Hodajući prema centru grada na dogovoreni intervju s glumicom Aretom Ćurković, nisam imala ama baš nikakvu predodžbu o tome što me očekuje. Još pod dojmom čarobnog talijanskog filma “Velika ljepota” (La Grande Bellezza), zamišljala sam da umjesto Zagrebom hodam grandioznim Rimom, poput glavnog lika Jepa koji je cijeli život u potrazi za velikom ljepotom. Što me očekuje, hoću li uspjeti dobiti ono što sam tražila, kako će Areta reagirati na moja pitanja... Sve mi je to prolazilo kroz misli, dok me nije prekinula zvonjava mobitela s Aretinim imenom na zaslonu. Prvo me uhvatila panika da mi, četiri dana prije završetka broja, Areta daje košaricu i otkazuje razgovor. Oprezno se javljam, na što mi glumica govori da će kasniti pola sata jer se vraća s cjelodnevnog snimanja na kraju grada. Na trenutak pomišljam kako sa svojm pesimizmom i vječnim strahovima nikada neću doživjeti la grande bellezzu. Pitam se je li Areta doživjela svoju. Nakon godina i godina provedenih u osječkom Gradskom kazalištu, 2008. godine redatelj Dalibor Matanić nudi joj glavnu ulogu u filmu “Kino Lika”, koji zbog navodne sodomije izaziva brojne negativne komentare. Ta scena u kojoj Olga, u očajničkoj želji za ljubavlju i zbog nevjerojatne usamljenosti, neuspjelo pokušava ostvariti kontakt sa svinjom mene je baš dirnula. Ona mi vraća reminiscencije na film braće Taviani “Ja sam bog otac” (Padre Padrone) koji sam prvi put gledala još kao djevojčica, u to vrijeme ne shvaćajući zašto neki mladi pastir želi “nategnuti” ovcu i kokoš. Taj prikaz mi se toliko usjekao u pamćenje jer taj čin nije posljedica dosade, kako bi mnogi pomislili, nego istinske usamljenosti i želje za promjenom. Areta mi je poslije rekla da stoji iza svoje scene u svinjcu i smatra da je bila potrebna jer je odraz surovosti ruralnog kraja i patrijarhalnog sustava. Nakon izleta u filmske vode, glumica ima epizodne uloge u popularnom serijalu “Odmori se, zaslužio si”, a potom i u Sviličićevu “Stipi u gostima”. I dalje predano radi u kazalištu, a onda joj opet dolazi Matanić s ponudom za film “Majstori”, gdje je uloga napisana samo za nju. Ako to nije velika ljepota... Opet glavna uloga, ovoga puta sredovječne žene Keke koja žudi za ljubavlju i romantikom. Areta mi objašnjava kako joj laska što Matanić vjeruje u nju, a ja je prozivam njegovom muzom. Njoj je malo neugodno, a ja u sebi pomišljam: navikni se, drugi mogu samo sanjati o tome. Komedija “Majstori” počela je igrati u kinima, a Areta treći put dobiva glavnu ulogu, ovaj put u još neimenovanom filmu redatelja Darka Šuvaka koji je snimala u vrijeme ovog intervjua. Uspjela sam iz nje izvući da se radnja filma vrti oko običnih malih ljudi koji zbog svojih osobnih priča i problema ogreznu u kriminal. Snimanje se za koji dan privodi kraju, a Areta se vraća u Osijek, svojoj obitelji i kazališnim obvezama.
Book: Otkud ljubav prema glumi?
Da ne ispadne previše patetično, reći ću da je gluma pronašla mene. Kao mala, nisam sanjala o tome da budem glumica. To je u meni, vjerojatno, postojalo jer sam još kao dijete išla na dramsku, u glazbenu školu, učila solo pjevanje, sve umjetničke izričaje, ali ipak ne mogu reći da sam odmalena znala da ću biti glumica.
Book: Završili ste Akademiju, ali ne dramsku, nego pedagošku.
