Doris odala bez čega ne može zamisliti ljeto

Smatraju je jednom od najboljih hrvatskih glumica, i to s pravom. Dubrovkinja Doris Šarić Kukuljica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu diplomirala je 1982. i odmah dobila prvi veliki angažman. U gotovo četrdeset godina karijere nanizala je impresivne uloge, a za posljednju filmsku, onu u drami ‘Lada Kamenski’, ove je godine osvojila Zlatnu arenu na festivalu u Puli. Budući da je u ljetnim mjesecima pripremala premijeru predstave ‘Pod balkonima’, koju režira Dario Harjaček, Doris nije imala priliku proslaviti s kolegama, ali hoće, kaže, nakon zagrebačke premijere filma. Trenutačno je posvećena radu na predstavi nastaloj prema djelu Ranka Marinkovića, čija je premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama zakazana za 18. kolovoza u parku kampusa Sveučilišta u Dubrovniku.

Story: Možete li zamisliti ljeto bez Igara?

Oduvijek sam na Igrama uživala ne samo radeći kao glumica nego i u programima, kao publika. Možda bih trebala moći zamisliti ljeto bez tog užitka, odnosno bez Dubrovnika i Igara, ali zasad to ne mogu niti želim. Vidjet ćemo kako će biti dalje.

Story: Na ovogodišnjim Igrama gledamo vas u još jednoj premijeri ‘Pod balkonima’. Koju ulogu imate u predstavi?

Taj premijerni naslov osobito mi je drag jer Ranko Marinković, osim davnih 80-ih kad je bila izvedena ‘Glorija’, nije bio na Igrama. Riječ je o dvjema pripovijetkama za koje dramaturgiju potpisuje Vedrana Klepica - ‘Mislilac nad osam grobova’ i ‘Ni braća ni rođaci’. Igram Prosperu, udovicu koja ima sina. Njezin je suprug radio u Americi i zaradio golem novac. Kad je o društvenom sloju riječ, u toj su priči oni stupanj niže od suparnika Sabundalovića. Njezin pokojni muž nije posudio novac samo njima nego cijelome mjestu, a radnja počinje prije Drugog svjetskog rata kad se njihovo imovno stanje istopilo, i njezin se sin mora vratiti iz Zagreba kući jer ona više nema novca da ga financira. Okosnica priče ‘Ni braća ni rođaci’ je zapravo taj rat koji tutnji, njihovo lagano propadanje, borba da ona vrati posuđen novac. Mislim da te ekstenzije lica koje se kreću od bijesa pa do tuge i gubitaka, imaju poveznicu s današnjim vremenom. Naravno, ovo je samo komadić moje linije, mog lica. U te dvije pripovijetke šetaju brojna lica te ocrtavaju mnogo više o svim tim odnosima, situacijama, dvojbama u kojima se nalaze. 

Story: Kako je raditi s Darijem Harjačekom, postoje li redatelji koji iz vas znaju izvući ono najbolje na sceni i je li on taj? Ipak ste s njim surađivali na predstavi ‘Alan Ford’ u kojoj ste ostvarili iznimno hvaljenu ulogu.

To je bila naša prva suradnja i ne mogu vam reći koliko sam se iznenadila kad mi je rekao da želi da igram ‘broj jedan’. Preplavilo me oduševljenje, ali i strah jer se baš moralo ići u karakter, morali smo se dogovoriti oko maske. No Dario je nježan redatelj, možda jedan od najnježnijih u pristupu glumcu s kojima sam dosad radila. To njegovo fino unutarnje tkanje me oduševljava i s takvim se redateljem osjećate mirno, spokojno i komotno. Tako vam otvara mogućnost da isprobate doslovce sve što vam tijekom rada padne na pamet. Jako mi je drago što je dobio priliku da ponovno režira predstavu na Igrama jer je njegova predstava ‘Kata Kapuralica’ doživjela golem uspjeh. Iako je podrijetlom Slavonac, osjeća mediteranski materijal i mislim da su Vedrana Klepica i on dramatizacijom tih dviju pripovijetki unijeli mnogo od sadržaja o kojem žele govoriti. Jedan dio posla, grublju skicu, odradili smo već u Zagrebu, a sada nas očekuje izazov otvorena prostora. Moramo vidjeti kako ćemo ga osvojiti te koliko će nam dopustiti da naša igra bude življa i autentičnija.

