Naši ljudi u džungli

Cartagena mi je sjela kao budali šamar, ali morao sam se na trenutak maknuti iz nje, sa svrhom obilaska okolnih plaža. Rekli su mi da je Islas del Rosario dobar izbor, arhipelag udaljen tridesetak kilometara dalje, niz pučinu. Rekli su mi i da je na njemu famozna plaža Blanca, na koju svakako moram otići. Pa sam se uvalio u jedan od onih turističkih glisera koji prebacuju ljude do tamo. Ako nešto mrzim, onda su to kolektivni turisticki odlasci u bilo kojem aranžmanu. A ako nesto zaista mrzim, onda je to gliser toliko krcat turistima tako da se u njemu osjećaš kao u pakistanskom autobusu. Međutim, između tridesetak veselih lovaca na palme, pijesak, sunce i karcinom kože, nanišanio sam jedan kovrčavi curetak prelijepih crnih očiju i blistavih zubi. Najprije smo stigli do plaže Blance. Tu su nam rekli da možemo napustiti gliser, ali možemo i produžiti dalje, sve do mjesta gdje je moguće roniti. Ali ne uz pomoć boca, nego onako na žgance, s bedastom maskom i dihalicom. Pogledam prljavu plažu Blancu, krcatu ljudima, i odlučim produžiti dalje, makar mi se nikako nije ronilo, pogotovo ne s bedastom dihalicom. Kovrčavi curetak prelijepih crnih očiju također nije napustio čamac. Ali barem dvadeset drugih turista je. Situacija je postala podnošljiva. Stigli smo do mjesta zarona, vodič je ljudima podijelio maske i dihalice, i svi su redom uskočili u vodu. Kovrčavi curetak nije, ostala je sjediti pored pramca. Meni se isto nije dalo. I ja sam ostao sjediti pored pramca. Bilo smo sami na tom gliseru. Kakav zicer - pomislim. - Odakle si - pitam je. - Iz Albanije (snažan kanadski naglasak) - Kako, pa zvučiš kao Kanadjanka. - Živim u Torontu od svoje pete godine. - Fino - kažem ja. Šuti ona. Šutim ja. Jedna od onih glupih situacija kada nemate što reći. Jedna od onih situacija kada nemate što za reći niti tada, niti ikada, niti da završite na pustom otoku zarobljeni tamo dvadeset godina, niti da bude smak svijeta i vi jedini preživite kataklizmu, niti tada, niti ikada nemate što za reći. A na vrh jezika mi je da ispalim - U kur tapaš bavor mi kar. Ali nisam. Ljudi su se nakon ronjenja ponovo potrpali u čamac. Vratili smo se na plažu Blanca, pa tamo ostali još nekoliko sati. Hvala nebesima, popodne smo se vratili u moju dragu Cartagenu. Antipatična ekipa s kojom sam dijelio sobu prvih nekoliko dana netragom je nestala, i umjesto njih uselili su Englez, Velšanka i Austrijanac. Sjedimo na podu sobe, cugamo, i kako to vec obicno biva, pričamo o putovanjima, o tome gdje je tko bio i što je tko vidio. Pričamo onda i o Cartageni, kako je prelijepa i zanimljiva. U jednom trenu James (Englez) kaze - ma jebeš mi sve, meni je Dubrovnik ipak bolji. Svi se slože s njime, jer svi su zaista i bili u Dubrovniku. Sjedim na podu sobe, a u meni Kantrida, Poljud i Maksimir stojećki urlaju Ljepu nasu. Austrijanac nam je skuhao večeru, polizali smo tanjure, pa se potrpali u krevete. Trebalo je skupiti snagu, jer večer koja dolazi mogla bi biti luda. Ujutro su Austrijanac, Velšanka i James vijećali o tome kako da se prebace u Panamu. Silno im se išlo tamo, putuju već više od pola godine, budžet im je otišao k vragu, i putovanje žele završiti u Panami. Ali kako se, k vragu, prebaciti tamo, kada su avioni tako skupi. Poceli su bjesomucno pretraživati opcije koje nudi internet, a austrijanac je nekoga nazvao preko Skypea, pa dugo razgovarao na njemačkom. Nisam razumio o čemu priča, ali svakih dvadeset sekundi izgovorio je - Panama. Nakon nekoliko sati odustali su od potrage. Razočarano smo se izvalili na pod dnevnog boravka. Sjedimo tako u tišini, kada neki preplanuli momak uđe u hostel i glasno kaže - ljudi, u petak idem brodom do Paname, ima li zainteresiranih da idu sa mnom. Takve se stvari dogadjaju samo na putovanjima, ljudima koji znaju dovoljno široko razjapiti oči, pluća i srce. Što je najsmješnije, taj momak, kapetan tog broda, simpatični je Bosanac, rodom iz Zenice. Zapisao je imena mojih prijateelja, pa im rekao da će se vratiti za sat vremena, da pregovaraju o cijeni. Prošlo je pola sata, hodam po hostelu, i na terasi spazim Austrijanca. - O čemu razmišljaš - pitam ga. - O cijeni. - Sada ću ti objasniti kako da pregovaras. Počeo sam ga nadugo i naširoko savjetovati o pravilima pregovaranja, o tome kako da se bori