Tim smo povodom razgovarali s Jankom, kao i o njegovu odrastanju, školovanju, lutanju, traženju, glumi, ljubavnim lekcijama i, nažalost, gubitku voljene majke Gordane Popović Vujičić potkraj prošle godine, o kojoj kaže da je bila nevjerojatna žena puna snage i osjećaja za pravdu.
Story: Jeste li se iznenadili kad vam je ponuđena uloga u telenoveli ‘Čista ljubav’, nakon što je raskinuta suradnja s Ivanom Hercegom koji je igrao glavnog junaka. Sad ste vi Tomo.
Nakratko sam bio iznenađen, ali sam onda sve dobro izvagao, prokomentirao s Ivanom, prijateljima, sinom i odlučio se baciti u ovaj izazov. U kazalištu su alternacije normalna stvar i to sam nekako tako shvatio. To pruža nove mogućnosti razvoja likova i vjerujem da će i na kraju biti pozitivno iskustvo.
Story: Koliko je zapravo nezahvalno ili izazovno, ovisno kako gledate, preuzeti ulogu koju je već netko izgradio na svoj način? Bojite li se komentara gledatelja?
Prilično je izazovno, ali to i volim. Ispočetka gradim ulogu kao i svaku drugu. Nadam se da će me publika prihvatiti i da ću odraditi dobar posao. Komentara će uvijek biti, i pozitivnih i negativnih. Nemam ništa protiv toga.
Story: I Herceg i vi imate brojnu žensku publiku. Nerijetko vam mediji laskaju da ste ljubimac ljepšeg spola ili melem za ženske oči.
Dobro je to, ali ipak je kratko zadovoljavanje taštine. Ne osvrćem se previše na te komentare. Nije zdravo doživljavati se ‘melemom’.
Foto: Story
Story: Dogodi li vam se da vam nepoznate žene prilaze ili vam pišu na društvenim mrežama? Kako doskočite tome?
Događa se svašta. Bude tu i ugodnih poruka i prilazaka, ali i onih da se bojiš za život. Ne doskačem nikako, vrlo rijetko na nešto odgovorim jer je prilično vidljivo da su te poruke upućene fiktivnom liku iz novina i njihovu dojmu o meni. No neke pohvale i poruke, da si ne lažemo, gode. Ove koje gode egu pokušavam zanemariti, ali one o nekoj ulozi primam sa skromnim zadovoljstvom.
Story: Da se vratimo na Tomu, hoće li s njim biti nekih obrata i iznenađenja kako se radnja bude razvijala?
S obzirom na format i kako se ‘Čista ljubav’ dosad razvijala, nesumnjivo je da će biti mnogo obrata i iznenađenja. Narav-no, ništa ne mogu otkrivati, ali mislim da će sezona biti jako uzbudljiva.
Story: Zašto vam je Tomo intrigantan lik?
Iako su pozitivci uvijek pozitivci i priču uglavnom vode negativci, kod Tome mi se sviđa što ponekad iskače iz tračnica zbog bijesa izazvanog nepravdom. Razumijem ga jer se ponekad i ja, kao i mnogi oko mene, osjećamo kao da je nemoguće pobijediti nepravdu i korupciju, bolesti društva u kojem živimo. Ponekad ti dođe da iskočiš iz kože zbog svega što su ljudi spremni napraviti zbog malo materijalnog bogatstva i osjećaja moći. Srećom, Tomo nikad ne prijeđe granicu i opet ustrajno nastavlja borbu apsolutno uvjeren da dobro ipak na kraju pobjeđuje. U to bih i ja, naravno, želio vjerovati.
Story: Kakva je glumačka kemija na setu? Je li vas ugodno iznenadio netko od kolega s kime jošniste radili?
