S Damirom Urbanom i Milicom družila sam se prošloga ljeta u Širokom Brijegu. Urban je na WH festu imao koncert, a ja sam bila članica književnog žirija. Išli smo zajedno na rafting i izlete, doručkovali u hotelu i navečer pili pivo.To je jedan od onih parova kakve biste voljeli upoznati na višetjednom krstarenju, da se s njima družite i dijelite zapažanja o svijetu i životu, jer ako ste imalo druželjubivi, s njima ćete postati još više.
Vole se na vrlo konvencionalan način, on joj tepa mišiću, ona ga još uvijek zaljubljeno gleda i traju punih deset godina. S Damirom i Milicom razbijete sve sumnje o tome postoji li ljubav, poželite upravo takvu, brižnu i motivirajuću, kreativnu i punu poštovanja. Kad se popne na pozornicu, Urban jednako uvjerljivo nastavlja biti ono što jest, čovjek s glasom koji ima što reći i čini to na jedinstven i emotivan način. Sebe tada podijeli sa svima, razgovor s Milicom nastavi sa svijetom, da bi se opet vratio izvoru i napajao iz njega.
Book: Htjela sam razgovor započeti pitanjem o glazbi, međutim prisjetila bih se vašeg teksta objavljen na mnogim portalima i na Facebooku, u kojem iznosite svoja razmišljanja o Gay Prideu i nasilju u društvu. Kako je tekst koji ste napisali tek nakon dvije godine osvanuo u javnosti?
Kad se prije dvije godine godine dogodilo nasilje na Gay Prideu u Splitu, svi su bili vrlo senzibilizirani prema žrtvama, a ja sam na svom umjetničkom profilu na Facebooku stavio avatar duginih boja u znak podrške. Komentari su bili puni empatije i osuđivali su nasilje, no u jednom trenutku je jedan lik napisao “Urbane, koji će ti k.... ta pederska zastava?” Morao sam odgovoriti i mislim da je taj tip bio zadovoljan odgovorom. Tada su ga neki mediji objavili, no kad danas čitam taj tekst, malo mi je kao prst u oko, možda bi bio sad drugačiji. Problem je i u tome da ako tekst na nekom portalu dobije 12.000 lajkova, bilo bi tu sigurno 20.000 hejtera, samo im se ne da mogućnost da mržnju izraze do kraja. Book: Što biste danas u tom tekstu promijenili?
Tada sam bio isprovociran nasiljem, a danas su neke druge teme aktualnije. U tom tekstu ne bih promijenio ništa, ali na temu eventualnog referenduma i unošenja novih odredbi u Ustav... imao bih sigurno jos ponešto dodati. U znak podrške iduće smo godine Milica i ja otišli u povorku u Split, ali nije se dogodilo ništa slično, osiguranje je bilo na nivou. Mislim da se u svakoj državi većina mora brinuti o manjini, išao bih zaštititi Srbe, Židove, bilo koju ugroženu skupinu ako bi ih nešto ugrožavalo. Ne može najveći i najstariji u razredu tući one slabije, a da ostali to gledaju i odobravaju.
Book: Čini li vam se da kod nas još uvijek ljudima nije jasno da se tako mjeri stupanj civiliziranosti nekog društva?
Moja su pitanja dječja. Zašto nekoga tko nije gay brine činjenica što netko drugi to jest. Ne vidim na koji način to bilo koga tko je hetero ugrožava. Moji su mi roditelji od malih nogu ponavljali rečenicu: “Ne čini drugima ono što ne želiš da se čini tebi.“ I ja se toga držim. Meni te podjele oni, ovi, mi, vi, nikad nisu bile jasne. Ne poštujem ni autoritete a priori, moje poštovanje može se zaslužiti samo ponašanjem i odlukama.
Book: Vaš posljednji album zove se ‘Kundera’, posvećen je vašem omiljenom piscu koji je utjecao na vaš rad. Je li postojala neka dilema između njega i nekog drugog, koji je na sličan način utjecao na vaše stvaranje?