za poziciju, kako da bude šarmantan ali i oštar. Pričam ja pričam, a on zuri u mene. - Slušas li ti mene uopće - pitam ga. - I ne baš, napušen sam kao zmaj. Sjednem za hostelski kompjutor, igram se malo, lupam po tražilici, pa shvatim da je netko na ovom računalu posjećivao hrvatske portale. Opa, moji su zemljaci bili ovdje. Pomislim kako sam u 14 godina intenzivnih putovanja na Hrvate naletio svega dva puta. Jednom na Riječana u Kambodži, i jednom na neke Dubrovčanke na Galapagosu. Spremam se to napisati na facebook profilu, krenem kucati, ali iz dnevnog boravka začujem kao James viče i doziva me. Sjedi ispod televizora i urla - Shale, dođi vidi kakvu je golčinu dao ovaj tvoj Luka Modrić. Utrčim u dnevni boravak, vidim golčinu i vikem - to!!!!! U tom trenu začujem riječi na hrvatskom - odakle si?. Okrenem se, i na kauču spazim namješenog momka, Damira, švicarskog Hrvata, kako ce se kasnije pokazati. Evo ti Shale i trećeg puta. Pričali smo neko vrijeme tko je gdje bio, i tko je što vidio, a onda sam vratio u svoju sobu. Prije nekoliko dana pokvario mi se lap top. Nije da mi nešto posebno treba, ionako pomoću svojeg HTC čuda šaljem tekstove, fotografije, mailove, zovem ljude na viber i skype, nije da mi treba, ali ipak volim imati neku rezervu. Uostalom, ne volim držati kod sebe pokvarene stvari, a pogotovo ne volim tegliti pokvareni lap top preko pola svijeta. Odnio sam ga dana ranije na servis, tu u Cartageni, Kolumbijac je dugo lemio i petljao po čipovima, ali ništa nije mogao napraviti. Sjedim na krevetu, promatram pokvareni laptop, i pukne mi film. Ma, k vragu, idem kupiti neki rabljeni. Siđem na ulicu, raspitam se malo, pa mi objasne da postoji neka tržnica na kojoj čovjek može nabaviti sve što poželi. Sjednem na taxi i odvezem se tamo. Sumnjivi kvart, sumnjiva tržnica, lunjam naokolo, raspitujem se. Pronađem momka koji priča engleski, objasnim mu u čemu je problem, i on me odvede do izvjesnog senor Kinga, mutnog tipa u invalidskim kolicima. - Si gringo, si - klima on glavom dok mu ja rukama i nogama pokušavam objasniti da želim kupiti neki rabljeni laptop. Klima on glavom, a i nekoliko njegovih pobočnika također klima glavom. Kaže da želi 300 000 pesosa za laptop (vrlo vjerojatno ukraden). Kažem da mi je to previše. Pokazuje rukom na vrećicu. Vadim svoj pokvareni laptop. Razgledava ga, pa kaže da će mi prodati svoj u zamjenu za ovaj moj pokvareni, i još 200 000 pesosa (115 dolara). Pristanem, platim, i odmaglim ubrzanim korakom. Senor King nije na vrijeme primijetio da moj laptop ima hrvatsku tipkovnicu, sa svim lijepim kvačicama i ostalim čudima koja mu malo vrijede tu u Kolumbiji. Jebi ga, Senor King, prodaja polovne robe, to je batina s dva kraja. Evo ti sada kvačice. Cvrči cvrči cvrčak na čvoru crne smrče, piši pismo majci u Zagorje. U kur tapaš, bavor mi kar. Vratio sam se u hostel. Srijedom su u Cartageni opasno dobri derneci, pogotovo onaj u Media Luni. Ekipa iz hostela se sprema za akciju. Dogodi se to s vremena na vrijeme. Obično su to ljudi koji preživljavaju sa 20 dolara po danu, ali ako namirišu krv, onda će potrošiti i zadnji pesos, pa makar poslije danima pili samo vodu. Svi kolektivno odlaze u obližnji market i vraćaju se od tamo s punim vrećicama. Odem i ja, i vratim se sa bocom ruma i limetom. Damir, James i ja smo se držali zajedno. Cugalo se, cugalo i cugalo, i oko ponoći je sve već odlazilo u sferu urnebesa. A onda smo se kolektivno preselili nekoliko blokova dalje, do Media Lune. Dobar je to klub, sa zgodnom terasom s koje puca pogled na zidine. Istina, negdje tamo oko zore, taj pogled, sto se mene tiče, više nigdje nije pucao. Pucalo mi je u glavi. Magla se spustila, gusta, rijetka, nemam više pojma kakva. Sada, s odmakom od nekoliko sati, dok pišem ovaj tekst, prizivam negdje tamo daleko iz sjećanja Media Lunu, pa onda povratak kući u kojem hodam ulicama i nišanim prolaze između zgrada. Sjecanje na jednu bolnu zoru u Riu, jednom davno, prije 8 ili 9 godina, u nekom drugom svijetu. Drugom, ali ne i drugačijem. Upomoć. Prizivam negdje tamo daleko iz sijećanja Media Lunu, i neku Kolumbijku, i nas višesatni razgovor o utjecaju snažnog strujanja postmoderne u korelaciji sa zbiljnošću Latinske Amerike. U kur tapaš bavor mi kar. (Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem)