Dugo iščekivana prva serija iz originalne HBO Europe produkcije u regiji, ‘Uspjeh’, dobila je datum premijere. Serija će gledateljima biti dostupna od 6. siječnja putem usluge HBO GO i HBO kanala u zemljama regije. Scenarij od šest epizoda potpisuje Marjan Alčevski, jedan od pobjednika natječaja HBO Adria ‘First Draft’, a redatelj je oskarovac Danis Tanović. Kad u tu kombinaciju dodamo odličnu glumačku postavu, dobijemo recept za uspješnu seriju. Nagrađivana 41-godišnja glumica Marija Škaričić našla se u ulozi inspektorice. Marija je oduševljena kolegama sa seta, među kojima je i njezin dugogodišnji partner Goran Navojec s kojim je ponovno rado surađivala. U razgovoru nam je otkrila više detalja o seriji, iskustva sa snimanja, zašto je napravila odmak od kazališta i mnogo drugih zanimljivosti.
Story: Već po uvodnoj špici serije vidi se da je riječ o HBO-ovoj produkciji. Jeste li to osjetili tijekom snimanja?
Osjetilo se da radimo ozbiljan i velik projekt. Kad je o snimanju riječ, to je nešto što se događa s ljudima koji su filmski radnici, redatelji i moji kolege i nešto što je jednako za svako snimanje, bilo da je riječ o HBO-ovoj ili nekoj drugoj produkciji. To su jednostavno dobri ljudi i vrhunski radnici. Hrvatska kinematografija ima fenomenalne filmske djelatnike na koje uvijek možeš računati. Bila sam prezadovoljna ekipom s kojom sam surađivala.
Story: Osjećate li pritisak kada radite na tako važnom projektu?
Nisam osjetila pritisak dok sam radila, više ga sad osjećam uoči izlaska serije. Promocija ‘Uspjeha’ drukčija je od onih na koje sam se naviknula, ovakva organizacija i plasman ne događaju se često kod nas. Na snimanju ne komuniciram s nekim, primjerice, u Londonu. Komuniciram s Danisom Tanovićem i kolegama na setu, vizažistima, frizerima, direktorom fotografije i u tom smislu nisam se previše bavila time je li riječ o HBO-ovoj produkciji ili nekoj drugoj. Bavila sam se scenarijem i ulogom.
Story: Kako je izgledao proces odabira glumaca? Jeste li išli na audiciju i po kojim su vas kriterijima odabrali?
Pozvali su me na casting, a o kriterijima morate pitati nekoga drugog. U razgovoru s redateljem donijela sam neke odluke, posložila kockice i počeli smo raditi.
Story: Što vas je privuklo scenariju? Jeste li nakon čitanja mogli predvidjeti uspjeh serije?
Ni za jedan scenarij nisam rekla: “Vau, ovo će biti uspješno!”. U ovom slučaju otprve sam iščitala potencijal i da bih voljela biti dio projekta. Scenarij je, međutim, jedna stvar, snimanje druga, a montaža potpuno treća. To je složen proces. Nakon snimanja, redatelj i montažer određuje što će gledatelji vidjeti. Pogledala sam prve dvije epizode i vrlo sam zadovoljna, jedva čekam pogledati cijelu seriju. Kazalište je drukčije jer na pozornici glumci kreiraju proizvod, svaki put ispočetka. Nema montažera koji će nametnuti publici što će gledati. U kazalištu publika odlučuje na koga će ili na što na pozornici usmjeriti pogled. To su dva različita medija, dva različita svijeta, a glumac je onaj koji se mora prilagoditi mediju.
Story: Jeste li osoba koja se boji kritika?
Doživjela sam razne kritike, nije mi ih naročito ugodno slušati i svakako više volim pohvale, ali trudim se ne shvaćati ih osobno. Uostalom, zaista se ne može sve svakome svidjeti. Jedina mi je zdrava opcija poslušati kritiku, uzeti u obzir ako ima smisla ono što čujem i nešto iz toga primijeniti u daljnjem radu i životu. Ako sam nezadovoljna nečim što sam napravila, ne mogu se vratiti u prošlost i to promijeniti.
Story: Što nam možete reći o svom liku?
Igram policijsku inspektoricu zaduženu za slučaj koji je temelj zapleta. Jako je predana poslu i u svojoj neobičnoj maniri strastvena. Ima želju i motivaciju da stvar izvede na čistac, ali napravi i poneku pogrešku. Njezina prošlost u mnogočemu utječe na poteze koje povlači.
Story: Je li vam bilo zanimljivo glumiti taj lik? Možete li se zamisliti u ulozi inspektorice?
Bilo je zanimljivo, ali ne bih mogla raditi ništa slično. Posebna osoba, koja je u tom svijetu svakodnevno, pomogla mi je u radu na ulozi. Impresionirana sam ljudima poput nje koji se tim poslom bave jer mislim da za takvo što treba imati ludu snagu i želudac. Njima se to vjerojatno ne čini tako teško, ali u mom se svijetu to čini nesavladivo i zahtjevno. Meni je moja inspektorica iz serije draga i tri sam se mjeseca igrala da sam ona. Ali da zaista moram usred noći otići na mjesto krvavog zločina i prikupljati dokaze, to mi je nezamislivo.
Story: Često čujemo za glumce koji prakticiraju glumačku tehniku ‘method acting’. Ubrajate li se vi u tu kategoriju? Nosite li svoj lik sa sobom nakon što odete sa seta?
