U Londonu sam se susreo s Nigellom Lawson, jednom od najvećih kulinarskih TV zvijezda. U elegantnom salonu Soho Housea, ekskluzivnog kluba za ljude iz medija, upoznajem je, uživo još ljepšu nego na televiziji. Besprijekornim engleskim duhovito, srdačno te elokventno priča o životu i poslu koji obožava. Kao dijete ministra iz vlade Margaret Thatcher, inače doživotnog baruna, i majke, bogate nasljednice, plemenita Nigella Lawson odrasta u okruženju širokih horizonata. Zahvaljujući brojnoj obitelji u kojoj kuhanje nije bilo neobično, zavoljela ga je još u tinejdžerskoj dobi. Po završetku studija srednjovjekovnih i suvremenih jezika na sveučilištu u Oxfordu započinje karijeru u publishingu, a zatim kao novinarka piše za brojne ugledne novine i časopise među kojima i ‘Evening Standard’, ‘New York Times’ te ‘Vogue’. Uskoro objavljuje danas kultnu knjigu ‘How to eat’ koja postaje bestseler, a samo je prva od deset koje su postigle veliki uspjeh. Svoju prvu kulinarsku emisiju snima 2000. godine i nepretencioznim, relaksiranim te zavodljivim pristupom pripremanju hrane uskoro osvaja gledatelje širom svijeta, pokazujući da kuhanje može biti ugodna, opuštajuća i jednostavna aktivnost. Velike simpatije osiguralo joj je priznanje da je “besramno pohlepna” i da bez zadrške uživa u hrani. Da je tako uvjerio sam se prije početka intervjua, kada je doručkovala tost s maslacem i džemom, ispijajući veliku šalicu kave s mlijekom. Nigella Lawson svojim je knjigama i emisijama pokazala da ukusnu i efektnu hranu nije teško pripremiti niti je za to uvijek nužno mnogo vremena. Ona sebe ne smatra chefom, a činjenica da to i nije za nju nije ograničavajuća nego oslobađajuća okolnost. Osim talentom i ljepotom, Nigella Lawson osvaja svojom pristupačnošću, a da je zvijezda moglo se vidjeti jedino po dežurstvu vizažistice/frizerke tijekom intervjua. Dok strpljivo pozira našem fotografu, pričamo o hrani te mi konspirativno odaje nerazvikane ekskluzivne londonske adrese gdje je moguće nabaviti fantastične namirnice, a intervju završavamo srdačnim pozdravom uz poljubac. Emisije Nigelle Lawson šarmantne su i posebne poput njenih knjiga, a gledati ih užitak je koji popravlja raspoloženje. Uistinu, ona teško da ikog može ostaviti ravnodušnim i ne kaže se bez razloga da je muškarci vole jer žele biti s njom, a žene jer žele biti poput nje. Prelijepa, pametna, talentirana, uspješna, s osmijehom kojim osvaja, ne začuđuje što uz naziv “Božice kućanstva” Nigella Lawson nosi i onaj savršene žene. Book: Jednom ste rekli da uživate plodove nesretnog djetinjstva, što ste pod time mislili? To loše zvuči jer se može steći dojam da krivim svoje roditelje, što nije slučaj. Biti dijete nije mi lako palo. Imala sam nesreću biti dijete u totalitarnom režimu kojim su upravljali odrasli, a sada sam roditelj u totalitarnom režimu kojim upravljaju djeca. Obitelj je nekome zaštita, a meni je bila ograničenje. Kao dijete zamjerala sam štošta majci. No sad kada sam i sama majka, vidim da je puno lakše ne biti strog. Danas imam vrlo blizak odnos s obitelji. Užasno je kada ljudi misle da je djetinjstvo najsretniji dio života; s 19 godina rekla sam da ništa u mom životu više neće biti tako loše, i nije bilo, iako nisam uvijek imala lagan život. Važno je osjetiti da ste voljeni u djetinjstvu, ali je nedostatak autonomije u to doba jako težak. Book: Što vas u hrani toliko privlači, kako je utjecala na vašu osobnost? Kao malo dijete nisam voljela jesti. U mojoj brojnoj obitelji hrana je bila vrlo važna, dosta se kuhalo, a mene su najviše zanimale kuharice. Baka je uredno čuvala recepte, a ja takav red volim. U internatu, hrana nije bila dobra, pa sam maštala o kuhinji i dobroj hrani. Kasnije sam u Italiji kuhala bez kuharica, na njihov način, opet različito od francuske kuhinje kojoj se aspiriralo dok sam odrastala. U tim utjecajima sam se pronalazila. Na fakultetu sam pak shvatila da volim kuhati drugima. Zvali su me kraljicom juhe od luka, a meni ništa nije bilo ljepše nego otići na tržnicu i napuniti torbe potrebnim namirnicama. Kroz studij stalno čitate, pišete eseje, kao novinar sve držite u svojoj glavi i oslobađajuće je kada vas neka aktivnost izvuče iz toga. Nisam osobito spretna u rukama, a radnje poput sjeckanja ili miješanja odlična su protuteža svemu što okupira mozak.