Story: Na programu su i dvije stare predstave u kojima igrate - prošlogodišnja premijera na Igrama ‘Viktorija od neprijatelja’ te ZKM-ova ‘Črna mati zemla’. Predstavlja li veći izazov rad na Držićevu tekstu nego na onom suvremena autora, primjerice Kristiana Novaka?

Svaki tekst koji se uprizorava u kazalištu pred nas stavlja izazove. U klasičnim, dramskim tekstovima koji su često interpretirani, izazov je pronaći način i sredstva kojima ti tekstovi reflektiraju današnji osjećaj svijeta, a suvremeni tekst, osobito kada je riječ o praizvedbi, nosi izazov otkrivanja svih slojeva tog teksta te našeg odnosa prema njemu. I jedno i drugo uvijek je izazov i ne možemo znati koji ćemo rezultat u konačnici postići.

Story: Osjećate li prije izlaska pred publiku istu strast i uzbuđenje kao prije premijere ili je, pak, drukčiji osjećaj izvoditi isti tekst po tko zna koji put?

Premijerne izvedbe nose posebno uzbuđenje i iščekivanje - kako će ono što smo pripremili komunicirati s publikom? Predstave koje su dulje na repertoaru igranjem poprime nove kvalitete - lakoću, produbljuju se neki sadržaji koje u početku možda nismo dovoljno istražili... I tu uvijek ima novih izazova, posebice kada je riječ o gostovanjima u drugim zemljama i na novim prostorima. Velik su izazovi i ako predstava ima sreću putovati po festivalima. Tada se organiziraju okrugli stolovi, više se razgovara o predstavama pa je lijepo čuti i druga mišljenja.

Story: Kakva je dubrovačka publika? Koliko se razlikuje od one zagrebačke u ZKM-u?

Dubrovčani vole kazališnu umjetnost i svi temelji naše kulture upisani su putem Držića, Vojnovića te drugih velikana pisane riječi. Čini mi se da se dubrovačka publika više veže za tradiciju, dok je publika ZKM-a otvorenija kada je riječ o inovativnim postupcima u teatru. To možemo zahvaliti ponajprije što smo u ZKM-u, ali i Zagrebu, tijekom Eurokaza ugošćavali brojne kazališne skupine, i što imamo Festival svjetskog kazališta pa je i ta propulzivnost veća.

Story: Na Igrama je prikazan i film ‘Lada Kamenski’, za koji ste dobili Zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu. Jeste li i sami na prvo gledanje bili zadovoljni odrađenim?

Film sam gledala kod Sare kod kuće dok nije bio završen. Potpuno me uvukao. Velik dio filma pogledala sam bez odmaka. Teško je govoriti o sebi, stres je gledati sebe i uvijek ću reći da mogu bolje, ali iz prvog iskustva gledanja za cijelu ekipu, na čelu s redateljima Sarom Hribar i Markom ŠantiĆem, imam samo riječi hvale. Veselim se zagrebaČkoj premijeri, što ću pogledati film na velikom platnu, što ću moći zagrliti ekipu i što ćemo poslije zajedno tulumariti.

Story: Što vam predstavlja ova nagrada? Za uloge u kazalištu dobili ste brojna priznanja, gode li ona egu ili ne marite previše za njih?