Ponekad više, ponekad manje. Ne unosim lik u svakodnevni život, ali uvijek je on tu negdje sa mnom. Obavljam svakodnevne poslove, ali cijelo vrijeme sam u ‘energiji’ lika koji glumim. Ne može on samo nestati, pogotovo kada radim na većem projektu.
Story: Je li vas netko od kolega iz serije iznenadio? S kim je bilo najugodnije raditi?
S većinom sam prvi put surađivala. Uliksa Fehmiua sam tek upoznala, nisam radila s Tonijem Gojanovićem, kao ni s Ivom Mihalić koja mi je privatno dobra prijateljica. Jako mi je draga moja družina sa seta. Taru Thaller sam jako zavoljela jer sam s njom provela najviše vremena i imale smo se vremena zbližiti. Vrlo je darovita i veliki radnik.
Story: To nije vaša prva suradnja s Goranom Navojcem. Je li olakotna okolnost što vi i partner radite u istoj struci?
Nije prvi put da radimo zajedno. I nije prvi put da mi je suradnja s njim lagana i lijepa.
Story: Predajete na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kako je raditi s mladim ljudima? Učite li vi nešto od njih?
To je živ i nepredvidiv proces, a moj je posao pomoći mladim ljudima da razvijaju glumačke osobnosti u sklopu određenog dramskog konteksta. Svatko od njih je jedinstven pa nastojim gajiti i takav pristup. Na Akademiji provode puno vremena, žive intenzivno i ne ide uvijek sve glatko. Sve sam to sama prošla pa ih razumijem. U tom sam poslu osam godina, doživjela sam puno lijepih i plodnih trenutaka, ali i kriza u kojima nisam imala odgovore na mnoga pitanja.
Story: Ispravite me ako griješim, ali na našu se glumačku scenu mladi glumci i nove glumačke nade teško probijaju.
To je istina. Kazališta imaju pune ansamble i rijetko se otvaraju za nove nade, jednostavno nema dovoljno mjesta za svakoga. Dolaze novi daroviti ljudi od kojih se mnogi nemaju gdje iskazati. Samo neki uspiju pronaći prostor na sceni i lakne mi kad to čujem. Ima, nažalost, i onih koji su se uvalili u kazališta preko veze, a radom se nisu naročito iskazali, kako to već ide u Lijepoj Našoj. Kad je o filmovima riječ, snimamo ih premalo da bi se stvorio veći prostor.
Story: Vas više nema na kazališnim daskama. Zašto?
Tako se dogodilo. Nakon završetka studija radila sam isključivo u kazalištu. Bila sam slobodnjak, a mnoge kolegice moje generacije ušle su u ansamble, čime su kazališta dobila injekciju sjajnih glumica i počela se sve više zatvarati za vanjske suradnike. Tim slijedom događaja pomalo sam ispadala, na pozornici radila sve manje, a na filmu sam počela dobivati veće prilike. Povremeno radim u kazalištu, ali toliko rijetko da imam osjećaj kao da ondje ne pripadam. Možda se varam. Možda sam samo ispala iz treninga, kao kad dugo ne vježbaš pa mišići omlohave. Moji su kazališni mišići popustili i trebalo bi mi vremena i prostora da ih nabildam.
Story: Je li prednost glumiti lik koji nitko nije imao priliku glumiti, za razliku od onih iz dramskih tekstova u kazališnim predstavama koji su već bili interpretirani?
Sviđa mi se pitanje, nisam o tome razmišljala. Svakako je prednost. Uglavnom sam u kazalištu radila na predlošcima koje nisam imala priliku vidjeti na drugoj sceni pa nisam bila opterećena usporedbama. Kada bih igrala u komadu čija se drukčija vizija igra u istom gradu, vjerujem da bi usporedbe bile neizbježne. Mnogi kolege igrali su velike i zvučne uloge koje je prije njih kreirao netko drugi i slušali o glasovitim izvedbama koje se dugo pamte. To može stvoriti opterećenje, ali može biti i izazov.
Story: Ne dajete često intervjue. Je li to zato što ste samozatajni?
Intervjui su ponekad nužan dio ovog posla i sad promoviram novi projekt pa nemam problem s tim. Ne bih se nazvala samozatajnom, meni je to gnjavaža, to je sve. Privatna pitanja o meni su mi smiješna jer mi je nemoguće s osobom koju ne poznajem razgovarati o bilo čemu što ima veze sa mnom, znajući da će to biti objavljeno. To shvatim kao ulogu i odigram neku verziju sebe. S vama mi je ugodno razgovarati. I da ovo nije intervju, možda bismo se o svemu otvoreno napričale. Naporno mi je imati filtar i paziti što govorim. Drugim riječima, manja mi je gnjavaža kad je toga manje.
Story: Što radite u slobodno vrijeme? Kako se opuštate?
Volim se družiti s dragim ljudima, a volim biti i sama. Volim provoditi vrijeme sama sa sobom i svojim mislima, kojih je previše, ali očito me i dalje zabavljaju. Ne volim velika okupljanja i glasne partyje. Rijetko mi je zabavno u tim situacijama, izdržim do nekog trenutka, a onda uglavnom jedva čekam doći kući. Svašta se još događa u moje slobodno vrijeme, ali tome nikako nije mjesto u novinama niti za to u novinama ima mjesta.
