Oliveru Dragojeviću, slično uzoru mu Rayu Charlesu, laska se kako može i telefonski imenik pretvoriti u uzbudljiv glazbeni doživljaj. Ova često rabljena hiperbola ipak je precizno definirala pjevačeve sposobnosti. Po klasičnim mjerilima belkanta u njegovu slučaju ne može se govoriti o lijepom pjevanju (kao uostalom i u primjeru samog ‘brothera Raya’), ali na krilima emotivne, ‘duševne’ interpretacije glas mu se pretvara u meritum posebne osjećajnosti, u meritum ‘dalmatinskog soula’ (ili onoga što su Dražen Vrdoljak i potom Zlatko Gall nazivali ‘južnjačkom utjehom’), u glas snažna dojma i ‘nove ljepote’. Može se to usporediti s duhovnim bogatstvom koje će nadjačati svaku fascinaciju ljepotom zasnovanoj na izvanjskom, njezinu neumitnu prolaznost. Takvo što teže se nalazi i nedvojbeno dulje traje.
Priča je to o Oliveru Dragojeviću, o njegovoj divoti pjevanja kao mitskoj potrazi za srećom, za smislom života, za razlozima vlastitog putovanja našim pop sazviježđem.
Rođen u Splitu 7. prosinca 1947. podrijetlom je Korčulanin, iz Vele Luke. Njegova se vrhunaravna muzikalnost i strast za glazbom krila u krhkom dječačkom tijelu još otkako je u kratkim hlačama pohađao nižu pa srednju muzičku (klarinet); u petnaestogodišnjem očalinku, klaviristu i pjevaču splitske Tequile (pretvorene u Batale, čiji je podmladak Mladi batali postao Dalmatinski magazin, a ovaj pak Huljićev Magazin); čula se na Splitu ‘67. u nesigurnom nastupu još zelenog solista s naočalama velike dioptrije s kasnije kultnim ‘Picaferajem’, progenitora nove dalmatinske pjesme Zdenka Runjića (stihove je napisao nogometni sudac Ante Duplančić!); u ključnom članu anonimnog ‘čvrgerskog’ orkestra koji je brusio estradni zanat dugogodišnjim izbivanjem u inozemstvu; u kratkom izletu u Dubrovačke trubadure (‘Mi smo dečki’) i još kraćem s grupom More (‘Zla djevojka’); zatim ponovno u solističkoj ulozi na Splitu ‘74. u slavljeničkoj ‘Ča će mi Copacabana’ Tea Trumbića, sve dok nakon Runjićeve pjesme ‘Galeb i ja’ (stihove je napisao splitski pjesnik u Zagrebu Tomislav Zuppa), u ‘Skalinadama’ i ‘Malin-konijama’ nismo počeli otkrivati ‘kozmičkog Dalmatinca’, kako će ga davne 1977. vidjeti nadahnuti Vrdoljak, već cijenjeni kritičar rokerske provenijencije, ali i džezerskog nagnuća.
Bila je to kovanica koja je zapravo zarana odredila Olivera kao pjevača univerzalnih kajdi, čija će popularnost dugo tinjati tek kao dragocjeni žar što su ga Dalmatinci i fanovi južnjačkog kolorita i osjećajnosti - doduše nemali broj njih! - brižljivo njegovali i uzdizali iznad trivijalnosti estradne svakodnevice. Runjić je Oliveru namijenio ulogu delikatnog pjevača finog melizma različitog amoroznog diskursa i urbanog mediteranskog ambijenta kojeg su prigrlili ipak malobrojniji, gradskiji i ambiciozniji ljubitelji glazbe s gramofona; glazbe koju će ubrzo nazivati tek uvjetno prihvatljivom sintagmom ‘dalmatinske šansone’. Dapače, Vrdoljak će zapaziti da je Runjićeva vokacija skladatelja endemske naravi. On je ovisnik o gradu, a grad je Split. A Split ima ulogu dalmatinskog Napulja i sve je opet tvrdo mediteranski, da ne kažem talijanski, jer Runjić je bio teško inficiran sanremskom kanconom od svojih najranijih dana. Oliver je dobro prodavao - ‘Skalinada’ i mnoge potom zaslužile su naljepnicu zlatne ploče. I tako sve do 90-ih.
