Legenda, doajen, jedan od najvećih hrvatskih glumaca... sve su to epiteti koji se s razlogom stavljaju uz ime velikog Pere Kvrgića, koji je početkom ožujka proslavio 85. rođendan. Iako u mirovini, on ne miruje nego glumi u pet različitih predstava koje su mahom uvijek dupkom pune. Tako je bilo i na predstavi ‘U posjetu kod gospodina Greena’, koja je nedavno imala svoju 200. izvedbu, a kultne su ‘Stilske vježbe’, koje su ušle u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava (43 godine su joj tek). Ipak, uza sva umjetnička ostvarenja, možda je najimpresivniji glumčev brak s kolegicom Nevenkom Stipančić koji traje pedest godina, a u njemu su dobili i kćer Anu, također uglednu glumicu.
Story: Prije desetak dana obilježena je 200. izvedba predstave ‘U posjetu kod gospodina Greena’, kako ste proslavili?
Bilo je ganutljivo, puno ljudi i prijatelja. Ne volim velika slavlja, ali bilo je to u interesu predstave kako bi išla dalje. Vrlo je dobro prihvaćena i odigrali smo je već 200 puta.
Story: U ‘Stilskim vježbama’ glumite više od 40 godina, jeste li se ikada zasitili?
Nismo se zasitili jer je uvijek prisutna druga publika, a ona diže adrenalin, stvara nervozu i neizvjesnost. Publika je ona koja nas drži i bez nje bi bilo dosadno. Najbolja je studentska publika jer su oni otvoreni, srdačni, prijemčivi, neposredni i izvrsno reagiraju.
Story: Početkom mjeseca proslavili ste i rođendan. Jeste li puhali svjećice?
Nisam puhao svjećice, nemam taj običaj, niti daha za 85 svjećica. Proslavili smo u teatru s prijateljima i obitelji.
Story: U kojim situacijama i danas uspijete iznenaditi sami sebe?
Iznenadim se ako mi na sceni ponestane teksta pa se moram snalaziti kako znam. To stvara jednu vrstu napetosti i neizvjesnosti, ali uvijek se nekako izvučem.
Story: Iako ste godinama u mirovini, ne prestajete raditi...
Ja sam pravi umirovljenik, ali zovu me da glumim tako da sada imam pet različitih uloga. Glumim kneza Bolkonskog u ‘Ratu i miru’, Puka u ‘Snu Ivanjske noći’, a tu su i ‘Četvrta sestra’, ‘Stilske vježbe’ i ‘U posjetu kod gospodina Greena’.
Story: Dugujete li vitalnost glumi?
Da, to je neka vrsta terapije, vježba se mozak, vježbaju se tijelo i pokreti. Gluma ne da čovjeku ostarjeti.
Story: A unuka Kaja?
Naravno! Svako malo je posjećujemo i zabavljamo se s njom. Ona stalno otkriva nešto novo i fenomenalna je.
Story: Dakle, uloga djeda jedna je od vaših dražih?
To je najbolja uloga, samo mi je žao što zbog predstava ne mogu češće biti s njom.
Story: Što mislite, kada ste činili najviše pogrešaka i čemu su vas one naučile?
Baš i nisam činio puno pogrešaka, što će reći da sam neporočan, ali nisam. Ne sjećam se nijedne pogreške, živio sam u pet država i ostati pri tome zdrave glave, nije lako.
Story: Je li bilo hrabro odvojiti se i osnovati novo kazalište koje danas nosi Gavellino ime?
Bili smo mladi, a kada je čovjek mlad, ne razmišlja. Odcijepili smo se jer je bilo potrebno jedno mlado i novo kazalište. Poneki stariji glumci bili su protiv toga, a jedna glumica pljesnula nas je po stražnjici i rekla: “Vi, mladi...” ali nismo reagirali zato što smo bili puni samopouzdanja i pomalo bezobrazni.
Story: Jednom ste rekli da ste skromni. Je li to vrlina ili mana u današnjem svijetu?
Ne obazirem se na to je li skromnost vrlina ili mana. Po prirodi sam takav i ne zanima me je li to probitačno.
Story: Da imate vremeplov, u koje biste se životno razdoblje najviše voljeli vratiti?
Vratio bih se u mladost, dvadesete i tridesete godine jer su one bile najljepše i najkreativnije. Puno neobuzdanosti, smijeha, radosti, zafrkancije... S kolegama smo odlazili u Puntijarku nakon predstava i dolazili kući kasno.
Story: U tridesetima ste se oženili i u braku ste do danas, koja je vaša tajna?
U poštovanju jedno drugoga. Bez toga ne može biti skladnog braka. Nikada nisam povisio ton ili udario suprugu, a čini mi se da je to danas u modi, ali ja nisam takav.
Story: Kada ste znali da je Nevenka ona prava?
To se jednostavno osjeti i ne može se racionalno odrediti. Ona je također skromna žena.
Story: Kako rješavate razmirice?