Atmosfera je stvarno dobra, znam da to svi uvijek kažemo kad nas novinari pitaju, ali ovdje to nekako više stoji nego na mnogim projektima. Na nekim serijama koje sam snimao nakon šest mjeseci rada bilo bi dosta narušenih odnosa, a atmosfera bi zbog umora i zasićenja bila osrednja. Ovdje sam došao u ekipu koja se drži i radi. Drago mi je što surađujem s mladim glumcima s kojima prije nisam, a i s nekima s kojima sam odavno želio, a nije bilo prilike. Kada sam se prvi put susreo s kazalištem, bio sam član dramskog studija Teatra Exit, a ondje sam služio i civilni vojni rok, radio na rasvjeti, tonu, scenografiji. U tom trenutku ondje su se pripremale dvije predstave, jednu je režirao Saša Anočić, a u drugoj je glumila Olga Pakalović. Danas, 15 godina poslije, glumim s njih dvoje, što mi je jako drago. Naravno, tu je i malo čudo Dora Arar koja glumi moju kćer Mašu. Jako sam je zavolio.
Story: Posljednje dvije godinu uistinu su vam poslovno bogate. Snimili ste film ‘Goran’ Nevija Marasovića, a u kojem imate i gay ljubavne scene, potom igrate svećenika u filmu ‘Egzorcist’ Dalibora Matanića. Što je bio veći izazov - golišava scena u ‘Goranu’ ili ‘suočavanje’ s mračnim silama u ‘Egzorcistu’? Koliko zapravo takve scene iscrpljuju?
Ne gledam to tako. U ‘Goranu’ mi je veći izazov od samog skidanja odjeće bila scena u kojoj se gol tučem s ocem na snijegu, kao i emotivna stanja koja proživljava lik Nike. Isto tako i svećenik Viktor Supilo u ‘Egzorcizmu’ proživljava svojevrsni vrtlog unutarnjih demona i grešne prošlosti u kontradikciji s pozivom svećenika i vjerom u Boga. Rad na takvim projektima prilično iscrpljuje, ali ako uloga i projekt uspiju, onda to i neopisivo ispunjava.
Story: Tu je još jedan vama važan film na kojem ste s Nevijem Marasovićem radili šest godina. Riječ je o ‘Comic Sansu’, filmu čija nas premijera uskoro očekuje.
U ‘Comic Sansu’ glumim Alana Despota, grafičkog dizajnera iz Zagreba koji je vrlo uspješan u svom poslu, ali u svakom svom privatnom odnosu iznimno je neuspješan. Nakon što ga ostavi djevojka, postane autodestruktivan, donosi isključivo pogrešne odluke, ali ga taj kontinuirani pad natjera da se suoči sa svojim manama i slabostima, i prihvati sebe kakav doista jest. Stjecajem okolnosti nađe se na otoku Visu sa svojim ocem, kojega glumi hrvatsko-danski glumac Zlatko Burić, gdje ga sa svih strana sustižu odnosi iz prošlosti s kojima je prisiljen suočiti se i na neki način napokon odrasti. Film se zove ‘Comic Sans’ prema najružnijem tipu slova koji postoji, koji bi trebalo zabraniti i koji ga živcira, a kao bivši grafičar tu mržnju mogu razumjeti. Zapravo govori o mojoj generaciji koja sve kasnije sazrijeva i u ovom moru svega što nam se nudi ne zna ni tko je, ni kamo ide. Film će u kinodistribuciji biti u proljeće i nadam se da će imati dobru gledanost.
Story: Ima li nešto što biste odbili snimiti ili odglumiti? Je li bilo toga?
Ima, naravno. Odbijao sam neke uloge, ali ako je scenarij ili tekst predstave dobar i ako vjerujem ekipi koja ga radi, onda sam spreman na sve što uloga traži od mene. Kao i svaki drugi glumac.
Foto: Story
Story: Osim snimanja filmova, potkraj prošle godine bili ste član žirija u showu ‘Supertalent’. Kako vam je bilo to iskustvo? Je li bilo teško dijeliti pravdu i ocjenjivati? Uz to, djelovali ste blago. Je li vas katkad mučila grižnja savjesti zbog odluka i ocjena?
Nije mi bilo baš lako. Htio sam biti maksimalno empatičan prema kandidatima, ali kad bih vidio da netko samo zadovoljava ekshibicionizam bez pokrića ili vrijeđa našu i inteligenciju gledatelja, tada ni sekunde nisam razmišljao nego bih sa zadovoljstvom rekao: ‘Ne’ i bez grižnje savjesti kritizirao. Ako sam pak vidio da je netko talentiran i da je radnik, ali mu nije bio trenutak, bio sam spreman progledati kroz prste, pokušati ublažiti kritiku i nadati se da će se u sljedećem krugu dokazati. U tim slučajevima, posebno kad se radilo o djeci ili starijim osobama, počeo bih mucati i gledati u stol. Najlakše je s kandidatima koji oduševljavaju i u čijim sam talentima uživao.