A onda... ‘Cesarica’ i ‘Neka nova svitanja’ značili su na neki način i rastanak s poetikom Zdenka Runjića i njemu bliskih pjesnika Zuppe, Fiamenga, Popadića, Jurasa... sa zvukovljem koje je sve te godine autoritativno gradio Stipica Kalogjera. Fascinantna ‘Štorija’ glasovitoga dvojca upravo je ispisivala zadnje stranice zajedničke priče; urezivala zadnje brazde prepoznatljiva zvuka i potom ostala kao nasljeđe ‘dici’ konačno 1998. upakirana u čarobnu peterostruku ‘CD škatulu’.
Pjevač se istodobno rasfriškavao upravo u društvu ‘splitske dice’: Gibonnija, Belana, Dvornika, Lukija, Bana. Na neki način, vraćao se počecima kada je u Podrumima Dioklecijanove palače s Batalima gradio mit što ga je slavio kao svemogućega, sposobnoga da izvodi sve, od Salvatorea Adama do Jamesa Browna! Činilo se da se kozmički Dalmatinac vraćao kozmičkom bluesu! Techno i disco naraštaj i izgubljena novovalna generacija priznala ga je živim spomenikom pop glazbe, nešto slično kako se doživljavao tijekom 60-ih i 70-ih Ivo Robić, a, naravno, ni posniježeni, vjerni fanovi, ni ‘napušteni’ Zdenko Runjić i stara klapa nisu imali ništa protiv toga. On postaje ‘Glas’, ‘The Voice’, kako se uz Gallovu kompetentnu biografiju ‘Južnjačka utjeha’ povlači još jedna usporedba, više statusna, s drugim planetarnim velikanom Frankom Sinatrom. A glas mu je od mladenačkog, koji je težio tenorskim visinama, postao opori bariton. Vrijednosni sudovi publike i struke odjednom su se u njegovu slučaju podudarali do te mjere da je svakim novim diskom (ploče su postale povijest) osvajao hrpe Porina (novoutemeljeni hrvatski Grammy) i istodobno obarao rekorde prodaje.
Kalogjeru će mijenjati razni - tihi profesor splitskog popa, nedavno nas je ostavio tužnima, Remi Kazinoti (u studiju Tome Mrduljaša, koji je, usput, zaslužan za ‘Bez tebe’, jednu od većih Oliverovih uspješnica), nakratko talentirani, ali ne baš pouzdani Mineo i hvaljeni Dragan Lukić Luky, pa novi gospodar pop produkcije Nikša Bratoš, onda akademski čitači Oliverove aktualne fuzije soula, džeza, ‘dalmatinske šansone’ i klasike Alan Bjelinski i Ante Gelo. No prava je istina da je do tada Runjićevu ulogu ideologa i kormilo vlastite životne škune, konačno Dragojević, kao izvršni producent, (pre)uzeo u svoje ruke. Činilo se da je sve do prvih nekoliko dvijetisućitih bio u stanju s albumima kao što su ‘Vrime’, ‘Duša mi je more’, ‘Dvi, tri riči’, ‘Trag u beskraju’, ‘Vridilo je’ sam poput kakvog diskografskog Herkula održavati na površini dobro nagnuti hrvatski estradni brod. Nitko nije uspio do te mjere spojiti glasove publike, uzaludnih vjernika kompaktnih ploča i porinovskoga glasačkog tijela kao ‘stari morski vuk’, kako su mu počeli tepati inače sve nemuštiji mediji. Postao je pjevač čije su koncerte pohodili i stari i mladi, i seoska i urbana publika, narodnjaci i rokeri, dijeleći repertoar pokojnog barda i onaj novih mu suradnika Gibonnija, Petra Graše, Jure Stanića, najčešće, te veloluškog prvaka na udicu Vinka Barčota, Harija Rončevića ili Lee Dekleve i, sve češće, ponekog vlastitog uratka; zvuk do i nakon ‘Novih svitanja’, ovisno o ambijentu, gotovo pola-pola. ‘Galeb i ja’, ‘Oprosti mi, pape’, ‘Picaferaj’, ‘Molitva za Magdalenu’, ‘Nadalina’, ‘Nedostaješ mi ti’, ‘Ništa nova’ i završna ‘Vjeruj u ljubav’ izvode se usporedo s ‘Morskim vukom’, ‘Brodom u boci’, ‘Lijepom bez duše’, ‘Cesaricom’, ‘Mojim lipim anđelom’, ‘Tko sam ja da ti sudim’, ‘Pred tvojim vratima’...
