Domaći pjevač iskreno o ulozi djeda

Pedeset godina - toliko traje karijera Vladimira Kočiša Zeca, zagrebačkog kantautora, gitarista i pjevača, a tu će okruglu brojku obilježiti 6. studenoga koncertom u KD-u Vatroslava Lisinskog. Iako ga mnogi povezuju s legendarnom grupom Novi fosili, kojoj se pridružio davne 1976., riječ je o nastupu koji će obuhvatiti njegov autorski opus, a on je itekako bogat. Posljed-nji singl ‘Usne boje Venere’ predstavio je u svibnju. Osim za sebe, stvara i za druge glazbenike, a o komu je riječ otkrio nam je u intervjuu koji smo posvetili i njegovu privatnom životu. Vladimir je u sretnom braku s trećom suprugom Dinom kojom se oženio u svibnju 2014., a iz prvog braka ima dvoje djece, sina Filipa i kćer Ivu. Iako nerado o tome govori, za Story se ipak osvrnuo na iskustva u ljubavi, smrt druge supruge, odnos s unukama i kolegom Rajkom Dujmićem s kojim se, kao i ostatak benda Novi fosili, razišao 2014. godine.

Story: Zašto ste se odlučili za Lisinski?

Lisinski smatram hramom kulture. Znam da je moja publika sredovječna i malo starija, ljudi vole sjesti, lijepo se smjestiti, biti u dobrom ambijentu, a onda ih polako od prve do zadnje pjesme ‘dižeš’, stvaraš atmosferu. To je stari trik i funkcionira. 

Story: Kakav ste repertoar pripremili? Nešto lakše pjesme u početku?

Neću se držati kronologije. Pjevam više od 50 godina, ali zaokružio sam na 50 jer je tada nastao moj prvijenac ‘Anuška’ za Jugoton. Počet ću lagano, malo dotaknuti povijest i nastaviti s pjesmama koje su obilježile moje djelovanje. Moram istaknuti da koncert nema dodirnih točaka s mojom matičnom grupom Novi fosili. Ovo je autorsko-izvođački koncert, a gosti koje sam pozvao osobe su za koje sam pisao pjesme. Naravno, nešto sâm, nešto uz pomoć tekstopisaca, ali svaka pjesma koja će biti izvedena ima veze sa mnom kao autorom. 

Story: A pjesme Novih fosila?

Ljudi misle da mi je pomoglo to što sam dugo godina bio član Fosila, ali nije. Možda mi je i odmoglo jer uvijek postoji ta stigma. Pjesme koje sam tamo pjevao nisu bile moje autorske, nego pjesme Rajka Dujmića. Zajedno smo stvarali, zajedno glazbeno odrastali, ali 90-ih godina, kada smo se prvi put razišli, počeo sam samostalnu karijeru. 

Story: Što su vam pozitivno u karijeri donijeli Novi fosili?

Volim reći da je to grupa istomišljenika, zaljubljenika u glazbu, vrlo odgovornih ljudi koji su svi redom cijenili novac. Iskreno, mnogo njih kaže: “Sviram iz ljubavi”. Ne. Već smo tada imali obitelj, trebalo je zbrinuti djecu, moramo biti iskreni. Kada sam došao u bend, on je bio iznimno komercijalan i jako su puno nastupali. Mjesečno smo imali najmanje osam nastupa, čime se onda rijetko, a kamoli sada, netko mogao pohvaliti. Rajko Dujmić kao skladatelj, ja kao aranžer i pjevač i pokojna Đurđica Barlović unijeli smo duh popa i pomalo pop-rocka i to je bio odmak od onih starih Novih fosila koji su djelovali od 1969. godine. 

Story: Mislite li da ćete se ikad ponovno okupiti na pozornici?

Mi i jesmo zajedno, nastupamo i dalje kao grupa Novi fosili, ali samo na onim područjima i u državama u kojima imamo pravo koristiti to ime. Priča je sljedeća: Rajko Dujmić registrirao je ime i zabranio nam da nastupamo pod njim, osim u zemljama u kojima smo ga mi uspjeli registrirati. To je nesporazum, mala, a možda i nije mala, nekorektnost, ali ne bih volio više govoriti o tome.

Story: Da se vratimo na vaš koncert. O kojim je gostima riječ?

Massimo Savić, tamburaški sastav Gazde, Jasna Zlokić, Mirko Švenda žiga i gosti iznenađenja. Iskreno, ni sam ne znam sva imena. Pro-ducent mi je samo najavio goste iznenađenja. žao mi je što ne može doći Amira Me-dunjanin, a htjela je, jer taj dan ima koncert u Amsterdamu. Napisao sam glazbu njezine pjesme ‘Oj meglica’ koja se nalazi na jednom od trenutačno najprodavanijih albuma. Imao sam čast surađivati s njom, ona je jedna od međunarodnih zvijezda. Bila je to lijepa suradnja i nadam se da će se nastaviti. 