Story: Čiji vas je talent najviše zadivio?
Mladog Martina Kutnara. Oduševio me talentom, energijom, željom za radom, simpatičnošću i karizmom. Bilo je još stvarno odličnih kandidata, a među njima su, naravno, i nevjerojatni Emil i Mateja koji su i pobijedili. Mislim da je ova sezona bila stvarno dobra. Doduše, žao mi je što su neki odlični kandidati otpali u polufinalima, ali to tako mora biti.
Story: Tijekom snimanja showa zauvijek vas je napustila majka. Vjerujem da je bolno i teško o tome govoriti, no možete li reći po čemu ćete je najviše pamtiti? Što ste naučili od nje?
Ne želim puno govoriti o tome. To se dogodilo između ljetnog i zimskog dijela snimanja. Moja majka bila je nevjerojatna žena, nevjerojatno bogate biografije, snage, karaktera, osjećaja za pravdu, veliki hedonist i veliki prijatelj. Sve nas koji je volimo ‘izluđivala’ je rečenicom koja je dobrim dijelom opisuje: “Ja sam prokleti esteta!”. Vidjela je ljepotu u životu i znala je u njemu uživati bez obzira na to koliko je težak. Sve nas je beskrajno obogatila.
Story: Sami ste se iskazali svestranošću. Trenirali ste košarku, radili kao grafički dizajner, studirali glumu, a sanjali o režiji. Kako to da je gluma na kraju prevladala?
Nisam bio dovoljno talentiran za košarku, ali provodio sam dane na igralištu. Radio sam kao grafičar u Vjesniku i za izdavačku kuću Jesenski i Turk, pohodio prijemne ispite za ka-meru na Akademiji, da bih na kraju završio na Odsjeku glume. Tražio sam se, a sad to gledam kod svog sina. Mislim da je to normalno. Kada sam krenuo u dramski studio Teatra Exit i kada sam se zakačio za glumu, više nije bilo sumnje. Prilično sam kasno otkrio što me ispunjava, glumu sam upisao sa 24 godine. Bes-k-rajno sam zavolio taj poziv i odlučio mu se posvetiti.
Story: Koju filmsku ulogu smatrate prvom pravom prilikom?
S obzirom na to da sam morao prekinuti studiranje i godinama snimao serije, bojao sam se da ću teško dogurati do filma. Ipak mi je Dalibor Matanić 2009. ponudio ulogu u filmu ‘Majka asfalta’ i time prvu veliku priliku. Zbog toga ću mu zauvijek biti zahvalan jer mi je otvorio taj put.
Story: Jeste li katkad željeli odustati od Aka-demije i glume? Što vas je ljutilo? I što bi prevagnulo da to ipak ne napravite?
Često, rekao bih gotovo redovito. U našoj profesiji te su krize normalne, ali taman kad digneš ruke i poželiš sve poslati k vragu, dogodi se dobra izvedba predstave ili dobro snimiš scenu. Pa si sretan kao ‘prase’. Te su krize danas nešto rjeđe, ali higijene radi, ponekad se propitkujem i pitam što je meni sve to trebalo i zašto ne prelamam knjige u nekoj izdavačkoj kući ili miru svog doma. A onda sve ispočetka, scena te obuzme i zaboraviš da si ikad pomislio na odustajanje.
Story: Koji je najbolji osjećaj u glumi?
Kada na kraju predstave osjetiš da je publika baš zadovoljna i kada znaš da nisi iznevjerio svoju ulogu. To je vrh.
Story: Zaljubljenik ste i u fotografiju. Koliko se njom bavite?
Spremao sam se za prijemni ispit kamere na Akademiji gotovo cijelu srednju školu, ali pos-ljednjih godina aparat mi je jako prašnjav.
Story: Po čemu ćete pamtiti studentske dane?
