Glumica Sandra Lončarić, koja je napisala scenarij, osnovala producentsku kuću i snimila kratki film ‘Bijeg’ o životu Romy Schneider, govori o razvodu od supruga i odgoju sina tinejdžera
Jedan dokumentarni film bio je dovoljan da se 44-godišnja glumica Sandra Lončarić okuša u novim stvarima - napisala je scenarij, osnovala producentsku kuću i snimila kratki film ‘Bijeg’ u kojem i glumi. Zašto joj je bilo važno ispričati svoje viđenje tragičnog života glumice Romy Schneider, ali i donosi li s lakoćom velike životne odluke, otkriva u intervjuu prvakinja drame osječkog Hrvatskog narodnog kazališta
Story: Lik koji glumite u ‘Novinama’ nije vam nalik. Je li teško utjeloviti takvu osobu, šmrkati šećer u prahu?
Ne, svoj posao smatram vrstom igre i obožavam ga. Blagoslovljena sam zbog toga i nikad mi nije teško ubaciti se u ulogu. Dapače, volim ta mijenjanja, volim kada nisam bačena u glumački klišej iz koga se nije uvijek lako izvući. Jako mi je drago što plovim u širokim lepezama uloga i htjela bih da se tako nastavi i dalje.
Story: U koje klišeje su vas bacali?
Početak moje karijere obilježili su klišeji zavodnica i ljubavnica. Mislim da sam to razbila u seriji ‘Dobre namjere’ ulogom Tonke Bakule koja je bila drukčija od svih koje sam do tada glumila u serijama i filmovima.
Story: Jesu li vas ti klišeji potaknuli da napišete scenarij i producirate kratki film ‘Bijeg’?
Ne, ideja je nastala sasvim slučajno. Pogledala sam dokumentarni film o tragičnom životu glumice Romy Schneider i on me zaintrigirao jer sam se mogla poistovjetiti s njom kao majka, glumica i žena. Tu sam noć pogledala sve što sam uspjela o njoj pronaći na internetu. Jako me zaokupio njezin život, a tih sam dana dobila i diplomu trenera osobnog razvoja tehnike All Level Healing. Počela sam na njezin život gledati iz prizme terapeuta i došla na ideju da napišem scenarij temeljen na jednoj njezinoj fiktivnoj terapiji. Komprimirala sam sve ono s čime sam se iz njezina života mogla poistovjetiti pa je tako njezina emocija postala mojom. Film postavlja pitanje koliko djetinjstvo i naučeni obrasci ponašanja utječu na naš život, koliko nas krivnja može uništiti i zašto je najvažniji čin oprosta.
Story: S čime ste se sve poistovjetili?
Glumile smo neke iste kazališne uloge i u vezi s njima imale iste strahove i sumnje. Ona nije znala uskladiti karijeru i privatan život, i to zbog obrazaca ponašanja iz djetinjstva. Počela je glumiti kao tinejdžerica, išla iz filma u film, roditelji su joj bili glumci i ganjali karijeru i nije bilo zajedništva. Ona nije uspjela uskladiti karijeru i obitelj, a s druge strane ja jesam. I sinove smo rodile u istim godinama. U godinama kada sam pisala scenarij ona je preminula. Bila je tužna i neispunjena žena, ali mogla sam se s njom poistovjetiti iako sam itekako sretna i ispunjena žena, majka i glumica.
Story: Spomenuli ste da osjećaj krivnje može uništiti čovjeka. Jeste li vi to ikada osjetili?
Da, mislim da smo svi to osjetili. Zato što sam sada svjesna koliko ta krivnja uništava, uzela sam život u svoje ruke. Kad sam sa 17 godina dobila reumatoidni artritis, ni jedan liječnik nije mi mogao pomoći i okrenula sam se alternativnom načinu liječenja. Tada sam uvidjela koliko toga ima što ne znamo o svom tijelu. Nemamo samo fizičko tijelo nego i emotivno, mentalno, duhovno i energetsko. Sve te bolesti dolaze kao manifestacija problema koji su se najprije dogodili u našem emotivnom tijelu. Ta krivnja je emocionalna i mi patimo, optužujemo sebe zbog nekih postupaka i ne shvaćamo koliko obrasci ponašanja utječu na život. Neke stvari radimo nesvjesno, a oputužujemo se. Romy je imala blistavu karijeru, ali nesretan privatan život. Imala je dva propala braka, sin joj je preminuo kada je imao samo 14 godina, a u intervjuu sam iščitala da je za sve to okrivljavala sebe. To je neka moja fikcija i u filmu sam prikazala kako je od životnih problema bježala u uloge, što mi glumci znamo raditi. Zato se film zove ‘Bijeg’. Lakše je otići u neku ulogu, živjeti neki drugi život, a svoj ostaviti postrani. No moraš mu se vratiti, shvatiti gdje si, što si i postati gospodar svoga života.
Story: Kad ste vi shvatili da morate u ruke uzeti uzde svog života?
To se odvijalo godinama, mnogo sam toga doživjela i naučila. Dođe doba kad kažeš da uzimaš život u svoje ruke, a po meni su to 40. godine. Sve dosad bilo je učenje.
Story: Znači li to rješavanje nekih odnosa koji nisu dobri?
Naravno. Mi smo socijalna bića i važno nam je da budemo u dobrim odnosima s ljudima koji su nas okružuju jer nas to čini sretnima. Kada si u lošem odnosu i atmosferi, to ni za koga nije dobro, a ljudi to mogu nesvjesno, energetski osjetiti. Tada netko uzme stvar u svoje ruke, a netko uopće nije svjestan da to može napraviti.
Story: Treba li imati hrabrosti to počistiti?
Da! Kada počneš mijenjati sebe, počneš mijenjati i ljude oko sebe. Možeš negodovati protiv Vlade, politike, sustava, ali ako si pun gnjeva, mržnje, zamjeranja - to nema smisla. To je ono što sam počela mijenjati u sebi kako bih samu sebe spasila. Shvatila sam da je oprost prvi korak u izlječenju i pomaku nabolje. Krivnja, ljubomora i zamjeranje - sve nas to uništava. Kada se toga riješimo, osjetimo olakšanje. Sebi pomogneš u trenutku kada nekome oprostiš.
Story: Možete li uistinu mijenjati ljude oko sebe? Pogotovo ako ta osoba to ne želi.
Svatko ima svoj put i ne treba se ljutiti na ljude koji se ne žele mijenjati. To je njihov izbor, ali postoji put da mijenjaš sebe, a time i ljude oko sebe.
Story: Znači da Sandra danas i Sandra prije 20 godina nisu iste osobe?
Naravno, pa nitko nije isti. Važno je samo kako smo se razvijali i koliko je tko napredovao u tih 20 godina. Svi imamo svoj tempo evolucije.
Story: Jeste li danas sretniji ili je sreća tada jednostavno bila drukčija?
Bila je drukčija i bile su drukčije okolnosti. Ono što nastojim uvesti u život jest da se osjećam sretnom i zahvalnom na svemu što svakodnevno primam i što imam, a time sama sebi podižem dobre vibracije. Drukčija je sreća sada nego kada sam imala 20 godina. Drugi su me prioriteti tada činili sretnom.
Story: Razlog sreći je i sin Petar?
To ja zaista najveća sreća i predivan je osjećaj kada doživiš tu bezuvjetnu ljubav. Osim toga, svi smo jedni drugima učitelji, a dijete je najveći životni učitelj. Tako ga, među ostalim, i gledam.
Story: Što ste u majčinstvu naučili?
Mnogo toga. Na početku sam bila panična mama i bojala sam se svega, ali s godinama sam postala čvrsta u smislu da jedno biće ovisi o meni. Stekla sam samopouzdanja i bezuvjetnu ljubav koja mi se vraća na isti način.
Story: Uči li vas Petar i strpljenju otkako je ušao u tinejdžerske godine?
