Od 1996. godine i dugometražnog prvijenca ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ Vinko Brešan jedan je od najomiljenijih domaćih redatelja. Svojim filmovima oduševljava publiku, ali ponekad izaziva i kontroverze. Iznimka nije ni njegov posljednji film ‘Koja je ovo država’ koji je u svibnju osvojio nagradu Story Hall of Fame za najbolji film. Zašto ljudi prosvjeduju protiv fikcije, bi li ikada radio s drugim montažerom te zašto je donirao radnu sobu svoga oca, pisca Ive Brešana, otkriva u intervjuu.
Story: Među ostalim, film ‘Koja je ovo država’ dobio je Storyjevu nagradu za najbolji film. Koliko vam znače nagrade poput ove koju ne dodjeljuje struka?
Nitko ne snima filmove zbog nagrada nego zbog unutarnje potrebe da ispriča priču, ali čovjek se veseli nagradama i ova je specifična jer je više vezana uz percepciju filma u javnosti, uz gledanost, a ne uz struku. To je lijepo i čovjeka veseli.
Story: Film će uskoro biti prikazan i na Pula Film Festivalu, veselite se tamošnjoj projekciji?
To je specifična situacija. Naime, Društvo redatelja, koje je nezadovoljno statusom filmskih autora na Puli, odlučilo je prekinuti suradnju s Pula Film Festivalom. Kako sam ja u Upravnom odboru društva, bilo bi neprilično da sudjelujem u festivalu. Film će tamo biti, ali ne i ja.
Story: Redatelji i glumci uvijek ističu da je poseban osjećaj gledati film u amfiteatru pod zvijezdama...
To je sigurno, ali takav je stav Društva redatelja. Budući da sam u Upravnom odboru, bilo bi neprilično da to ne poštujem.
Story: Tko će preuzeti nagrade ako ih film osvoji?
Neću biti na festivalu pa je neprilično govoriti o nagradama. U ovom slučaju nagrade me se ne tiču.
Story: Koliko su vam inače važni festivali?
Priroda filma nije natjecateljska, kao što ni priroda umjetnosti nije natjecateljska, ali festivali postoje. Zašto? Nisu autori izmislili festivale nego distributeri i producenti. Davno, kad su se počeli snimati filmovi, festivali nisu bili potrebni, ali zbog veće količine proizvedenih filmova nastao je problem jer brojni umjetnički filmovi nisu uspijevali doći do publike. Zato su izmišljeni festivali i nagrade da bi se putem njih upozorilo publiku: “Ovo je zanimljiv film. Idete ga pogledati”. Koliko vrijedi festival, vidi se po tome ide li publika gledati film koji je osvojio nagradu. Publika ide gledati filmove koji dobiju nagradu u Cannesu, Berlinu i Veneciji, a za druge nisam toliko siguran.
Story: Vaš film izazvao je kontroverze, a jednom ste rekli: “Film nikad nije bio zanimljiv po sebi, čak ni onima koji su protestirali, uvijek je riječ o nekom političkom razlogu”. Protestira li se samo da bi se protestiralo?
Kada se ljudi bune protiv fikcije, nastaje drugi problem. U igranom filmu Superman leti i nitko se normalan protiv toga ne buni. A zašto bi se bunio? Da film širi laži o gravitaciji? Ima li to smisla? Nema, jer je to mašta. Ali u nas je specifična situacija. Ljudi su nezadovoljni vlastitom stvarnošću, a nju ne mogu promijeniti i onda se bune protiv fikcije jer misle da utjecajem na fikciju mogu nešto promijeniti.
Story: Jeste li u poslu svjesni da ćete izazvati reakcije koje možda uvijek nisu pozitivne?
Ne razmišljam o tome. Morate razmišljati kako ćete ispričati priču na najbolji mogući način. Naravno da morate u svijesti imati publiku, ali ne na razini reakcije, nego hoće li razumjeti fabulu i je li film dovoljno razumljiv. O tome morate razmišljati, a ne hoće li u kina doći puno ili malo publike, hoće li netko prosvjedovati, hoće li se nekome svidjeti..., to ne.
Story: Ne bi li se ipak trebalo razmišljati o tome da dođe što više publike u kina?
To je pitanje vezano uz one koji odabiru projekt, a ne uz redatelja. On priča priču kako najbolje zna i umije. Oni koji financiraju trebaju procijeniti hoće li film biti jako gledan ili će biti manje publike, ali će zato biti prikazan na važnijim festivalima.
Story: Je li teško naći ravnotežu u tom omjeru da film vidi puno ljudi i da bude uspješan na festivalima?
I da i ne.