Prije svega po prvim susretima s pozornicom i kamerom, ali i po prijateljstvima i atmosferi klase. Prve dvije godine redovito sam studirao, iako sam noću kod kuće prelamao knjige pa je bilo dosta naporno. Onda sam uzeo stanku od fakulteta i počeo snimati i raditi na prvim predstavama. Tako sam ostatak studija proveo prilično rascjepkano, ali kada sam se vratio, bio sam i na dvije klase kod pokojnog profesora Damira Munitića, bez čega se vjerojatno ne bih bavio glumom. Ili barem ne na način na koji se danas njome bavim. Zahvalan sam Akademiji na svemu što sam ondje naučio. Neprocjenjivo je svaki dan biti na pozornici, imati mogućnost postati grozan ili dobar iz dana u dan.
Story: Kao 18-godišnjak dobili ste sina Davi-da s tadašnjom djevojkom. Jeste li zbog očinstva odrasli preko noći?
Prilično je suludo imati dijete s osamnaest, iako je njegova majka nešto starija od mene. Tek ulaziš u mladenački život, a u devet mjeseci trebaš se pretvoriti u odgovornu osobu. Ali danas, dvadeset godina poslije, imamo tako finog i pametnog čovjeka za sina da je sve ispalo najbolje moguće.
Foto: Story
Story: Kakav odnos imate s Davidom?
Jako dobar. Puno razgovaramo, savjetujemo jedan drugoga, zajedno proživljavamo teška i sretna razdoblja. Lijepo je to.
Story: Što ga zanima?
Trenutačno se bavi glazbom, ali vam ne smijem previše govoriti o njemu jer on to ne voli, a jači je i viši od mene pa moram biti oprezan. Podrška sam mu u njegovu traženju onoga što ga zapravo zanima i ispunjava. Mislim da ga moram pustiti da vodi svoj život, da sâm bira, pa i da pogriješi. Naravno da mu treba pomagati, pogotovo savjetima, ali nije dobro da bude pod staklenim zvonom. On, pak, meni daje važne i dobre savjete u nekim situacijama i, što je najluđe, često ga poslušam.
Story: Ne krijete da biste voljeli dobiti još jedno dijete?
O tom potom. Bilo bi lijepo.
Story: Nedavno ste rekli da ste sretno slobodni. Je li se nešto možda promijenilo?
Zasad nije. Koliko je to sreća, ne znam, ali tako je. Sviđa mi se kako sam si organizirao život, volim i samoću, nemam problema s tim. Nekako imam dojam da tako mnogo učim o sebi, ali biti zaljubljen ipak je najljepše
Story: U što se zaljubite kod žena? Koje su to osobine?
Mogu imati milijun kriterija i karakteristika koji mi se sviđaju kod žena, ali na kraju me ponese nešto sasvim drugo. Sve se svede na tu jednu ‘iskru’. Kod žena mi je važno ono općenito - da nisu zle, sebične i razmažene.
Story: Što ste najvažnije o vezama naučili iz dosadašnjeg iskustva?
Iz trenutačnoga ljubavnog statusa prilično je jasno da nisam naučio gotovo ništa.
Napisala: Antonija Nazor
Foto: Josip Regović
Foto: Story
Story: Dogodi li vam se da vam nepoznate žene prilaze ili vam pišu na društvenim mrežama? Kako doskočite tome?
Događa se svašta. Bude tu i ugodnih poruka i prilazaka, ali i onih da se bojiš za život. Ne doskačem nikako, vrlo rijetko na nešto odgovorim jer je prilično vidljivo da su te poruke upućene fiktivnom liku iz novina i njihovu dojmu o meni. No neke pohvale i poruke, da si ne lažemo, gode. Ove koje gode egu pokušavam zanemariti, ali one o nekoj ulozi primam sa skromnim zadovoljstvom.
Story: Da se vratimo na Tomu, hoće li s njim biti nekih obrata i iznenađenja kako se radnja bude razvijala?
S obzirom na format i kako se ‘Čista ljubav’ dosad razvijala, nesumnjivo je da će biti mnogo obrata i iznenađenja. Narav-no, ništa ne mogu otkrivati, ali mislim da će sezona biti jako uzbudljiva.
Story: Zašto vam je Tomo intrigantan lik?
