Dvomjesečna avantura spisatelja Hrvoja Šalkovića, koji je posjetio 11 zemalja Južne Amerike, Karibe i Veliku Britaniju, došlaje kraju. Na putu sa Šaletom, na kojem su ga pratili Story.hr i HTC, dogodilo se mnoštvo zanimljivih avantura o kojima nas je ovaj simpatični 39-godišnjak redovito izvještavao. Svoje je dojmove sažeo u ovom intervjuu na koji je stigao odmah nakon povratka u Hrvatsku. Ni jet lag, koji kako kaže gotovo ne osjeća, ni brojne obveze koje su se u posljednje vrijeme, koliko ga nije bilo, nakupile, nisu ga spriječili da s čitateljima Storyja podijeli sve zanimljivosti - o zemljama, ljudima, ženama, seksu i ženidbi. Story: Kakav je osjećaj ponovno spavati u svom krevetu? Znatan je to pomak u higijenskom smislu. Nakon toliko vremena zaželiš se intime, spavanja u vlastitom čistom krevetu a da pritom potpuni neznanci ne hrču pola metra od tvoje glave. Ali opet, hostel funkcionira prema principu nepredvidivosti. Ondje obavezno upoznaš svakakve zanimljive likove kakve je obično teško vidjeti, čak i na televiziji. To mi već nedostaje. Story: Posjetili ste zemlje Južne Amerike. Koja vas se najviše dojmila? Obišao sam svih sedam kontinenata svijeta i moram priznati da je Južna Amerika ipak broj jedan, apsolutno najzanimljivija i sasvim posebna. Volim reći da mi je Europa biološka majka, ali Južna Amerika ipak je ona prava mama svih kontinenata. Gvajana me se dojmila zbog spektakularnih slapova Kaieteur. Surinam je bio jako zanimljiv, a Kolumbija je posebna na svoj način. Story: A što niste ni sanjali da bi vam se moglo dogoditi? Bilo je svakakvih ludih stvari o kojima možeš i o kojima nikako ne smiješ pričati za novine. U jednoj faveli u Brazilu prisustvovao sam obredu bijele magije, ali na to sam i računao prije puta. Ono što nisam mogao ni sanjati jest da ću završiti u pritvoru u Surinamu, da ću upravljati avionom na nebu iznad Gvajane, da ću se probuditi pokraj dviju polugolih gvajanskih djevojaka a da se ništa nije dogodilo, da će mi se inficirati rana na nozi usred Haitija u kojem vlada kolera... Story: U utrci za mobitel HTC One V smartphone čitatelji su predlagali nove aktivnosti za vas. Koji je prijedlog bio originalan? U Gvajani je jedan dečko poželio da pronađem njegovu baku koja se, kako je on napisao, udala prije šesnaest godina za nekog Nizozemca, pa otišla živjeti u Georgetown. Otad joj se izgubio svaki trag. Dao mi je adresu, Durban Street 28, ako se dobro sjećam. Po najvećoj sparini i temperaturi od otprilike 34 stupnja, satima sam lutao radničkim kvartom, kucao na mnoga vrata, ali baku nisam pronašao. Možda se dečko i šalio, sve izmislio, ali bio je originalan i zaslužio nagradu. Story: Netko je rekao da je osjećaj kada upravljate avionom bolji od seksa. Slažete li se s tim? Da, doista sam upravljao avionom iznad Gvajane i osjećaj je bio bolji od seksa. Ali opet, kada bih avionom upravljao svaki dan, valjda mi više ne bi bilo tako zabavno. Seks je ipak seks. Story: Osjetite li ikada strah na putu? Osjetim strah da zbog nekog razloga, neke bolesti ili više sile, neću više moći putovati. To je jedini strah koji ponekad osjetim. Ali onda pomislim - ako mi odrežu nogu, ići ću na štakama, ako mi odrežu obje, ići ću u kolicima, ako slučajno bankrotiram, plivat ću preko oceana, ići ću pješice. Nikada neću odustati i nikada se neću predati. Ne zbog novca koji zaradim na putu, ne zbog medija, ne zbog mame, nego zbog sebe. Story: Tijekom boravka u Engleskoj na Facebooku ste spomenuli uspomene. O čemu je točno riječ? Potkraj devedesetih proveo sam nekoliko prekrasnih godina u Londonu, kada sam studirao na Westminsteru. Bila su to lijepa vremena, godine s malo novca, ali puno sreće. Biciklom na faks, pa poslije na jedan od niza glupih poslova kojima sam popravljao džeparac. Dogodila se tu i jedna ozbiljna ljubavna priča, svega je bilo. Ali uspomene kao uspomene, ponekad ih treba vaditi s dna ormara, ali