Nigella Lawson u razgovoru za Storybook Book: Koliko bitnim smatrate ritual blagovanja? Bitan je, djeca se ne mogu naučiti lijepom ponašanju za stolom ako ga ne dijele s odraslima, ali obiteljske obroke ne treba idealizirati, mogu biti puni napetosti; moja prijateljica zavjetovala se da ih neće nametati svojoj djeci zbog vlastitih groznih iskustava. Moj suprug prezire obiteljske obroke, ne pridruži se kad jedem s djecom, ne želi prisustvovati dječjim prepirkama, i meni to ne smeta. Svatko ima pravo na svoj život. Book: Imaju li isti ukus u hrani, ostave li nešto što im skuhate na tanjuru? Imam troje djece, moja pokćerka dugo živi s nama. Izbirljivi su. Moja kći za moj pesto kaže da ima okus vrta, pa preferira kupovni. Ponekad nešto požele; neki dan je moj sin poželio rizi-bizi iz moje knjige ‘Zauvijek ljeto’ i rado sam mu to napravila. Ne jedemo slatko svaki dan, jedemo pečeno ili kuhano pile, tjesteninu, janjeće kotlete. Book: Koja vam je onda omiljena hrana? Postoji li nešto što ne volite? Dobar kruh i sir za mene je teško nadmašiti. Slatko volim pojesti samo za sebe, ne na kraju obroka, i ne svaki dan. Ne mogu odoljeti npr. eclairu od kave ili domaćim krafnama. Ne postoji ništa što ne volim, osim možda zelenih paprika. Ne volim loše imitacije dobre hrane, radije ću pojesti jaje koje sam sama izabrala i kupila jer znam da će biti izvrsno. Postoji vrijeme i za junk food, iako rijetko. Volim kvalitetu, npr. londonskog dimljenog lososa, blagog sashimi okusa, za razliku od popularnog, ali presoljenog škotskog. U vašem kraju imaju odličnu dimljenu ribu, delikatnog okusa. Hrana je zanimljiva gdje god ima zanimljive povijesti, kulturnih isprepletanja. Često smatramo da je hrana bolja na selu nego u gradu, i obično jest. Ali u Engleskoj, rana industrijska revolucija uništila je prirodu, gradovi su postali jako kozmopolitski i u njima se bolje jede. Book: Kako biste opisali svoj posao s obzirom na to da ne volite da vas se smatra chefom? Ako želim biti izravna, kažem da sam “food writer”. Jednako me privlači pisanje i kuhanje, ali pronalazim se u onome dijelu kada pišem o hrani. Pisanje je borba, ali i užitak; uvijek strahujem prije nego što počnem pisati, ali kad krenem, osjećam se najživotnije. Book: Izdali ste i knjigu ‘Nigellissima’. Je li teško pisati uz brojne kuharice koje su na tržištu? Ne pišem knjigu svake godine. Jednom sam samo izdala knjigu dvije godine zaredom, ali druga je bila knjižica s temom Božića i već sam imala spreman sav materijal. Ni TV serije ne radim svake godine. Razmišljam godinu dana prije nego što se upustim u pisanje. Moram biti disciplinirana da bih se zatvorila u sobu i radila. Novinarsko iskustvo je dobar trening jer deadline je deadline. Uvijek prestravim svoje izdavače - kad mi kažu da knjiga mora biti gotova u siječnju, kažem im da je neće dobiti prije ožujka, dogovorno kasnim, i nikad ih nisam iznevjerila. Čudna je to kombinacija, treba vremena da tekst sazrije, ali dobro dođe malo napetosti da tekst zaživi.