Story: Vi svojim filmovima to uspijevate.
Jednostavno se dogodi da moj svjetonazor i priče kakve volim interesiraju ljude pa i u kinu ima publike. S druge strane, veseli me što te filmove prepoznaju i međunarodni festivali.
Story: Ovaj ste film dotjerali do apsurda čime upozoravate na neke probleme. Koliko je važno da publika o filmu razmišlja i nakon projekcije?
Film je dobar onoliko koliko razmišljate o njemu nakon što iziđete iz kina. Ako razmišljate, znači da je utjecao na vas, da vas je dotaknuo na emocionalnoj razini i da ima nešto u sebi. Problematični su filmovi koje zaboravite u trenutku kada iziđete iz kina i tu govorim o kvaliteti. O uspješnom filmu ljudi razmišljaju. Naravno, tu nema brojčanih podataka i nitko ne zna koliko tko o čemu razmišlja, ali želja je autora da se tako nešto dogodi.
Story: U intervjuima govorite da ste zabavljač i da je važno nasmijati publiku. Humor je odgovor na sve što se događa oko nas?
Moja je priroda zabavljačka. Volim da ljudi dođu u kino i da se zabave, ali to ne treba nužno biti komedija. Zabavni mogu biti triler, krimić, drama. U tom smislu smatram se zabavljačem i trudim se da filmovi budu zabavni publici.
Story: Mislite li da će situacija ikada biti toliko bezizlazna da ni humor neće pomoći?
Humor je odraz inteligencije i uvijek će postojati. Neke je priče lakše ispričati humorom nego dramom. Neće ga nikad nestati jer je prirođen čovjeku. Smijali su se i pećinski ljudi, ne znam čemu, ali nešto im je bilo smiješno.
Story: Jeste li zadovoljni svijetom danas?
Nisam, naravno. Izgubili smo neke nade, neke vjere i stvari koje su nas prije poticale. Sad više u te stvari ne vjerujemo. Zašto je tako? Zato što vrijeme ide. Zato što smo stariji. Zato što se nisu dogodile stvari za koje smo vjerovali da će se dogoditi. To je tako, ali svijet je žilav i čovječanstvo će naći put i vjerujem da će se dogoditi nešto pozitivno.
Story: Čemu se pozitivnom nadate?
Ničem konkretno. Gledam svijet, ja sam promatrač. On je zabavan i vjerujte mi, jako je smiješan. Kada ga gledate ozbiljnije, vidite koliko je sve to skupa jako komično, pogotovo u Hrvatskoj koja je idealna za komedije i sigurno je da će biti materijala za mnogo filmova.
Story: Hrvatska vas zbilja inspirira. Biste li snimili film o drugim kulturama, državama?
Živim u Hrvatskoj i muče me jednake brige kao sve građane ove države pa je potpuno prirodno da me to okupira. Teško bih se mogao uživjeti u probleme Indijaca ili Mađara. Hrvatski sam redatelj i od toga ne bježim, to je moja mana, ali i moja prednost.
Story: Može li kultura biti katalizator promjena?
Nikako. To se nikad nije dogodilo, ali kultura je važan segment društva. Neki pitaju zašto financiramo kulturu i nejasno im je da bi se, kada bi netko izbacio kulturu zemlje, ta zemlja urušila. Ona ne može promijeniti društvo, ali može dati njegovu sliku. Oni koji se za 300 godina budu pitali tko su bili ti ljudi koji su živjeli u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća, puno će više doznati iz hrvatskih filmova nego iz dopisa Jandrokovića i Ministarstva gospodarstva. Kultura je ključ, ona je jako važna i nezaobilazan segmente društva.
Story: Jeste li ikad požalili što ste u kulturi?
Ne! Bavim se filmom jer ne znam ništa drugo raditi. Prema tome, nema razloga zašto bi mi bilo žao.
Story: Jesu li vaši sinovi u tom svijetu?
Mlađi sin je maturant, a stariji nije u tom svijetu.
Story: Biste li im ga preporučili?
Ne, jer se ne želim petljati u tuđi život. Svatko odlučuje o svojoj sudbini i svatko traži svoju sreću, a ja, kao i svaki roditelj, želim da mi djeca budu sretna što god radila u životu.
Story: Ovaj film, kao i prijašnje, montirala je vaša supruga Sandra Botica. Je li poslovna suradnja bolja i lakša zbog privatne povezanosti?