Iako su pozitivci uvijek pozitivci i priču uglavnom vode negativci, kod Tome mi se sviđa što ponekad iskače iz tračnica zbog bijesa izazvanog nepravdom. Razumijem ga jer se ponekad i ja, kao i mnogi oko mene, osjećamo kao da je nemoguće pobijediti nepravdu i korupciju, bolesti društva u kojem živimo. Ponekad ti dođe da iskočiš iz kože zbog svega što su ljudi spremni napraviti zbog malo materijalnog bogatstva i osjećaja moći. Srećom, Tomo nikad ne prijeđe granicu i opet ustrajno nastavlja borbu apsolutno uvjeren da dobro ipak na kraju pobjeđuje. U to bih i ja, naravno, želio vjerovati.
Story: Kakva je glumačka kemija na setu? Je li vas ugodno iznenadio netko od kolega s kime jošniste radili?
Atmosfera je stvarno dobra, znam da to svi uvijek kažemo kad nas novinari pitaju, ali ovdje to nekako više stoji nego na mnogim projektima. Na nekim serijama koje sam snimao nakon šest mjeseci rada bilo bi dosta narušenih odnosa, a atmosfera bi zbog umora i zasićenja bila osrednja. Ovdje sam došao u ekipu koja se drži i radi. Drago mi je što surađujem s mladim glumcima s kojima prije nisam, a i s nekima s kojima sam odavno želio, a nije bilo prilike. Kada sam se prvi put susreo s kazalištem, bio sam član dramskog studija Teatra Exit, a ondje sam služio i civilni vojni rok, radio na rasvjeti, tonu, scenografiji. U tom trenutku ondje su se pripremale dvije predstave, jednu je režirao Saša Anočić, a u drugoj je glumila Olga Pakalović. Danas, 15 godina poslije, glumim s njih dvoje, što mi je jako drago. Naravno, tu je i malo čudo Dora Arar koja glumi moju kćer Mašu. Jako sam je zavolio.
Story: Posljednje dvije godinu uistinu su vam poslovno bogate. Snimili ste film ‘Goran’ Nevija Marasovića, a u kojem imate i gay ljubavne scene, potom igrate svećenika u filmu ‘Egzorcist’ Dalibora Matanića. Što je bio veći izazov - golišava scena u ‘Goranu’ ili ‘suočavanje’ s mračnim silama u ‘Egzorcistu’? Koliko zapravo takve scene iscrpljuju?
Ne gledam to tako. U ‘Goranu’ mi je veći izazov od samog skidanja odjeće bila scena u kojoj se gol tučem s ocem na snijegu, kao i emotivna stanja koja proživljava lik Nike. Isto tako i svećenik Viktor Supilo u ‘Egzorcizmu’ proživljava svojevrsni vrtlog unutarnjih demona i grešne prošlosti u kontradikciji s pozivom svećenika i vjerom u Boga. Rad na takvim projektima prilično iscrpljuje, ali ako uloga i projekt uspiju, onda to i neopisivo ispunjava.
Story: Tu je još jedan vama važan film na kojem ste s Nevijem Marasovićem radili šest godina. Riječ je o ‘Comic Sansu’, filmu čija nas premijera uskoro očekuje.
U ‘Comic Sansu’ glumim Alana Despota, grafičkog dizajnera iz Zagreba koji je vrlo uspješan u svom poslu, ali u svakom svom privatnom odnosu iznimno je neuspješan. Nakon što ga ostavi djevojka, postane autodestruktivan, donosi isključivo pogrešne odluke, ali ga taj kontinuirani pad natjera da se suoči sa svojim manama i slabostima, i prihvati sebe kakav doista jest. Stjecajem okolnosti nađe se na otoku Visu sa svojim ocem, kojega glumi hrvatsko-danski glumac Zlatko Burić, gdje ga sa svih strana sustižu odnosi iz prošlosti s kojima je prisiljen suočiti se i na neki način napokon odrasti. Film se zove ‘Comic Sans’ prema najružnijem tipu slova koji postoji, koji bi trebalo zabraniti i koji ga živcira, a kao bivši grafičar tu mržnju mogu razumjeti. Zapravo govori o mojoj generaciji koja sve kasnije sazrijeva i u ovom moru svega što nam se nudi ne zna ni tko je, ni kamo ide. Film će u kinodistribuciji biti u proljeće i nadam se da će imati dobru gledanost.
