Nisam imao pojma da će se
vizni režim promijeniti neposredno nakon što sam zadnji puta provjeravao.
Stoga mi nije bilo jasno
za koji me klinac skidaju s aviona u Belemu, na sjeveru Brazila, kada sam prije nekoliko dana bezuspješno pokušavao poletjeti za Paramaribo.
Bila je subota, a tada na aerodromu u Paramaribu nema službenika koji odobrava vize, pa sve da ga i pokušam uvjeriti da ja-to-zaista-nisam-znao, ćorav mi posao, kada čovjeka fizički nema preko vikenda.
Pa sam taj vikend proveo u Brazilu,
cugajući s lijepom Leticijom i njenim veselim prijateljicama stjuardesama.
U noći s nedjelje na ponedjeljak nisam niti oka sklopio. zašto i bih, kada sam već u tri ujutro trebao biti na aerodormu, u novom očajničkom pokušaju da me puste u taj prokleti avion.
Ne registraciji putnika
radila je Paula, simpatična punašna djevojka na čijem sam rođendanu bio noći ranije. U tri ujutro zvala je Surinam i pokušavala ih nagovoriti da me puste u avion. Čovjek s druge strane žice nije popuštao,
nije imao sluha za moje vapaje, kako ja zaista-nisam-znao-da trebam-vizu-unaprijed.
Nagovarao sam ga dva sata, zvao barem deset puta.
- Gospodine - cvilio sam - molim vas, pustite me da odletim u Surinam,
zaista-nisam-znao.
Bio je neumoljiv.
Ali nisam se dao, uporan kao mazga.
Na kraju ga je
nagovarala i Paula.
Popustio je na kraju, uz uvjet da će on njima tamo javiti tko dolazi, i da idem na svoju odgovornost.
Bilo je već pet ujutro, zatvorili su gate, šprintao sam kao lud prema ulazu u avion. Trčim hodnicima, i kraičkom oko primjećujem ljude kako pokazuju prstom prema meni, smiju se i
oponašaju koreografiju plesa sa zvijezdama.
Puno je Paulinih prijatelja s ovog aerodorma bilo na njenom rođendanu, na kojem je Shale, pred zoru, uz taktove Shakirine Raviose izvodio svoj suludi ples.
Ukrcam se u avion, i nakon nekoliko sati sletimo u Paramaribo, država Surinam.
A ništa, sada se samo trebam biti cool, prići imigracijskom službeniku i
praviti se grbav.
Sve će biti ok.
Vraga, čim sam izašao iz aviona pokupila me policija.
Odveli su me u neku buksu na dnu aerodorma,
objasnili mi da sam u pritvoru i dali mi čuvara.
Bilo je sedam ujutro.
- Ali što će sada biti sa mnom? - pitam policiju.
- Tko to zna... Imaš sreću što u jedanaest sati navečer dolazi avion iz Amsterdama, pa će se na aerodromu pojaviti imigracijski službenik. Ako budeš imao sreće,
primit će te na razgovor.
- A ako ne budem imao sreće?
-
Onda ćemo te deportirati.
- Kuda?
- Tko to zna.
- Kada?
- Tko to zna.
Otišli su, a ja sam ostao sjediti u buksi sa čuvarom,
simpatičnim momkom imena Raoul. Skroz simpa lik, najprije smo se fotografirali zajedno, a kada sam ogladnio, poslao sam ga po sendvič
Ne'š ti pritvora.
Čitavo sam vrijeme bio spojen na internet, pa sam čačkao po svojem HTC priručnom pametnom čudu.
Spojim se na facebook, i padne mi na pamet epohalna ideja...
imam 40 000 prijatelja na facebooku... a previše sam ponosan...glup...ponosan...tvrdoglavo muško...glup...ponosan... čekaj.. ipak valjda glup... da sam zovem ministarstvo RH...
idem staviti očajnički status kako sam siroti Hrvat u nevolji, i kako mi moja država ne želi pomoći... pa valjda će to vidjeti netko od mojih 40 000 prijatelja... valjda će netko regirati.
Stavim status i čekam.
Srce mi je bilo puno radosti kada je mobitel nakon nekog vremena zazvonio, a na sučelju se pojavio nepoznati broj.
- Halo - javim se.
- Gospodine Šalković...
- Da.
- Zovem u vezi jednog posla.
K vragu - pomislim - ovo nema veze s mojim slučajem.
- Kakvog posla?
- Pa možete li razgovarati?
- Mogu, ali ne dugo, u roamingu sam.
- Niste u Zagrebu?
- Nisam, u Surinamu sam, u pritvoru.
- Aha... dobro... - kaže on i spusti slušalicu.
