ateist, ne mogu biti, svjedočila sam mnogim čudima. Pogledajte moj život, moju karijeru. Da moja majka nije smogla hrabrosti i pobjegla kad sam imala šest godina, tko zna bi li svega ovog… (pokazuje na hotel u kojem se nalazimo, ona s kavom, ja sa svojom cijeđenom narančom, te na predivnu Frakturinu naslovnicu njezina romana)… bilo. Češka nije izuzetno religiozna država. Ipak, ruralni dijelovi jesu. I stoga su boginje zapravo vrlo usko surađivale s klerom, što je ironično. No i svećenici su tražili njihove usluge. Živjeli su kao i svi drugi seljani, potpuno su vjerovali da te žene imaju posebne moći. To je bila realnost, a i boginje same bile su religiozne žene, i nije tu bilo govora o crnoj magiji. One su jednostavno zarađivale za svoj kruh sa svojim zanimanjem. Pomagale su drugima.   Book: Pišete da su iscjeljivale, proricale budućnost, čitale misli, osjećale namjere, skidale uroke. Vjerujete li i vi da su bile čarobnice? Tako ih, uostalom, i zovete u svojoj knjizi - boginje? Vjerujem da su bile odabrane, da. Jesu li te moći nadnaravne, ili su odmalena učene kako da koriste svoju inteligenciju i žensku intuiciju, ne znam. Svakako su bile obrazovane, znale su baratati travama, biljkama, čajevima, znale su mnogo o bolestima i liječenju. Čarobnicom se postajalo rođenjem, a ne samo talentom. Majka bi rodila kćer koju bi potom dugo poučavala i prenosila joj svoja znanja. Kako su žene u stara vremena mnogo rađale, tako su imale nerijetko i više kćeri, i sigurna sam da su neke od njih doista bile posebno intuitivne. U mnogim je obiteljima bilo i više sestara čarobnica. A ima li tu prave čarolije? Ne znam, kažem vam, tek se odlučujem u što vjerovati. Ali neke čarolije u svijetu ima, zar ne? Book: Imate trideset i šest godina, to je nevjerojatno malo za ovakav uspjeh. Mislim da ste najmlađa spisateljica s kojom razgovaram u ovih šest godina. Ovaj sam roman počela pisati s trideset godina. Tri sam godine istraživala, jer mi je važno da su sve povijesne činjenice točne i sklopljene u jednu čvrstu mrežu na kojoj može funkcionirati priča koja je, dakako, posve izmišljena. Cijeli intervju pročitajte u novom izdanju Storybooka koji je na svim kioscima. Fotografije: Dražen Kokorić