Story: Ima li nešto što biste odbili snimiti ili odglumiti? Je li bilo toga?
Ima, naravno. Odbijao sam neke uloge, ali ako je scenarij ili tekst predstave dobar i ako vjerujem ekipi koja ga radi, onda sam spreman na sve što uloga traži od mene. Kao i svaki drugi glumac.
Foto: Story
Story: Osim snimanja filmova, potkraj prošle godine bili ste član žirija u showu ‘Supertalent’. Kako vam je bilo to iskustvo? Je li bilo teško dijeliti pravdu i ocjenjivati? Uz to, djelovali ste blago. Je li vas katkad mučila grižnja savjesti zbog odluka i ocjena?
Nije mi bilo baš lako. Htio sam biti maksimalno empatičan prema kandidatima, ali kad bih vidio da netko samo zadovoljava ekshibicionizam bez pokrića ili vrijeđa našu i inteligenciju gledatelja, tada ni sekunde nisam razmišljao nego bih sa zadovoljstvom rekao: ‘Ne’ i bez grižnje savjesti kritizirao. Ako sam pak vidio da je netko talentiran i da je radnik, ali mu nije bio trenutak, bio sam spreman progledati kroz prste, pokušati ublažiti kritiku i nadati se da će se u sljedećem krugu dokazati. U tim slučajevima, posebno kad se radilo o djeci ili starijim osobama, počeo bih mucati i gledati u stol. Najlakše je s kandidatima koji oduševljavaju i u čijim sam talentima uživao.
Story: Čiji vas je talent najviše zadivio?
Mladog Martina Kutnara. Oduševio me talentom, energijom, željom za radom, simpatičnošću i karizmom. Bilo je još stvarno odličnih kandidata, a među njima su, naravno, i nevjerojatni Emil i Mateja koji su i pobijedili. Mislim da je ova sezona bila stvarno dobra. Doduše, žao mi je što su neki odlični kandidati otpali u polufinalima, ali to tako mora biti.
Story: Tijekom snimanja showa zauvijek vas je napustila majka. Vjerujem da je bolno i teško o tome govoriti, no možete li reći po čemu ćete je najviše pamtiti? Što ste naučili od nje?
Ne želim puno govoriti o tome. To se dogodilo između ljetnog i zimskog dijela snimanja. Moja majka bila je nevjerojatna žena, nevjerojatno bogate biografije, snage, karaktera, osjećaja za pravdu, veliki hedonist i veliki prijatelj. Sve nas koji je volimo ‘izluđivala’ je rečenicom koja je dobrim dijelom opisuje: “Ja sam prokleti esteta!”. Vidjela je ljepotu u životu i znala je u njemu uživati bez obzira na to koliko je težak. Sve nas je beskrajno obogatila.
Story: Sami ste se iskazali svestranošću. Trenirali ste košarku, radili kao grafički dizajner, studirali glumu, a sanjali o režiji. Kako to da je gluma na kraju prevladala?
Nisam bio dovoljno talentiran za košarku, ali provodio sam dane na igralištu. Radio sam kao grafičar u Vjesniku i za izdavačku kuću Jesenski i Turk, pohodio prijemne ispite za ka-meru na Akademiji, da bih na kraju završio na Odsjeku glume. Tražio sam se, a sad to gledam kod svog sina. Mislim da je to normalno. Kada sam krenuo u dramski studio Teatra Exit i kada sam se zakačio za glumu, više nije bilo sumnje. Prilično sam kasno otkrio što me ispunjava, glumu sam upisao sa 24 godine. Bes-k-rajno sam zavolio taj poziv i odlučio mu se posvetiti.
Story: Koju filmsku ulogu smatrate prvom pravom prilikom?
S obzirom na to da sam morao prekinuti studiranje i godinama snimao serije, bojao sam se da ću teško dogurati do filma. Ipak mi je Dalibor Matanić 2009. ponudio ulogu u filmu ‘Majka asfalta’ i time prvu veliku priliku. Zbog toga ću mu zauvijek biti zahvalan jer mi je otvorio taj put.
Story: Jeste li katkad željeli odustati od Aka-demije i glume? Što vas je ljutilo? I što bi prevagnulo da to ipak ne napravite?