Ne sjećam ih se, ali ako je i došlo do nekakvih nesuglasica, netko bi popustio. Ja nisam takav da bih povisio ton, a nije ni ona, tako da skladno živimo.
Story: Često ste putovali s predstavama, kako se vaša supruga s time nosila?
Bila je u kazalištu Komedija, pa je i ona putovala na gostovanja. Putovao sam i ja, ali uvijek smo se vraćali kući.
Story: Preraste li brak i u prijateljstvo?
Da, u divno prijateljstvo, uz prilagođavanje i popuštanje jedno drugome.
Story: Jesu li vam prilazile žene?
Nisam zavodljiv tip i nisam dolazio u napast da griješim, a takvo što nikada ne bih napravio iz poštovanja prema supruzi i braku.
Story: Što mislite, zašto se u današnje vrijeme toliko ljudi razvodi?
Promijenile su se vrijednosti i danas ima više razvoda, a ljudi žive u strci, brže se živi i teško zarađuje. Danas se ljudi dijele na bogate i siromašne i misli se samo na zaradu i kako se može što brže doći do novca. Moja generacija nije bila takva, bilo nam je stalo do rada i nismo razmišljali samo o novcu.
Story: Niste bili oduševljeni kada vam je kći Ana rekla da se želi baviti glumom?
Nisam, zato što ima puno glumica, za njih ima manje uloga, a one se i teže probijaju. Žene su zapostavljene i slabije plaćene, ne samo u glumačkom nego i u svim ostalim poslovima. Ali ona je to stvarno željela biti, a ja joj ne bih zabranio da se bavi onime što voli.
Story: Vi ste je pripremali za prijemni na Akademiji dramske umjetnosti?
Da, i nije prošla. Plakala je pa sam joj rekao: “Zašto plačeš, pa i ja sam također pao kada sam išao na prijemni iz režije.” Drugi se put sama pripremala i tada je prošla.
Story: Jeste li pripremali i druge glumce?
Da, oko pet glumaca, ali svi su pali na prijemnim ispitima pa se čini da sam loš pedagog.
Story: Kakav ste otac?
Zbog predstava sam bio odsutan i nisam često bio kod kuće, tako da ju je pretežno odgajala moja žena. Ali mislim da sam bio pristojan otac, nisam je nikada udario, možda ipak koji put malo po stražnjici kada je bila zločesta. Ali bila je uglavnom dobra.
Story: Je li vam žao što niste možda češće bili s njom?
Da, naravno.
Story: Propušteno nadoknađujete s unukom?
S unukom nadoknađujem koliko mogu i prekrasno je vidjeti kako svaki dan otkriva nešto novo. Ima godinu i pet mjeseci i prekrasna je.
Story: Jeste li ikada mislili krenuti stopama vaših roditelja i postati ugostitelj?
Ne.
Story: Ali u djetinjstvu ste željeli postati liječnik i vatrogasac?
To su dječje želje, kada se zapalilo cijelo selo išao sam gledati vatru i zamišljao se kao vatrogasac. Želio sam biti i pilot pa sam stavljao sanduke jedne na druge, penjao se po njima i padao s njih. Želio sam biti i liječnik, a to ima veze s glumom jer glumac liječi sebe, ali i druge.
Story: Imate li neke neostvarene želje, o čemu maštate?
Ne, imam 85 i bilo bi malo pretenciozno da imam neke želje s toliko godina. Igram ono što mi nude, a dosta mi nude.
Story: Kada ste imali 14 godina, ubijen vam je otac, kako je taj događaj obilježio vaš život?
To je zapravo bio najveći izazov - kada je spaljena kuća, kada su nam oteli sve što smo imali. Ostali smo bez ičega i onda smo dobrotom jednog krojača bili primljeni u sobu. No to nisam shvaćao toliko tragično koliko moja majka. Poslije je švercala svinje i svakako se snalazila. Sjećam se da nam je tada bila zapaljena kuća i jedino što sam izvukao bila je zdjela s kukuruzom. Bacao sam kroz prozor predmete i odjeću, a žeravica je padala na njih i palila ih. Sestri sam rekao da makne sve to, ali ona je plakala.
Story: Jednom ste izjavili da ste cijelog života tražili očinsku figuru...
Izgubio sam oca sa 14 godina, i to mi je nedostajalo. Bio sam ogorčen, a kada su došli po njega, predlagao sam mu da pobjegne prije nego što su ga utovarili u vagon za stoku. On je rekao da nije ništa kriv i zašto bi bježao u neki šumarak. Sjećam se njega i pogleda kroz rešetku, a taj me prizor stalno progoni. Ali u nesreći uvijek ima i neke, rekao bih, sreće, jer sam se poslije napio i u ogledalu vidio svoje različite izraze lica, i to je bio nagon za glumom. Zahvaljujući tome, našao sam svoj put - svoju tragičnost i svoju komičnost... jedno i drugo pomiješano.
Razgovarala Maja Šitum Fotografije Matea Smolčić 