Definitivno, to sam baš neki dan shvatila. Uvijek nastojim razumjeti Petra. Sada je u godinama kad mu hormoni divljaju i pokušam se sjetiti kakva sam ja bila ili kakva sam danas kada mi proradi PMS. Ponekad se ne mogu ni ja kontrolirati, pa zašto bi se mogao on. Shvatim da su promjene koje on doživljava takve i ne pravim veliku frku ako ponekad zalupi vratima ili me izbaci iz sobe jer ga živciram... Sve je to dio tinejdžerskog doba, ali ono što znam i u što sam sigurna jest da ima dobru podlogu, da je dobar dečko i zasad nemam nikakvih problema s njim. Sportaš je i zadovoljna sam.
Story: U jednom intervjuu rekli ste da više ne smijete glasno navijati na njegovim nogometnim utakmicama jer ga sramotite. Uspijevate se suzdržati?
Uspijevam i sada ih gledam puno mirnije. To me naučilo da ne doživljavam sve previše euforično.
Story: Ponekad je ipak teško suzbiti emocije?
Da, ali nekako se snalazim jer ga ne smijem sramotiti.
Story: Rastali ste se početkom godine, ali s bivšim suprugom dogovarate se o svemu u vezi sa sinom.
Da, tu nema problema i to je to.
Story: Donosite li lako odluke o velikim životnim promjenama, poput osnivanja producentske kuće, razvodu, nastavku školovanja...?
Velike životne odluke ne donose se preko noći. One se donose u trenucima meditacije, smirivanja uma, kada vidiš što se treba pomaknuti u životu. Tu se vraćamo i na hrabrost jer smatram hrabrim izići iz sigurne zone i pokrenuti neke stvari. Mi smo kreatori svoje sreće i mnogi su ljudi spavači u životu. Ušli su u obrasce ponašanja i prihvatili puno toga što im ne paše i ne žele ništa mijenjati. Život je previše dragocjen da bih ga provela kao spavač i uvijek sam imala hrabrosti napraviti ono što sam intuitivno osjećala da je dobro za mene. Ponekad je to izgledalo kao suluda ideja, ali vjerovala sam svome unutarnjem glasu jer sam znala da će to donijeti sto puta bolje stvari.
Story: Razmišljate li tada što će vam drugi ljudi reći? Treba li vam potvrda drugih da dobro radite?
Ne trebaš ničiju potvrdu jer je tvoj život samo tvoj. To ne govorim u sebičnoj namjeri i naravno da nije poanta u tome da samo ja budem sretna a da svi oko mene pate. Ali ako napravim promjenu u životu i zbog toga sam sretna, onda će i oni koji me vole biti sretni zbog mene.
Story: Osnovali ste producentsku kući, postali trenerica osobnog razvoja, pišete scenarije... Što je s glumom?
Gluma je i dalje broj jedan, a sve su to usputne stvari koje me čine sretnom, zanimaju me i za njih sam našla vremena. Moj sin je tinejdžer, ima 15 godina i više ne moram stalno biti s njim. Sada imam viška vremena i ne volim kada mi je dosadno. Producentsku kuću otvorila sam silom prilika jer sam što prije htjela snimiti ‘Bijeg’ nakon što sam napisala scenarij. Bila sam ispunjena energijom zbog cijele te priče. Dok nađem producenta i objasnim mu što želim, proći će vrijeme, možda se ja ohladim i možda film, naposljetku, nikad ne bi bio snimljen. Ovako sam napisala scenarij, odmah osnovala producentsku kuću, organizirala snimanje i prvi put sudjelujem u procesu nastanka filma od njegova početka do samog kraja. Prekrasno mi je to iskustvo, a po reakcijama publike uspjela sam vidjeti da je film dobro prihvaćen i htjela bih da ga pogleda što više ljudi. Jer nakon što ga pogledate počnete razmišljati o nekim svojim problemima i kako ih riješiti, zapitate se komu trebate oprostiti.
Story: Biste li htjeli da taj višak vremena ispuni i neka nova ljubav?
Ne razmišljam o tome, život ionako sve donese u pravom trenutku.