Story: Bojite li se ikada da vam neće dovoljno ljudi doći na koncert?

I kad su Novi fosili bili najpopularniji, još u vrijeme bivše Jugoslavije, išao sam na nastup s dozom odgovornosti i malo straha. Pozitiv-nog straha. Ne bojim se da dvorana neće biti puna, čak mi je davna želja da se održe dva koncerta. Vidjet ćemo. Važno je da se održi jedan koji će biti vrhunski odrađen. U dogovoru smo i s HRT-om koji je obećao da će se uključiti, što samo povećava odgovornost izvođača koji su na pozornici.

Story: Spomenuli ste da koncertom obilježavate i 70. rođendan. Rijetko bi vam tko dao toliko godina.

Dali biste mi osamdeset? Šalim se. Ni ja nisam bio med i mlijeko, bio sam poročan kao i ostali kolege, jedino nisam zastranio na području droge. To sam odbacio od prvog trenutka, možda zato što sam se kao osnovnoškolac bavio sportom. Bio sam atletičar, igrao sam rukomet. Imam sportski pedigre.

Story: Mnogi ne znaju da ste zapravo tako i dobili nadimak Zec.

Da, bio sam prvak Zagreba u trčanju u osnovnoj školi. To me svi pitaju, ali sada valj-da i vrapci znaju. Iako moji kolege pričaju drugu priču - da sam brz u nekim drugim stvarima. Šale se da brzo odvodim ljepši spol na stranu. Lijep je nadimak Zec. To je blaga, pitoma životinja. Bolje da me zovu Zec nego Vladimir Kočiš Kobra.

Story: Kako ste proslavili okrugli rođendan. Bio je u svibnju, ako se ne varam?

Da, 7. svibnja. Rođen-dane uglavnom obilježavam u krugu obitelji pa sam tako i ovaj, a i imam malo društvo s kojim odlazim na Mrežnicu ili Kupu. Iskreni prijatelji, uživamo kada smo zajedno. Posljed-njih ne znam već koliko godina i s njima obilježavam rođendane. 

Story: Kada smo kod prijatelja, neke ste drage ljude izgubili, preminuli su vaš kum Jakov Bienenfeld, kolega Nenad Šarić, supruga Snježana... Razmišljate li nakon svega toga više o prolaznosti života?

Apsolutno, čovjek se nađe u krizi, ali hvala Bogu, nisam depresivan. Depresiju liječim s puno nametnutih obaveza, koje su katkad i nepotrebne, pa ne stignem razmišljati o tome. Imam sreću što supruga Dina voli planinariti kao i ja pa svaku slobodnu nedjelju obavezno provedemo na planini. Najmanje četiri sata, ručamo i vratimo se kući. U novi tjedan krenemo svježi. Otišlo je i puno mojih kolega i rado ih se sjetim. Ove godine čak dvije meni važne osobe. Jedna je Oliver Dragojević kojeg sam iznimno cijenio, a nakon njega dugo, dugo nema nikoga, uz ispriku kolegama. Drugi je Miroslav Navračić, harmonikaš s kojim sam djelovao do njegove smrti. Sjetit ću ih se na koncertu, ali i preminulih članova grupe Novi fosili - Slobodana Momčilovića Moke, Nenada Šarića Brade i, naravno, Đurđice Barlović. To su osobe koje, nažalost, više nisu s nama, ali su itekako bile važne na mom putu.

Story: Jesu li vas ti rastanci promijenili? 

Posao kojim se bavimo je stresan, što ljudi vjerojatno ne znaju. Samo se gleda glamur i koliko tko zarađuje. Nije to nimalo glamurozno. Smrti glazbenika obično se dogode u trenutku kad se njegovi suradnici najmanje nadaju. Sve je dobro i odjednom čovjeka nema. To je možda znak da koji put treba stati na loptu. 

Story: Suprugu Snježanu izgubili ste 2009. od posljedica karcinoma. Kako ste smogli snage i krenuli dalje?

Nije bilo druge. To mi je bilo veliko iskustvo. Dogode se stvari koje su nesretne i tužne, ali to je iskustvo koje ostaje. Svakom čovjeku koji to proživi to je na neki način dar. Imao sam sreću što sam nakon toga upoznao sadašnju suprugu Dinu, osobu koju, nakon toliko godina i iskustva mogu reći bez zadrške, volim i nemam figu u džepu. Siguran sam da je to tô i da s njom želim biti. 

Story: To je dokaz da se čovjek može zaljubiti i u zrelijim godinama, iako mnogi misle upravo suprotno.