Mili Isuse, što si ovaj sada misli...
Satima hodam naprijed i nazad, koliko mi skučena soba dozvoljava. Navirim se kroz odškrinuta vrata, i na dnu hodnika spazim dućan sa suvenirima. Nagovorim Raoula da me pusti tamo,
pa onda kupim majicu s velikim natpisom 'I LOVE SURINAM'.
Ovo će barem malo pomoći - pomislim.
Nakon nekoliko sati mobitel opet zazvoni. Ovog puta je bio generalni konzul RH u New Yorku.
- Hrvoje, ne brinite, podigla se prava oluja. Dobili smo poguranac ravno iz kabineta ministrice vanjskih poslova, i mi ovdje u New Yorku, i naš konzulat u Braziliji radi sve na tome da se vaš slučaj riješi.
Vesno Pusić, ljubi te deda Shale - pomislim.
Nakon još nekoliko sati moj čuvar Raoul mi predloži epohalnu ideju.
- Imaš li ikoga u Surinamu tko bi mogao garantirati za tebe?
- Čekaj... imam... imam broj vlasnika pansiona u kojem sam trebao odsjesti.
- Pa nazovi ga.
Okrenem njegov broj i objasnim mu situaciju.
- Čuj - kaže on - ja ne mogu doći na aerodrom, ali poslat ću dečka koji radi za mene.
- Jer on Surinamac?
- Nije, on je Japanac i zove se Amir.
Pas mater.
- Ali ne brini ništa - umiri me čovjek - dat ću mu svoju licencu, pa će doći s barem nekim papirima.
Pala je noć. U buksi sam već dvanaest sati.
Boli me guzica od sjedenja na klupi, dobit ću hemeroide.
Napokon, netko nazove Raoula na motorolu i priča nešto na nizozemskom.
- Idemo - kaže Raoul kada je završio.
- Kuda?
- Do imigracijskog službenika, izgleda da će te ipak primiti.
Ulazim u prostoriju. Ispred mene prosjedi čovo.
Škilji ispod naočala i pokazuje mi da sjednem. Lice mu je puno bijesa.
Sjednem ispred njega i izbacim prsa prema van, da se što jasnije vidi natpis 'JA VOLIM SURINAM'.
- Znači, ti si taj... - zareži on.
Desno od njega sjede njegova dva pomoćnika, i oni me mrko gledaju.
- Slušaj ti, jesi li ti lud?!
- Ovaj, ja.... - počnem petljati.
- Šuti!
Najprije su me zbog tebe probudili u subotu u tri sata ujutro. Probudili su mene i moju ženu. Lijepo sam ti rekao da nećeš dobiti vizu, da si trebao aplicirati ranije.
- Ali ja...
- Šuti! Onda su me jutros opet probudili u tri ujutro zbog tebe, i mene i moju suprugu, i opet sam im rekao da nećeš ući u Surinam. Rekao sam im da te ne puštaju u avion. A oni, idioti jedni, pustili te.
- Gospodine, ja...
- Šuti! Niti to nije bilo dovoljno,
nego me danas popodne zovu hrvatski konzuli zbog tebe! Čude se kako smo te mogli strpati u zatvor! Kakav zatvor, nisi bio u zatvoru, bio si zadržan u prostoriji, to nije zatvor.
- Gospodine, ja njima nisam niti rekao da...
- Šuti!!!!
U prostoriji muk.
Gleda on u mene. Pogledava prema svoja dva pomoćnika. Tenzija je strahovita.
Pogleda još jednom prema njima, pa kimne prema mojoj 'JA VOLIM SURINAM' majici.
Odjednom sva trojica prasnu u smijeh. Čiča je sav pocrvenio od smijeha, odložio je cvike i držao se rukama za trbuh.
- Ispuni ove formulare, daj mi 40 dolara i briši.
Ispunio sam formulare, dao im novac i zbrisao iz ureda.
Vani me čekao Japanac imena Amir.
Sjeli smo u auto i odvezli se prema gradu.
Paramaribo.
Zvuči kao neki paranormalni Maribor.
A tako i izgleda. Nizozemska s karipskim štihom, sve neka cool ekipa na ulicama, odmah osjetiš
blud i razvrat.
Nakon 35 sati bez sna, nakon još nekoliko koktela za barom pansiona, uz plavičasti bazen, konačno sam se uvalio u krpe.
I ujutro, dok sam koračao ovim lijepim gradom, razmišljao sam kako se još nije rodila žena u koju bih tako dugo i očajnički pokušavao ući tako kao što sam pokušavao ući u Surinam.
I to bez mlohave ćune, baš suprotno.
Neka mi drage dame oproste na ovome.(Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem) 