Na pedagogiji smo imali predmet lutkarstvo, što je mene jako zanimalo. Za vrijeme studija u Osijeku živjela sam u podstanarskom stanu koji je bio okupljalište žena, nas koje smo imale svoj mali kružok “full gas”. Kolegice su obožavale doći kod mene i prespavati, imale smo potrebu kostimirati se i slikati, a radile smo i neke male predstave koje smo izvodile, a i kolege s književnosti su nas gledali i podržavali. Tako mi je Zoran Maljković, moj kolega i prijatelj iz djetinjstva koji mi je preporučivao prve ploče, knjige i filmove, predložio da se javim na audiciju u Dječjem kazalištu. Otišla sam tamo i rekla im da bih radila u kazalištu. Ravnateljica me blijedo gledala jer joj nije bilo jasno zašto se uopće javljam. Nakon toga sam propustila audiciju krajem ljeta, ali kako nitko nije zadovoljio, ponovila se na jesen. Javila sam se i ušla u uži krug. Bila sam im zanimljiva, ali su mi se zahvalili jer im nisam odgovarala po habitusu. Tek sam nakon toga shvatila koliko mi gluma znači, jako sam se zagrijala. Iste večeri otišla sam sa sestrom u kino da se utješim i zaboravim na razočaranje. No, već su me sutradan zvali iz kazališta: dobila sam ponudu na šest mjeseci probnog rada, koji se, eto, oduljio na dvadeset godina.
Book: Je li vam žao što niste upisali dramsku akademiju?
Nije mi žao jer vjerujem u to da je gluma poziv, tome se jednostavno predaš. Nisam išla na Akademiju i ne mislim da sam zbog toga previše zakinuta. Bitan mi je rad na sebi. Godinama sam svojim ulogama stjecala status profesionalca. Iskreno, nikad nisam ni pomislila da bih mogla upisati Akademiju. Naravno, ne umanjujem važnost Akademije, ali to nije bio moj put.
Book: Sjećate li se svoje prve predstave. Jeste li imali tremu?
Jesam, ali čini mi se da danas više osjećam tremu nego na početku. Onda mi se sve prebrzo događalo pa nisam stizala razmišljati o tome. Sjećam se jednog pokojnog redatelja koji je tada režirao predstavu u kojoj sam glumila i pohvalno se izrazio o meni te tražio da mi daju neku ulogu. Uloge su mi postupno rasle, kao i zadaci. Sve se razvijalo baš onako kako je trebalo.
Book: Kazalište je vaša primarna djelatnost. Dugo je trebalo da vam se ukaže prilika na filmu. Kako je Matanić došao do vas?
Moja prva velika i ozbiljna uloga u Dječjem kazalištu bila je u predstavi “Don Quijote”, u režiji Zlatka Svibena. Krešo Mikić gostovao je u ulozi Don Quijotea, a ja sam bila Sancho Panza. Kad je Matanić tražio neku ozbiljnu glumicu za ulogu Olge u “Kinu Lika”, Krešo me nahvalio kod Matanića i pomogao mi da dobijem svoju prvu filmsku ulogu. On je bio svojevrstan posrednik.
Book: U filmovima uglavnom igrate žene koje tragaju za ljubavlju i boljim životom. Postoji li neka uloga koju biste voljeli odigrati?
U principu, ne postoji, jer smatram da one nekako dođu same. Dosta mi se toga i ostvarilo i trenutačno nemam nekih posebnih želja. Sve se posložilo i sve ide svojim tijekom. Ne maštam o nekim posebnim ulogama, što znam čuti od kolega. Ponekad se kolebam hoću li prihvatiti neku ulogu jer nakon nekog vremena ipak dođe do zasićenja. Nekad mi se čini da, ako ne mogu dati svoj maksimum, neću ni pokušavati prihvatiti ulogu koja mi se nudi, pogotovo zato što ne želim da mi previše pati obiteljski život. Ako nisam u stanju iznijeti je na pravi način, mislim kako nije fer da prihvatim ulogu.
Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Storybooka
Razgovarala: Livia Čveljo
Fotografije: Dcker+KuticStyling: Petra Trbović
Šminka: Kristina Pavlov
Kosa: Zvonimir Andrić zaGlamour
Nokti: Ivana Kovačić za salon Teuta