Itekako. Ima slučajeva nekih kolega koji su sa 80 godina zaljubljeni kao tetrijebi. Pogotovo ako si pospremio iza sebe neke crne stvari i shvatio: “Još mogu, još sam sretan, još sam zdrav”. Treba se zaljubiti! Sretni su ljudi koji mogu voljeti i cijeniti nekoga pokraj sebe.

Story: Vama je ovo treći brak. Koliko se ti odnosi razlikuju, svede li se na kraju sve to na isto?

Izgleda puno kad kažete treći brak, ali to je sudbina. Iz svake veze nešto naučiš. Ili ne naučiš, ovisi o čovjeku. Sretni su oni koji nauče. Nitko ne zna što ga sutra čeka i nikad se nemoj kleti u nešto, pa bio i sto posto siguran.

Story: Djecu ste dobili samo s prvom suprugom Mirjanom?

Da, dvoje prekrasne djece. Iva ima 43 godine, a Filip 39. Oni su živjeli sa mnom nakon razvoda. Sretni su, danas imaju svoj život.

Story: Nitko se od njih ne bavi glazbom?

Ne, iako je moj sin odličan gitarist i bubnjar, ali mu nikad nije palo na pamet baviti se time. Vjerojatno zato što je vidio pravu stranu tog posla. Ali znamo koji put zajedno uzeti gitaru, kad je neka fešta odsviramo za svoj gušt. 

Story: Jesu li vam podarili unuke?

Da. Filip ima petogodišnju Martu, a Iva 13-godišnju Janu. Dvije djevojčice, to je lijepo. Volim žensku djecu. Ponosan sam na njih, djeca su mi situirana, imaju svoj život, posao i s te strane imam puno sreće.

Story: Kakav ste djed?

Nisam odličan. Mnogi bi rekli da sam i pogrešan djed. Nisam djed po definiciji.

Story: Kakav je to djed po definiciji?

Onaj koji svaki dan provodi s djecom u parku, uči ih voziti bicikl... Mogao bih biti bolji djed, ali važno je da im u ključnim trenucima dajem dio sebe, pružim neko iskustvo. Djeca su najiskrenija, na njima se vidi vole li te ili ne. Kako siješ, tako i žanješ. Prema tome, mogao bih biti bolji. A mogao bih i biti gori. Radimo na tome. Siguran sam da će kada odrastu biti ponosni što sam im djed. 

Story: Naravno, tko ne bi htio imati djeda glazbenika.

Ne zato. Zbog drugih stvari. Treba uskočiti kada se ljudi najmanje nadaju. Ako uskočiš, to je prava stvar. Ne treba pričati nego raditi. Drugi im je djed mnogo više djed. Više vremena provodi s unučicom, više zna o njoj...

Story: Kažu da nije važna kvantiteta nego kvaliteta.

Istina, mislim da je tako.

Story: Što vam osim obitelji i glazbe još pričinja zadovoljstvo?

Planinarenje, fizička aktivnost, a i prijatelji koje sam okupio oko sebe. Iako je to jedna posebna kategorija u koju se ne treba uvijek kleti, ali mislim da su oni s kojima se družim prava škvadra. Znaju da ću uskočiti kad treba, oni će uskočiti kad meni treba. Kad smo zajedno, dobro nam je, ne razmišljamo o svakodnevnim problemima.

Story: Mirovina ne dolazi u obzir?

Dolazi, naravno, ali živimo u jednoj drugoj sredini, mentalitetu, poimanju glazbe. Mala smo zemlja. Imam nekoliko glazbenih idola - grupe The Eagles, Rolling Stones - svi oni imaju između 75 i 80 godina, njima novac više ne treba, sada istinski uživaju u glazbi. Rade ono što vole, putuju... Ali imaju uvjete za to. To i jest svrha bavljenja glazbom u tim kasnijim godinama. U Hrvatskoj si sa 40 godina stara kanta i dobiješ nogom u stražnjicu. Mlađi su agresivni, nemaju respekta, ali to ne uzimam za zlo. I mi smo bili takvi u mladosti. Zato im i ne zamjeram. Volim surađivati s mladima, pravo su osvježenje i od njih se može mnogo naučiti. Ljudi bi se iznenadili koliko glazbenika dolazi s Akademije i znaju gotovo sve tajne zanata. Od nas starijih uče neke trikove, a mi od njih novitete i ta simbioza jako dobro funkcionira. 

Story: Koje ćete trenutke najviše pamtiti iz pedeset godina duge karijere?

Uglavnom pjesme. ‘Anuška’ je bila prvi singl, mislim da je riječ o 1969. godini. Pjesma ‘Za dobra stara vremena’ koju sam otpjevao u Novim fosilima te pjesma ‘Gospodine generale’. To su mi tri najvažnije pjesme.