Jedna od pisanih uspješnica s potpisom Nigelle Lawson Book: Proveli ste djetinjstvo čitajući i smatrate da postoji velika sličnost između čitanja i jedenja. I pisanja i kuhanja. Kad čitam, osjećam da mogu okusiti rečenicu. Jednom sam rekla Martinu Amisu da volim okus njegovih rečenica i na sreću me je razumio. Dobro napisan tekst vas doji, to nije jedenje zalogaj po zalogaj, nego kontinuirano upijanje riječi. Možda bi Freud imao što reći. Ne mogu čitati i jesti istovremeno, kad jedem, moram odložiti knjigu jer i na čitanje i na jedenje moram biti usredotočena. Isto tako, počnem paničariti ako pojedem ili pročitam nešto što mi se ne sviđa; čudna i pretjerana reakcija, ne volim biti takva. Kao mlađa bolje sam to podnosila, ali kad dođete u određene godine, shvatite da vam je ostalo manje obroka nego što ste ih dotad pojeli, i svaki je važan. Book: Niste veliki pobornik dijeta, zašto? Nemaju učinka. To je samozavaravanje, dijeta će vas uvijek činiti zakinutim, ogorčenim, pohlepnim. Suprotno od dijete nije prežderavanje svačim. Veseliti se obroku dio je užitka i jesti kada nisam gladna uklanja mi uživanje u hrani. Ponekad kada gledam film s djecom jest ću što stave pred mene, kokice ili Pringles, iako ne volim raditi stvari automatski. Radije bih zaustavila film i napravila dobar sendvič. Dio veselja prije odlaska u restoran je pogledati online što nude na jelovniku. Razmišljam gdje ću i što jesti, jesti bez užitka za mene nema smisla, no nemam ništa protiv ljudi kojima je hrana samo gorivo. Book: Pozivaju li vas na večere? Ne toliko često. Imam stare školske prijatelje, a u vezama svih vrsta ljudi rano prihvate uloge, što se teško mijenja, tako da sam ja hraniteljica. Znaju i da nisam najbolja kuharica na svijetu, no trudim se hranu napraviti primamljivom, na način koji se meni sviđa. Tehnički nisam posebno vješta, i morala sam naučiti kako nadomjestiti tehničke nedostatke, npr. okusom koji mi je bitan. Ne volim da stvari izgledaju restoranski, volim vidjeti velik tanjur hrane koji izgleda lijepo. Book: Kako je došlo do suradnje s Wonki Wareom (južnoafrička manufaktura posuđa, op. a.)? Upoznala sam Di Marshall, to što radi je fantastično. Sve je ručno rađeno, vrlo osobno, kao i kuhanje, ništa nije tvornički. Kratko smo na žalost surađivali, jer je manufaktura prekapacitirana i samo se mali dio može dodati u proizvodnji. Još uvijek želim otići dolje i vidjeti na licu mjesta kako se to radi. Book: Smatrate li da stari komadi posuđa na neki način čuvaju okuse? Vjerujem da je tako. Imam bakine zagorjele drvene žlice, a iako imam novi stroj za mljevenje, najviše koristim onaj koji je moja majka dobila kao vjenčani dar 1956. godine. Imam stare lonce i tave od lijevanog željeza iz ‘50-ih. Imam i bakinu ogromnu staru drvenu zdjelu za salatu, ponekad se pitam koliko je ljudi hranila, treba 8 glavica salate da je napunite, i to je iz vremena kada se te posude nisu prale, nego samo brisale. Volim sve te stvari, iako imam i nove gadgete koji će doći jednom na red, održavam ciklus.