Kao kolos popularne glazbe s aureolom pjevačkoga genija izdigao se iznad prostora bivše države, ostavivši zvijezde kojima je nekad gledao u leđa u sjeni iza sebe, ili, ako hoćete, pokraj sebe. U potrazi za svojim ‘svetim gralom’ ostvarili su mu se profesionalni snovi da svira u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji, sidnejskoj Operi, bečkom Konzerthausu, lasvegaškom Pearl Theatreu.
Istodobno, stotine tisuća prevaljenih kilometara, tisuće neprospavanih noći, neumjereni život glazbenika koji se otimao kontroli u jednom trenutku platio je svoj danak, na sreću, tek upozoravajućim inzultom. Sve životne bure i nevere smirivale su se u obiteljskoj luci i u onoj hereditarnoj - Veloj. Oliver je spadao među rijetke pop umjetnike koji sebi mogu dopustiti luksuz da se poput prosvjetnih radnika (pa i on je neka vrsta profesora!) odmara za ljetnih mjeseci - kada njegov ‘fisherman’ postaje i nešto kao kuća putujuća - ali i da si bira društvo komornih glazbenika džezističkih nagnuća, virtuoza usne harmonike i gitare: Španjolca Antonija Serrana i domaćeg Elvisa Stanića. Dapače, Stanić će biti i producent njegova posljednjeg samostalnog albuma, također porinovskog ‘Tišina mora’, prije nego što će s Gibom i ‘Familijom’ prošlu godinu zaključiti s još jednom hrpom prestižnih Propadalovih kipića.
Tako u svakom trenutku Oliver potvrđuje status iznimnog artista posvećenoga glazbi. On će za vrućih večeri u ambijentu rodne Arkadije odustajati od proklamiranog odmora predajući se bez ostatka Euterpi. Tradicija dugog niza otvorenih solističkih nastupa kada prateći se klavijaturama, i po potrebi gitarom, izvodi sve od ‘Night In Tunisia’ do ‘Sjećanja na Velu Luku’ priziva sliku antičkog teatra; otkriva nam uzbudljivu vezu posvećenog pojedinca i opčinjenog auditorija. Bit će to za sve one što su tom činu barem jednom nazočili konačan potpis unikatnog talenta kojim raspolažu samo oni rijetki posuti zlatnim prahom vrhunaravne muzikalnosti.
Ovaj tekst trebao je imati drukčiji kraj, nešto na tragu još jedne izreke upućene čudu od pjevača u godini proslave 70. rođendana i 50 godina njegove diskografije. Ali slavilo se do pola, tek koncertom u zagrebačkoj Areni. Ona splitska fešta i ovaj životni Porin dolaze usred jedne od onih važnih utakmica s kojima se u posljednje vrijeme već po prirodi stvari sve češće susrećemo. Kao da je put hrvatske premijerne glazbene nagrade, popločan s 25 godina važnog kontinuiteta - na otvorenju slaveći prije svih Olivera i ‘Cesaricu’ - čekao svog prvog stvarnog šampiona da mu uveliča jubilej.
Ovo je jedan od onih sretnih trenutaka kada usprkos svemu pobjeđuje čovjekova mitska divota; Oliverova divota pjevanja.
Fotografije: Jadran Babić, Mladen Pobi