u nekim slučajevima bolje ne. Story: Koja je najvrednija lekcija koju ste naučili na ovom putovanju? Da sa svakim novim metrom prijeđenog puta postajem bolji čovjek. Ali to sam znao i prije. Story: Pisali ste kako redovito pustite suzu kada vidite što sve čovjek može izgraditi. Baš kao i sada u Kolumbiji. Što vas još gane? Gane me kada vidim neke od tih famoznih svjetskih građevina, kao što su zidine kolumbijske Cartagene. A ganu me i neki trenuci samoće, kada u plućima osjetiš onaj dobar stari osjećaj da je sve dobro, da će sve na svijetu biti dobro, da će ti se dogoditi neko čudo. Strašne su to stvari, podsjete te da si još uvijek živ i da je život ipak žestoka elementarna pojava. Story: Osjećate li se ikada usamljeno na tim putovanjima? Ne poželite li možda s nekim podijeliti to iskustvo? Stran mi je taj pojam usamljenosti. Osjetim ga možda jednom godišnje, i traje nekoliko minuta. Jedno je biti sam, a sasvim drugo biti usamljen. Samoću obožavam, a kada mi dojadi, odem do hostela i upoznam kakvog zanimljivog lika s kojim ću se družiti neko vrijeme. Story: Mogu li se u tako kratkom razdoblju koje provedete na putu sklopiti prava prijateljstva? Ostajete li u kontaktu s ljudima? Skupilo se tu dosta prijatelja diljem planeta. Imam prijateljicu iz bolivijskog plemena Aymara, prijatelje u Salvadoru, Argentini, Nepalu, Indiji... Svugdje. Imam potrebu ostati u kontaktu s ljudima s kojima sam proveo ugodno razdoblje. Dapače, njegujem te kontakte i javim se svakomu od njih barem nekoliko puta godišnje. S nekima se i ponovno susretnem na nekim novim putovanjima, neki me posjete u Zagrebu, neke ja posjetim u njihovim zemljama. Story: Veže li vas uz svaku zemlju, koju ste u ova dva mjeseca posjetili, neka ljubavna priča? Uz neke od njih da, ali to je onaj dio priče koji spada u kategoriju - ne pričati za novine. Story: Kakve su Južnoamerikanke? Sve su žene na svijetu drukčije, i hvala nebesima da je tako. Svaka je žena malo umjetničko djelo, gdje god da se rodila i živjela. Story: Gdje ste naišli na izgledom najatraktivnije žene? U određenim časopisima. Story: Kako ste kotirali kao stranac, Europljanin, među ženama Južne Amerike? Općenito ne kotiram loše kod ljudi zato što se puno smijem, dobre sam volje i uvijek imam dobre namjere. Ljudi to osjete. Sasvim je svejedno što ti je u putovnici upisano kao mjesto rođenja. Story: Je li vam se ikada dogodila ljubav na putovanju? Vjerujete li u veze na daljinu? Ljubav je ljubav, može se dogoditi na putu, na Marsu, u vrtiću i staračkom domu. A u veze na daljinu, ne znam... Ovisi o tome kolika je udaljenost i koliko traje to razdvajanje. Story: Nedavno vas je RTL odabrao za najpoželjnijeg neženju. Možete li se zamisliti s prstenom na ruci? Istina, ali meni je to izvan pameti. Prosječnog sam izgleda, nemam baš nešto love, doista ne znam u čemu je stvar. Ako si normalan, a za sebe vjerujem da jesam, onda ti je drago točno pet minuta nakon što ti jave tu vijest, a nakon toga sve to zaboraviš. Mogu li se zamisliti s prstenom na ruci? Ne znam. Teško. Tko zna, možda jednog dana... Story: Napisali ste da kategorički odbijate odrasti. U kojem smislu? Davno sam odrastao u smislu odgovornosti prema životu. Veliki sam dečko kada je o poslovnim obvezama riječ, odnosu prema ljudima i takvim nekim važnim stvarima. Ali dio mene zauvijek će ostati znatiželjno i zaigrano dijete. Story: Veseli li vas povratak kući ili već smišljate nove avanture? Vratio sam se prije nekoliko dana i pomislio kako je lijepo biti kod kuće. No do navečer sam već osjećao strahovitu želju da nekamo otputujem. Nema tu pomoći, teška je to droga. A nekako se ne namjeravam skinuti s nje. Story: S obzirom na to da ste proputovali gotovo cijeli svijet i probali brojne specijalitete raznih naroda, ima li ijedna kuhinja koja se može usporediti s maminom? Ništa se na svijetu ne može usporediti s maminom kuhinjom. Mama je mama.