Fedeora, nagrada za najbolji film po ocjeni međunarodnog žirija kritičara, zatim nagrada Breza Sari Hribar za najboljeg debitanta, Zlatna arena Sari za najbolji scenarij i, naravno, moja Arena - sve me to jako razveselilo te još jednom potvrdilo da se uz posvećenost i entuzijazam postižu uspjesi. Ne volim se predugo ‘valjati’ u ugodi nagrada, mislim da ta zona komfora nije plodonosna za nas koji se pokušavamo baviti umjetnoću. Bilo bi nepravedno da si čovjek oduzme trenutke veselja, ali treba ih staviti sa strane i krenuti ispoČetka jer svaki novi glumački izazov je početak i u njega se treba ući ‘obrisan’, bez misli o nagradama.

Story: Kažu da glumac koji dobije Arenu idućih deset godina ne radi. Je li se to pokazalo istinitim? Koliko ste zapravo praznovjerni?

Čula sam to, ali nisam provjeravala je li istina. Poglavito za žene u ovim godinama tih uloga nema mnogo, pa će biti što bude. Nisam praznovjerna i ne volim previše gledati u budućnost.

Story: Koje razdoblje u životu biste nazvali profesionalno najbogatijim? Zašto?

Bogatstvo iskustava, dobrih i loših, profesionalnih i osobnih, grade nam život. Sva ta iskustva su vrijedna. Ne bih govorila o najbogatijem, nego bih kao najvažnije razdoblje glumačkog sazrijevanja istaknula angažman nakon završene Akademije u Kazalištu Marina Držića. Ondje sam mnogo radila i skupila te važne ‘utakmice u nogama’.

Story: Mnogi ne znaju da ste rodom iz Dub­rovnika i da ste se zahvaljujući Igrama i zaljubili u kazalište. Tko vas je toliko očarao glumom?

Magija teatra, Čudo izvedbe koje me omađijalo kao dijete, u kojoj si i ti kao gledatelj sudionik igre, odvelo me do glumačkog zvanja. Tijekom godina odrastanja moji su se interesi širili, ali sam u trećem razredu gimnazije prepoznala da je to moje opredjeljenje.

Story: Roditelji su vam također bili zaljubljenici u umjetnost i dali su vam neke smjernice. Majka vas je nazvala po glumici Doris Day...

To je zgodna crtica, mama je stvarno bila zaljubljena u Doris Day. Mogu joj samo reći: 'Hvala ti na lijepom imenu'.

Story: Kako biste opisali odnos s roditeljima?

Dobila sam puno ljubavi u djetinjstvu. Gradili smo odnos na iskrenosti i povjerenju. Odgajali su me s puno slobode, a granice koje su postavljali bile su uvijek argumentirane. Sjećam se tih razgovora koji su ponekad trajali i trajali... Možda su mi tada bili prenaporni, no danas ih se sjećam s nostalgijom. Naš je odnos rano postao prijateljski, u najboljem smislu te riječi. Moj predragi i premili otac učvrstio me kao ženu, njegov nježan odnos, podržavanje u mojim stavovima... Poslije sam to prepoznala u muško-ženskim odnosima. Stekla sam neku Čvrstinu.

Story: Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Dubrovniku? Koliko se taj grad danas razlikuje od Dubrovnika vaše mladosti?

Bilo je tu puno igre, mirisa, mora, kupanja, branja šparoga, ribarenje, skakanja po stijenama, skupljanja pinjola po Srđu... Naročito sam voljela šetati po jakom jugu, što mi je i danas vrlo uzbudljivo. Bilo mi je lijepo.

Story: A ljudi? Žive li i danas ondje vaši prijatelji iz djetinjstva, vaše prve ljubavi...?

Mnogo prijatelja ostalo je u Dubrovniku. Ali je i velika kolonija Dubrovčana u Zagrebu. Dosta smo povezani, ima nas i u mom kazalištu - Doris Kristić, Maro MartinoviĆ, Frano Mašković, Nataša Dangubić... Kad je o tim vremenima riječ, promijenila su se, što mogu posvjedočiti i osjetno mlađi od mene. Žao mi je što se sve jako ubrzava. Ta brzina briše nam divne trenutke spokoja, izgubili smo važan trenutak dokolice kad možemo uživati u malim stvarima i pustiti moždane vijuge da se odmore i nahrane ljepotom. Ta nas brzina sve melje, kako u Dubrovniku tako i u Zagrebu.