Da i ne. Mislim da to s privatnim nema veze, ali prednost je u suradnji što se dobro poznajemo i stvari idu brže. Ne čekamo jedni druge i točno znamo što tko misli. Ona zna moju ideju i iščitava film na svoj način. Scene koje je montirala gledam kao gledatelj, a ne kao redatelj i samo joj kažem nedostaje mi ova ili ona emocija. To je uzajamno povjerenje i dobivam maksimalnu kvalitetu od postojećeg materijala.
Story: Niste pomislili promijeniti montažera?
Ne. To je kvaliteta koje se ne želim odreći. Da mi i nije supruga, svejedno bih nju zvao jer ona to radi najbolje. To je razlog zašto surađujemo. Radim i s Matom Matišićem, koji mi je najbolji prijatelj, ali to je samo ugodna činjenica. I da nemamo kontakte, ponovno bih radio s njim jer je fantastičan pisac koji piše tekstove koji odgovaraju mom svjetonazoru.
Story: Supruga, prijatelj, otac... ipak volite raditi s bliskim osobama?
Ivo Brešan je igrom slučaja moj otac. Nisam ja odlučio da Ivo Brešan bude moj otac, niti je on odlučio da sam mu ja sin. To je koincidencija. Ivo Brešan je i bez mene bio vrlo važan hrvatski pisac i fascinantno iskusan scenarist. Naravno da bih s njim surađivao i da mi nije otac, a ista je priča s Matom i mojom suprugom. To što sam im blizak samo je slučajnost.
Story: Znači li to da je privatno i poslovno podijeljeno, odnosno posao ne nosite kući?
Ne možete nositi posao kući. Tko god je oženjen i ima djecu, zna koji su teme kod kuće, a koje na poslu. Kod kuće su drugi problemi i neka druga pitanja.
Story: Rješavate li ta pitanje i probleme kao što biste ih riješili na setu?
Ne, kod kuće nemam te ovlasti.
Story: Početkom mjeseca donirali ste Šibeniku radnu sobu svoga oca. Kako ste se na to odlučili?
Njegove će stvari uvijek pripadati meni, bez obzira na to gdje se nalazile, ali smatrao sam da one na određeni način pripadaju i Šibeniku. Ivo Brešan je mogao živjeti u Zagrebu, na puno mjesta u svijetu, ali želio je živjeti u Šibeniku, biti profesor u srednjoj školi, želio je Šibenčankama i Šibenčanima predavati hrvatski. To je bio njegov izbor i bilo mi je logično darovati tu njegovu sobu, biblioteku, te stolove, pisaće mašine, stare kompjutore na kojima je pisao. Grad Šibenik ima ideju urediti klub u kojem će u jednom dijelu biti njegova radna soba, a u drugom šank sa stolovima gdje će se moći popiti piće. Ivo Brešan je puno vremena proveo za šankom i to nije inkompatibilno s njim, a nikada nije bio muzejski tip. Pravo mjesto za njegovu radnu sobu je ono gdje se odvija život i to je nešto što me veseli.
Story: Nedostaje li vama Šibeniku?
Da, i shvatim koliko mi nedostaje kada se vratim dolje, ali tamo ne živim od 18. godine i već sam poprilično Zagrepčanin. Ali kao što je Arsen Dedić rekao - i ja pripadam klubu neizliječenih Šibenčana.
Story: Na čemu sada radite?
Počeo sam raditi na projektu koji me jako zanima, a to je film ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’. Prošlo je više od 40 godina od filma i mislim da je taj tekst zaslužio još jednu adaptaciju. Imam koncept koji radim sa Željkom Udovičić Pleštinom, s njom surađujem u teatru. Ona je bila dramaturginja predstave ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’ koju sam 2014. radio u Kerempuhu. Eto, nije Mate nego Željka. Ali i ona mi je draga prijateljica i možda najiskusniji dramaturg u Hrvatskoj i o tom tekstu zna najviše. Kada je tekst adaptirala za predstavu, Ivo Brešan nije znao što je skratila. Najbolji je kompliment dramaturgu kad pisac ne zna gdje je skraćen tekst.
Story: Smatrate li se filmskim ili kazališnim redateljem?
Izračunao sam da imam dvadesetak kazališnih premijera i samo šest filmskih, ali ponajprije se smatram filmskim redateljem. Volim raditi u kazalištu, ali nisam redatelj koji će doći u teatar i ponuditi neki tekst. Obično me povuku kazališni producenti ili menadžeri koji mi daju tekst koji žele da režiram. Prvi je to napravio Duško Ljuština, a nakon toga zvala me Mani Gotovac i u Rijeci sam radio ‘Mirise, zlato i tamjan’. Nakon toga ponovno me zvao Duško Ljuština, pa varaždinski HNK, Osijek, Dubrovačke ljetne igre...
