Pulski glazbenik Bruno Krajcar čovjek je kojem je život zadao nekoliko velikih udaraca, a najveći je svakako gubitak sedmogodišnje kćeri Lucije. Glazbenik, skladatelj i kantautor rodom iz Pule, u emotivnom intervjuu za Glas Istre progovorio je o tragedijama koje su obilježile njegov život. Sve je krenulo nizbrdo još 1999. godine kada mu je umrla šogorica ili kako on kaže 'kunjada'.

'Suočavao sam se i prije sa smrću svojih nonića, ali to su bile logične, biološke smrti, prirodni odlasci ljudi s više od 80 ili 90 godina. To me nije previše uzdrmalo u životu. Ali smrt kunjade, da. Teški trenuci, s puno emocija. Počinješ krvariti iznutra. Tražiš optimizam. S njim, vjerom i glazbom koja se kod nas u obitelji očito genetski prenaša tražiš izlaz, snagu za dalje', ispričao je i dodao kako su mu se nakon ovog događaja zaredale još veće tragedije.  

'Uslijedio je i moj razlaz s prvom suprugom. A da jedna tragedija ne dolazi sama pobrinula se trihineloza od koje smo oboljeli otac, majka, nećak, srednji brat i ja. U Istri je tada bila gotovo pa epidemija trihineloze od koje je oboljelo stotinjak ljudi, a oboljeli smo od kobasica kupljenih u dućanu. Jedva smo ostali živi', prisjetio se glazbenik.

'U zgusnutom vremenskom rasporedu našeg života događale su se sve gore stvari. U 2003. godini u prometnoj nesreći stradala mi je mama. Smrtno. Opet se ponavljaju teške emocije kao kad je umrla kunjada. Prođu dvije godine i u prometnoj nesreći stradava mi kćerka Lucija, moj niti sedmogodišnji anđeo. Tri dana bila je u bolnici u komi. Ne mogu opisati, ne postoje riječi za osjećaj kad se na ekranu pojavila ravna crta, kad se njen ovozemaljski život ugasio', kazao je i dodao da je nakon najveće tragedije koja ga je zadesila utjehu pronašao u Bogu.

'Iako su liječnici odmah rekli da joj zbog ozljeda nema spasa, čvrsto sam vjerovao da se čudo može dogoditi. Nije se dogodilo čudo onako kako sam to želio, ali se dogodilo na drugi način. U tom trenutku sam osjetio neku milost, osjetio sam da je moja Lucija živa, doživio sam spoznaju vječnoga života i nestao je strah od smrti. Iako je bol bila neizmjerna, u mojoj se nutrini dogodila velika prekretnica. Što god da mi se više dogodi u životu, znam da smrt nije kraj i da je moj Bog, Isus Krist Bog živih', zaključio je.