Story: Koliko vam je teško pao odlazak u Zagreb na Akademiju? Tada nije bilo mobitela i interneta koji omogućuju jednostavnu komunikaciju s obitelji u svakom trenutku.

Beskrajno sam se veselila odlasku, to je bio prvi veliki ispit zrelosti. Malo sam toga znala, nisam imala pojma o kuhanju. SjeĆam se kad mi je mamina prijateljica donijela domaĆu koku, satima sam s mamom provela na telefonu da mi objasni što da radim, kako da je pripremim. Nostalgična sam kad se sjetim pisama koja sam pisala i dobivala, paketa koje su mi slali, čestitki, telegrama... Nona mi je čak u paketima slala živo cvijeće koje bi umatala u pamuk i tekućine kako bi mi na rođendan stiglo svježe. Iako zvuči nevjerojatno, Čini mi se da je komunikacija bila jednako živa kao i danas. Bila je rjeđa, ali baš stoga intenzivnija. Sve je bio događaj - od primitka pisma do slanja. Danas se sve uzima zdravo za gotovo.

Story: Sjećate li se prve veće uloge? Tko vam je ukazao povjerenje i prepoznao u vama ono nešto?

Diplomirala sam 29. lipnja i već sam 1. kolovoza dobila angažman u Kazalištu Marina Držića. Moj prijatelj Davor Mojaš i ja odmah smo počeli razmišljati što bismo mogli raditi. U potrazi za tekstovima tražili smo pomoĆ Luka Paljetka i u tom se razgovoru rodila ideja da Luko napiše nešto za mene. Tako je nastao tekst monodrame ‘Slučaj Lorne O.’ Davor je režirao i bilo nam je divno raditi, bili smo neopterećeni. Na dan premijere osvijestila sam težinu zadatka. Mladi ste i mislite da možete sve, ali kad sam shvatila da ću 75 minuta biti sama na pozornici, uhvatila me nevjerojatna trema. Gotovo me oduzela, ali nakon izlaska na scenu ipak je prošla. To je bio prvi veliki izazov koji sam si sama stavila na leđa ne znajući što me čeka.

Story: Stječe se dojam da bi se pojedinci bavili glumom samo kako bi postali poznati. Kad ste vi počinjali, nije bilo interneta, ni sapunica zahvaljujući kojima i naturščici postaju zvijezde. Koji su bili vaši motivi, motivi vaše generacije?

Teško mi je generalno govoriti, naravno da i tu postoje razlike, ali za uži krug prijatelja s Akademije, generaciju koja je vrlo brzo nosila repertoar hrvatskoga glumišta, mogu posvjedočiti da smo svi bili zaluđeni kazalištem, glumom i filmom. Putovali bismo po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, gledali bismo predstave, pratili sve festivale tako da je ta posvećenost bila potpuna. Ne čudi što je ta generacija postala i do danas ostala stup našega glumišta.

Story: Jedna ste od rijetkih glumica koja se ne pojavljuje prečesto u medijima. Kako gledate na fenomen slave, zazirete li od njega?

Smatram da riječ slava pripada rijetkima - onima koji iza sebe imaju velika postignuća. Riječ poznat nešto je drugo. Mnogi su poznati, ima ih i previše. Ta dva pridjeva često se brkaju. Može se pročitati ‘slavna Kim Kardashian’. Slavna za mene sigurno nije, ali poznata jest. Teško mi je u ovom trenutku kad smo ga izgubili i spomenuti Olivera Dragojevića... On je zaista bio slavan, što je dokazao i njegov ispraćaj - koliko je emocija probudio... Nemam animozitet ni prema slavi ni poznatima, ali držim to podalje od sebe jer mislim da ne pripadam nijednoj kategoriji. I ‘poznato’ ima gabarite, smještati sve u krug od četiri milijuna Hrvata, čini mi se nepotrebnim. Tu smo na ovim prostorima, poznajemo se.