Često, rekao bih gotovo redovito. U našoj profesiji te su krize normalne, ali taman kad digneš ruke i poželiš sve poslati k vragu, dogodi se dobra izvedba predstave ili dobro snimiš scenu. Pa si sretan kao ‘prase’. Te su krize danas nešto rjeđe, ali higijene radi, ponekad se propitkujem i pitam što je meni sve to trebalo i zašto ne prelamam knjige u nekoj izdavačkoj kući ili miru svog doma. A onda sve ispočetka, scena te obuzme i zaboraviš da si ikad pomislio na odustajanje.
Story: Koji je najbolji osjećaj u glumi?
Kada na kraju predstave osjetiš da je publika baš zadovoljna i kada znaš da nisi iznevjerio svoju ulogu. To je vrh.
Story: Zaljubljenik ste i u fotografiju. Koliko se njom bavite?
Spremao sam se za prijemni ispit kamere na Akademiji gotovo cijelu srednju školu, ali pos-ljednjih godina aparat mi je jako prašnjav.
Story: Po čemu ćete pamtiti studentske dane?
Prije svega po prvim susretima s pozornicom i kamerom, ali i po prijateljstvima i atmosferi klase. Prve dvije godine redovito sam studirao, iako sam noću kod kuće prelamao knjige pa je bilo dosta naporno. Onda sam uzeo stanku od fakulteta i počeo snimati i raditi na prvim predstavama. Tako sam ostatak studija proveo prilično rascjepkano, ali kada sam se vratio, bio sam i na dvije klase kod pokojnog profesora Damira Munitića, bez čega se vjerojatno ne bih bavio glumom. Ili barem ne na način na koji se danas njome bavim. Zahvalan sam Akademiji na svemu što sam ondje naučio. Neprocjenjivo je svaki dan biti na pozornici, imati mogućnost postati grozan ili dobar iz dana u dan.
Story: Kao 18-godišnjak dobili ste sina Davi-da s tadašnjom djevojkom. Jeste li zbog očinstva odrasli preko noći?
Prilično je suludo imati dijete s osamnaest, iako je njegova majka nešto starija od mene. Tek ulaziš u mladenački život, a u devet mjeseci trebaš se pretvoriti u odgovornu osobu. Ali danas, dvadeset godina poslije, imamo tako finog i pametnog čovjeka za sina da je sve ispalo najbolje moguće.
Foto: Story
Story: Kakav odnos imate s Davidom?
Jako dobar. Puno razgovaramo, savjetujemo jedan drugoga, zajedno proživljavamo teška i sretna razdoblja. Lijepo je to.
Story: Što ga zanima?
Trenutačno se bavi glazbom, ali vam ne smijem previše govoriti o njemu jer on to ne voli, a jači je i viši od mene pa moram biti oprezan. Podrška sam mu u njegovu traženju onoga što ga zapravo zanima i ispunjava. Mislim da ga moram pustiti da vodi svoj život, da sâm bira, pa i da pogriješi. Naravno da mu treba pomagati, pogotovo savjetima, ali nije dobro da bude pod staklenim zvonom. On, pak, meni daje važne i dobre savjete u nekim situacijama i, što je najluđe, često ga poslušam.
Story: Ne krijete da biste voljeli dobiti još jedno dijete?
O tom potom. Bilo bi lijepo.
Story: Nedavno ste rekli da ste sretno slobodni. Je li se nešto možda promijenilo?
Zasad nije. Koliko je to sreća, ne znam, ali tako je. Sviđa mi se kako sam si organizirao život, volim i samoću, nemam problema s tim. Nekako imam dojam da tako mnogo učim o sebi, ali biti zaljubljen ipak je najljepše
Story: U što se zaljubite kod žena? Koje su to osobine?
Mogu imati milijun kriterija i karakteristika koji mi se sviđaju kod žena, ali na kraju me ponese nešto sasvim drugo. Sve se svede na tu jednu ‘iskru’. Kod žena mi je važno ono općenito - da nisu zle, sebične i razmažene.
Story: Što ste najvažnije o vezama naučili iz dosadašnjeg iskustva?
Iz trenutačnoga ljubavnog statusa prilično je jasno da nisam naučio gotovo ništa.
Napisala: Antonija Nazor
Foto: Josip Regović