Postoje pisci koji i više na mene utječu svojim rukopisom, a bilo je pitanje trenutka da izaberem baš Kunderu. U mladosti ga nisam baš volio. Svako malo uzmem ponovno čitati neke pisce jer u vrijeme kad sam ih čitao, nisam bio dovoljno zreo. Tako mi je Kundera tad došao na red, u vrijeme kad sam pisao tekstove za album, čitao sam njegov roman ‘Besmrtnost’. Povukla su se tu neka pitanja koja su me tog trenutka zanimala, kao na primjer, što je smrtnost, a što besmrtnost u umjetničkom smislu. On se njima bavi kroz fikciju i dokumentarizam. Tu ima raznih osoba koje brine koji će njihovi postupci, sada dok su živi, utjecati na njih ili ih koštati besmrtnosti. Oni žive u nastojanju da održe sliku i besmrtnost sačuvaju.
Book: Hvatate li sebe da održavate sliku, mislite li da umjetnik tog trenutka postaje zarobljenik vlastitog imidža, pa samim time i lažan?
Bit ću iskren, kad sam bio mlađi, trudio sam se da moja slika, ne u javnosti, nego uopće prema drugima, možda čak i prema roditeljima, bude što bolja. Bio sam smiješan i neprirodan jer nemoguće je pobjeći od onoga što stvarno jesi.
Book: Nije li mladost vrijeme koje podnosi to traženje? Tko u dobi od dvadeset godina zna tko je on u stvari?
Istina. Ne zna ni s pedeset, samo se nekako pomiri s tim. Danas lakše govorim ono što mislim kad me netko nešto pita i ostajem autentičan. Ne pripremam se za svoje javne istupe, intervjue. Manja je mogućnost da me netko onda uhvati u laži.
Book: Želite li reći da još uvijek ne znate koja je vaša slika, pa zato ne živite na način da biste je sačuvali?
Točno. Ne samo da ne znam što je ljudima Damir Urban, nego ne znam ni što je on meni. Ne u smislu da sam izgubljen, ali uvijek mi je smiješno kad me netko u novinama ili u nekoj emisiji predstavi kao glazbenika ili vrlo uspješnog glazbenika. Još nisam sa sobom načisto je li glazba ono što me zanima ili je glazba ono što bih želio da me zanima.
Book: Imate li u tom slučaju neku rezervnu varijantu?
Nešto bi već bilo. Jako sam predan u svemu čime se bavim, ali zanima me previše stvari i imam tu nesreću da su mi znatiželja i hobi postali profesija, a onda ne možeš sebe doživjeti ozbiljno. Ljudi koji sebe shvate ozbiljno, postanu dosadni istog trenutka. Imam još jedan problem, a to je da kad nešto svladam do kraja, istog me trenutka prestane zanimati. Milica točno zna pa mi kaže: “Joj, nemoj se toga hvatati, nemoj to raditi” jer zna da će mi brzo dosaditi.
Book: Možete li navesti neki primjer?
Desilo se da sam napisao neke stvari. Naravno, inspiraciju za to pronađem obično u stvarnome životu. Tako su me jednom pozvali na razgovor u školu gdje su me upozorili da se moj sin druži s djetetom koje bi moglo loše utjecati na njega. Onda je moj mali, prije nego što sam mu uspio bilo što reći, sročio puno bolji odgovor na to. Rekao je da mu nije jasno zašto nikom nije palo na pamet da bi on mogao dobro utjecati na tog dječaka, nego svi brinu da će taj dječak loše utjecati na njega. Na osnovi toga sam počeo raditi jednu slikovnicu pa sam crtao, razradio likove i onda mi se više nije crtalo, nego sam pisao i tako je nastala knjiga koju sam kasnije poslao nekolicini prijatelja koji su se za to uhvatili, a meni se to više nije dalo gurati i eventualno izdati - napisao sam je i gotovo. Tako je i u glazbi, sad radim i na nekoj vrsti suvremene klasične glazbe, ali elektronskog sadržaja, na eksperimentiranju sa zvukom. Luka, gitarist iz mog benda, također se bavi time i razmišljamo da nastupamo pod nekim drugim imenom. Toliko me toga zanima da za neke stvari za koje treba samo još tri dana da ih se završi, izgubim zanimanje i meni se više to ne da. Vjerujem da neke moje suradnike takvi postupci izlude :)
Book: Kako onda uspijete završiti album?
Jako teško, zapravo. Pa veliki dio toga nikada i ne završim. Jedan dio albuma nisam zbog toga ni izdao. Kako bih spriječio da se tako nešto dogodi, dopustim da mi zadaju deadline, potpišem neke papire ili dam riječ, pa me ljudi s kojima radim malo stisnu - hajde, pa nisi fer - onda nekako sebe dovedem do toga da bi me bilo stid pred tim ljudima ispasti neozbiljan... Sjednem i završim ono što sam započeo.