Nigella Lawson u salonu Soho Housea u Londonu Book: Ima li nešto u vašoj kuhinji bez čega ne možete? Volim imati malu dasku za rezanje. Ne trebam veliku ako režem jedan limun ili luk. Jako volim svoju mezzalunu (polukružni nož s dvije drške, op. a.) jer nisam dobra u sjeckanju. Neke stvari olakšavaju život, kao samostojeći mikser, ali volim i korisne štapne miksere. Nije potrebno imati savršenu kuhinju, doduše i ona nesavršena uvijek će biti najskuplji dio kuće. Istina, kažem to s dozom licemjerja jer je moja kuhinja poput palače, iako nije uvijek bilo tako. Ali snađete se, kuhate prema mogućnostima, ovisno o kuhinji i onom što imate. To ponekad određuje što ćete skuhati, jer kao i u životu, što imate više izbora, teže je odlučiti. Book: Izgubili ste neke jako bliske ljude. Kako su te tragedije utjecale na vaš profesionalni život i općenito na način na koji gledate život? U profesionalnom životu vas slede. Kada se John razbolio, morala sam se usredotočiti na posao. Bio je slobodnjak, bez mirovine, imali smo malu djecu, pa sam ja morala raditi više, ali tako da se mogu skrbiti o svima. Stoga sam se više okrenula hrani jer sam tako mogla raditi kod kuće. To mi je bilo i zanimljivo i novo, ali sve sam morala uskladiti sa životom. Nitko ne želi biti neuspješan u poslu, no to nije isto kao i kad vam netko umre. To stavi život u proporciju, počnete ga cijeniti. Treba biti pozitivan jer se toliko ružnih stvari može dogoditi. Ja ih donekle i očekujem, s obzirom na iskustvo, ali kada bih o tome stalno razmišljala, sklupčala bih se u tjeskobi. Philip Larkin je rekao da je čovjekov najveći uspjeh da ne misli o smrti svake minute, a tome valjda i služi posao: puno raditi odbija sve misli o smrti. Book: Kako je započela vaša TV karijera? Rekli ste da ste se jako bojali kamere? Prije nego što sam se počela baviti hranom radila sam na televiziji, i literarni program je bio dobar trening jer je rađen pred publikom. Bojala sam se, ali to je bio posao koji sam morala odraditi. Morate imati određenu količinu ega da biste stali pred kameru, ali ga itekako morate obuzdati da biste preživjeli. Mislim da to i nisam svladala, no dobro je imati malo straha. Jako mi je važno da su sa mnom na setu uvijek isti ljudi s kojima se dobro slažem. Book: U vašim se emisijama gotovo može osjetiti miris hrane. Bude li nezgoda? Što se događa s hranom nakon snimanja? Uglavnom je pojede moj zvučni tehničar. Na početku snimanja direktor produkcije održi predavanje da se hrana ne smije jesti jer osiguranje ne pokriva eventualne nezgode, za vrijeme snimanja jelo se stalno grije i hladi. Ali čim režiser vikne “rez”, svi počnu jesti. Imam bezbroj slika snimatelja s glavom u zdjeli s glazurom. Ne bih mogla raditi s nekim koga hrana ne zanima. Book: Jednom su od vas tražili da napravite večeru za Lauru i Georgea Busha. Kako je došlo do toga? Pokojni muž moje publisherice bio je Blairov savjetnik, iz tog smjera je došlo. Poznajem Tonyja i drag mi je, tako da sam rado pristala. No odmah sam iskreno rekla da nisam ni caterer, ni chef, da ne bih mogla kuhati na tom nivou u profesionalnoj kuhinji, ali da ću rado osmisliti jelovnik koji će predstaviti britanske proizvode u najboljem svjetlu. Htjela sam uvrstiti pitu od jabuka, jer svi misle da je ona američka, a ja sam htjela pokazati da nije. Pripremila sam i različite salate, od duguljaste bundeve s velškim sirom fetom, kupus s kuminom, dimljeni svinjski but, a pitu od jabuka sam napravila na starinski, u tijesto sam stavila sir cheddar. Bilo je zanimljivo. Book: Što je to oko Božića što posebno volite? Volim osjećaj utočišta kad je vani mračno i hladno, i volim ga Razgovarao: Ante Carić Fotografije: John Phillips/Rex Features