Story: Koliko je glumcu za posao i angažmane važno da je prisutan u medijima?

Mediji su nam potrebni, tim putem i naš rad postaje vidljiviji, međutim, previše povlačenja po medijima... Tko voli nek’ izvoli, no to ne donosi uloge. Da se poigramo statistikom, uvidjeli bismo da ljudi koji najviše rade nisu toliko u medijima. Najbolji je primjer Ivo Gregurević. Impozantan je popis uloga koje je odigrao na filmu, televiziji i u kazalištu, a u medijima ga malo ima. Smatram da je dužnost glumca da se povremeno javno oglasi i kaže nešto. Ipak svi sudjelujemo u društvu, ne samo u umjetnosti nego i u životu, ali samo kada ima razloga za to.

Story: U Hollywoodu se govori o diskriminaciji žena u glumačkom poslu, ovisno o dobi, spolu... Kakva je situacija u Hrvatskoj?

Ni u privatnom ni u poslovnom životu nikad se nisam osjećala diskriminiranom, ali zasigurno postoji u nekom obliku i u kazališno-filmskom svijetu. Srećom, dovoljno rijetko da bi se šira zajednica morala angažirati oko toga, kao što je to u Hollywoodu. Mi imamo impozantan broj jakih, moćnih žena koje to ne dopuštaju. Kad bih imenima počela nabrajati kolegice iz ZKM-a, ne mogu zamisliti da bi se netko od muškaraca usudio i jednu od njih staviti u diskriminirajući položaj. A ako bi se to nekomu i omaklo, ne bih mu poslije bila u koži.

Story: U ZKM-u ste više od 20 godina gdje ste odigrali neke od najboljih uloga, poput one u ‘Ani Karenjini’, ‘Alanu Fordu’... No jedino ste za Anu u predstavi ‘Moj sin malo sporije hoda’ istaknuli da je bila terapeutska. Na koji način?

Lik Ane ima oblik demencije, a tada je moja mama bolovala od Alzheimerove bolesti. Proživljavala sam teško razdoblje, bile smo vrlo povezane, ta bolest pritiskala me kao teški crni oblak. Igrajući Anu ‘poigrala’ sam se s tom bolešću i uspjela je smjestiti tamo gdje i pripada - u dio života. Bilo je terapeutski i pomoglo mi da shvatim da je i to dio života, mog i njezina, i kad ga spustimo na tu razinu, jednostavno je lakše sve prebroditi.

Story: Dosad ste u kazalištu odigrali više od stotinu predstava. Znate li i danas sve tekstove svojih uloga?

Kada se predstava skine s repertoara, i tekstovi polako blijede. U sjećanju ostaju fragmenti, neke rečenice, slike... Tekstovi predstava koje se još igraju su živi i prisutni cijelo vrijeme u našoj memoriji. Prije predstave je vrijeme koncentracije, kad se malo i prolista tekst... Trenutačno mi se u glavi ‘gura’ nekoliko predstava koje izvlačim prema repertoaru.

Story: Osim što glumite, i predajete na Akademiji. Koliko tražite od studenata, jeste li strogi u ocjenjivanju?

Najvažnije mi je izgraditi odnos povjerenja i otvorenosti, jer je važno da budu slobodni u iskazu mišljenja, dvojbi, pitanja, sumnji... Takva komunikacija raščišćava prostor u kojem se bavimo glumačkim poslom, olakšava put prema kreaciji. Moja je pozicija da namećem i obaveze, ali mislim da nisam stroga i to naše partnerstvo nastavnika i studenata vrlo mi je važno. Uvijek mi je na umu da ćemo sutra biti zajedno na sceni. Važno mi je da im predam cijelu sebe, oni to osjete i vrate, u toj sinergiji dođe i do razmjene iskustava, pa i učim od njih. Mlada su generacija koja nosi novi ritam života, a kazalište nije ništa drugo nego osjećanje tog života. Važna su mi ta prijateljstva i nastojim ih njegovati.