Book: Kad napravite nešto dobro, znate li to, a da vam netko to ne kaže? Luky mi je rekao da je radio album Laufera svjestan da je demo-materijal koji ste donijeli za taj album antologijski. Jeste li vi toga bili svjesni?
Kao autor Laufera tada uopće nisam bio svjestan težine tog materijala, a činjenica da album nikad nije ni izašao dovoljno govori o tome. Jedina stvar objavljena s njega je ‘Moja voda’, čiju je produkciju napravio Luky. Ostalih deset i danas stoji kod njega u ladici. A i ta pjesma je bila korištena kao B strana jednog singla. Mi smo to stavili da zakrpamo materijal. Danas sam nekoliko pjesama svjesno maknuo iz svog života, pretpostavljao sam da bi mogle jako dobro proći, možda postati i hit. Ali se meni to baš ne svira i ne sviđa. Uhvati me panika jer ako to izdamo i stvarno prođe, sljedećih 20 godina morat ćemo svirati tu pjesmu, a ne da mi se već sada. Onda je jednostavno izbrišem. Tim potezom skratim sve eventualne muke i dvojbe.
Book: Kako čovjek, koji još uvijek nije siguran tko i što je sam sebi, zna kada upozna ženu da je ona za njega?
Ne znam. Znam reći Milici: “Sad ćemo se mi ovih dana, samo da popusti gužva, malo bolje upoznati.” U zafrkanciji joj nekad kažem neka pazi, još je na testu. Nekad kad je pogledam i kad nešto pričamo, imam osjećaj kao da smo se tek jučer sreli i da se još uvijek nismo dovoljno upoznali. S druge strane, ona je osoba koja me najbolje poznaje.
Book: Djelujete kao par koji se ne može tek tako posvađati.
Pa i nismo se nikada posvađali.
Book: Jeste li ikada prekinuli?
Ne, ona je samo jednom davno, u nekom afektu, rekla da će pokupiti svoje stvari i da će iz našeg stana otići kod svoje mame. Onda sam joj rekao da je to neizvedivo, da ne može govoriti takve stvari. Druga je stvar ako me više ne voli. Ali rješavati svađu na način da ode doma mami, ne dolazi u obzir. To je neprihvatljivo rješenje. Ostat ćeš tu i razgovarat ćemo dok ne riješimo problem. Ako odeš, onda si otišla.
Book: Postoji učenje po kojem postoji instinktivna, emocionalna i svjesna ljubav, a ova posljednja je najviši stupanj u kojem čovjek osobi koju voli pomaže da dostigne savršenost. Čini se da vas dvoje funkcionirate tako.
Mislim da u svakom slučaju odnos mora biti partnerski i ravnopravan. Nemoguće je da uopće ne participiraš u životu voljene osobe, u bilo kojem segmentu, bilo profesionalno ili u nečem što ona voli. Velik dio svog vremena Milica ulaže u to da mi bude od pomoći. Naučila je voziti da bi meni pomogla u životu, predao sam joj ključeve i rekao: “Ok, ja više ne vozim.”
Book: Kako ste joj se revanširali?
Na sitnicama. Velika riba se lovi sitnim trzajima, ne možeš jako trznuti jer onda puca sve. Šalim se. Ona zna da u meni ima podršku za sve što odluči, za sve što radi, sve što želi i voli u životu. Njena sreća, kao i Malikova, je moja sreća.
Book: Kuhate li joj kavu?
Pa radim joj kavu svako jutro. Kad je spremala radove za konferencije i puno radila, mislim da sam joj pomogao koliko sam znao i mogao, izvodio sam psa, brinuo oko toga što će mali jesti. Ne gnjavim je i prestanem sa svojim aktivnostima da bih joj bio od pomoći.
Book: Rekli ste da, unatoč tome što je radila omot ‘Kundere’, nije privilegirana. Razmišljate tržišno kad je ona u pitanju?
Pitao sam se jesam li konformist jer žena s kojom živim radi i omot mog albuma. Milica ima iskustvo u radu i s drugima. Donijela je fotografije koje je napravila dok smo radili dokumentarac. Kad sam ih vidio, nisam ih mogao maknuti iz glave. To je bilo to. S tim omotom bila je nominirana i za Porina.
Razgovarala: Milana Vlaović
Fotografije: Milica Czerny Urban