Story: Koliko gluma iziskuje? Jeste li i u životu žrtvovali nešto zbog svog poziva?

Mislim da se svatko tko se predano i do kraja bavi svojim poslom, nađe u situaciji da nešto žrtvuje. Sigurna sam da se to odnosi i na vas. Svatko tko radi s ljubavi, mora se susresti s tim. Baviti se glumom ne znači samo raditi nego i biti joj posvećen. Stoga ne žalim za komadićima života koje mi je gluma otela. Ima trenutaka kada se mora podnijeti žrtva, ali Bože moj...

Story: Budući da je vaš suprug dugo plovio i često ste bili razdvojeni, jeste li se osjećali usamljeno? Čime biste odagnali taj osjećaj? Što vas još osim glume ispunjava?

Naravno, osobito u početku nakon što smo se upoznali i vjenčali. Ti njegovi ugovori trajali su devet mjeseci, pa šest... Ali uvijek su oko mene bili moji divni prijatelji, obitelj. Kad ti je najteže i kad si najusamljeniji, bježiš ljudima. Moja utočišta su - osim ljudi - i knjige, glazba, odlazak u kazalište, kino, na koncert...

Story: Jednom ste rekli da se nikako niste željeli udati za pomorca. Pretpostavljam da ipak niste požalili?

Zaklela sam se da se neću udati ni za koga iz kazališno-filmskog kruga ili za pomorca. Svi su moji u obitelji bili pomorci i ti odlasci, poglavito tatin odlazak na brod, uvijek su mi bili tužni. Zaključila sam da sam proživjela mnogo tih rastanaka i da ne želim više, ali Čovjek nikad ne smije reći ‘nikad’. Kad mi se Ivo svidio i kad je zaiskrilo, već je bilo kasno.

Story: Priznali ste kako ste suprugu za oko zapeli dok je gledao ‘Hekubu’. Kada ste vi njega zapazili, čime vas je osvojio?

Kad sam ga upoznala, upoznala sam jednog zgodnog, duhovitog, iskrenog, otvorenog čovjeka koji uz to divno svira gitaru i pjeva. Tko se ne bi zaljubio? Pritom čovjek također mora imati malo sreće - da naleti na takvu osobu u nekom društvu. Gdje bismo se inače nas dvoje upoznali nego slučajno, na nekom tulumu. I eto, zajedno smo 33 godine.

Story: Kako vaša zajednica izgleda danas, gdje ste svili obiteljsko gnijezdo? Koji grad smatrate svojim domom?

Živimo u Zagrebu, to je naše mjesto prebivališta. Ivo je zbog posla nešto dulje u Dubrovniku, ja nažalost samo dva ljetna mjeseca. Oba grada su naš dom. Dubrovnik je moj rodni grad gdje također imamo stan. Zagreb je grad koji obožavam kao i Dubrovnik, i mislim da sam sretna što mogu biti na objema adresama. I srcem i dušom vezana sam i uz jedan i uz drugi grad.

Story: Kako ćete provesti ostatak ljeta?

Neću imati odmora, sve je radno. Pokušat ću ukrasti dva, tri dana za odmor. Moj nećak Maro ima troje divne djece, Orlanda, Korinu i Luči, koje malo viđam pa ću otputovati s njima. Vrijeme brzo prolazi i brzo rastu. To je moje jedino vrijeme ovog ljeta za obitelj i sebe. Ali i kad radimo, bez obzira na to koliko smo umorni, odvojimo sat vremena nakon proba da se družimo, našalimo, nešto pojedemo...

FOTOGRAFIJE: Robert Gašpert, arhiva Storyja, Marko Ercegović.