tory s ponosom donosi novogodišnji intervju sa Zlatkom Dalićem, izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije s kojom se na Mundijalu u Rusiji ljetos popeo na krov svijeta i zaigrao u finalu protiv Francuske. Svi smo proživljavali dramatične trenutke, sa zebnjom i ponosom iščekivali svaku nadolazeću utakmicu na najvećem sportskom natjecanju na svijetu koje je u trans bacalo više od dvije milijarde ljudi pa smo i u ovom susretu sa Zlatkom, nakon prvog velikog intervjua još u veljači 2018. godine, razgovarali o emocijama. O tome što se u njegovoj glavi, duši i srcu događalo dok smo ga gledali na malim ekranima u povijesnim sportskim trenucima. A ljubav i ponos koji nikad neće proći zbog srebra na SP-u u Rusiji, uvijek su odličan povod za prisjećanje na nevjerojatno ljeto 2018. Katkad mislimo da je sve rečeno, no još ima puno toga što ne znamo i što bismo voljeli znati o Vatrenima u Rusiji. I ovaj je put Zlatko Dalić, prema mišljenju mnogih nacionalno blago i jedan od omiljenih Hrvata, ljubazno pristao na intervju te nam otkrio nešto novo i zanimljivo. Sretan je i zbog nedavno izdane knjige ‘Rusija naših snova’, zbog Luke Modrića i svih ljudi kojima je donio sreću i veselje te je svima uputio i božićnu čestitku.
Story: U veljači ove godine imali smo prvi intervju, dok ste još bili nepoznati široj javnosti unatoč tome što ste uspješno prošli kvalifikacije za SP u Rusiji. Na ljeto se dogodio veličanstven uspjeh, Vatreni su igrali finale Svjetskog prvenstva i naposljetku se okitili srebrnim odličjem, kako kažu mnogi, zlatnog sjaja. Da vam je netko prije manje od godinu dana prognozirao takav scenarij, biste li mu vjerovali?
Zaista mi se u ovih manje od godinu dana preokrenuo cijeli život. Kad sam preuzeo reprezentaciju, nisam bio čovjek kojeg su svi znali, ali nakon uspjeha na SP-u sve je drukčije. Nisam mogao zamisliti da će biti ovako, a još nisam svjestan da smo drugi na svijetu, da smo preokrenuli cijeli nogometni svijet te da je zbog nas bila tolika euforija. Nije to više isto ni kad je riječ o privatnom životu, čak mi je malo i neugodno zbog toga.
Story: Kako danas izgleda kada se prošetate Zagrebom?
Sada je i vrijeme adventa, mnogo je domaćih ljudi i turista, ali gdje god dođem, uvijek se nađe netko tko se želi fotografirati sa mnom, i to je lijepo. Čovjeku godi, ne mogu reći da mi nije ugodno, ali previše je toga. S druge strane, ne mogu odbiti ljude jer ne želim komentare: “Vidi ga, uobrazio se, ne javlja se. Prebacilo ga.” Ako će to ljude usrećiti, onda sam i ja sretniji zbog njih.
Story: Nedavno je izašla knjiga ‘Rusija naših snova’ autora Dražena Antolića, u suradnji s vama. Što piše u knjizi?
Isprva mi nije sjela ta ideja, ali kad sam razmislio, uvidio sam da je dobra. Da nam ta Rusija i srebro u knjizi svima ostanu kao trajna uspomena, podsjetnik na najljepše ljeto u životu - da to ne zaboravimo! Baš je pogođeno i vrijeme njezina izlaska, ovo božićno, da se još jednom prisjetimo svega lijepoga što smo proživjeli, svih onih inspirativnih emocija te da budemo pozitivni za Božić. Priča govori o događajima otkako sam postao izbornik pa do dočeka Vatrenih. Nije to stručno štivo nego jednostavno govori o proživljenim emocijama i što smo sve morali proći na putu do vrha. To je lijepa uspomena sa Svjetskog prvenstva i ponosan sam što sam dio toga.
Story: Da malo evociramo trenutke koje, vjerujem, mnogi koji su pratili Vatrene neće zaboraviti. Najprije smo prošli skupinu bez poraza, a onda je bila drama s penalima za četvrtfinale protiv Danske. Zabilježeno je da se tada u Hrvatskoj povećala prodaja tableta za smirenje. Kako tumačite to ludilo?
Kako su utakmice odmicale, tako su emocije i interes rasli. Nakon utakmice s Argentinom sve je krenulo, eksplodiralo, a najvažnija je bila ona s Danskom.
Story: Zašto?
Unatoč tome što smo pobijedili sve tri utakmice u skupini, uvjerljivo nadigrali Argentinu, da smo izgubili od Danaca sve bi palo u vodu. Opet bismo bili gubitnici, nitko ne bi pamtio devet bodova, ni pobjedu protiv Argentine. Još kad se sjetim da smo gubili pa se vraćali u utakmicu, pa promašeni penal... No tu je ekipa pokazala karakter.
Story: Nakon dramatičnog ogleda s Rusima, uslijedio je onaj protiv engleske reprezentacije - prolazak u finale. Upravo utakmicu s Englezima mnogi smatraju najspektakularnijom i najvažnijom u povijesti hrvatskog nogometa. Možete li nam malo dočarati taj osjećaj kad smo pobijedili i ušli u finale? Više od dvije milijarde ljudi gledalo je taj susret. Što vam je prolazilo glavom?
Svaka je utakmica bila važna, presudna i tu nema podjele, ali ta s engleskom reprezentacijom, odnosno najvažniji Mandžukićev gol u hrvatskoj nogometnoj povijesti, to je za pamćenje. Pogotovo protiv Engleza čiji su mediji bili nabrijani da se ‘nogomet vraća kući’. Bila je to teška utakmica. Opet smo dobili prvi gol iz prekida, ali nakon dva produžetka i drame, ipak smo pobijedili. No ništa nije slučajno, do finala se ne dolazi lako. Kad je Mandžukić zabio drugi gol u 109. minuti, nisam mu se toliko veselio jer, poučen iskustvom, kad je gol razlike u pitanju, svaka je minuta važna i može doći do preokreta. Zato sam te emocije čuvao u sebi i nastojao što mirnije privesti utakmicu kraju. Kad je sudac označio kraj, a ekipa krenula u kontru zabiti treći gol, sve je iz mene izašlo. Osjećaj ponosa, veselja, činjenica da si došao na krov svijeta, što je najveći uspjeh u povijesti našeg nogometa. To je neopisiv osjećaj koji nikad neće proći. Tada mi je pao teret s leđa, pomislio sam na svoj narod i obitelj. Znao sam koliko je to s nestrpljenjem čekano i osjećao sam koliko su ljudi u Hrvatskoj veseli.
Story: Jeste li tijekom prvenstva gledali snimke slavlja diljem Lijepe Naše?
Imali smo te informacije, ali tek kad sad pogledam te snimke, sav se naježim. Mislim da bi za pedeset godina taj osjećaj bio još veći. Ovo nam nitko ne može uzeti.
Story: Čestitaju li vam i strani treneri?
Kako ne, Luis Enrique, trener Španjolske, Gareth Southgate, trener engleske reprezentacije, i svi se vesele nogometu s nama. Od srca su nam čestitali.
Story: Jeste li pogledali finalnu utakmicu protiv Francuske?
Ne, i ne mogu je gledati. Bili smo bolja momčad i kvalitetnija, ali dvije su nas stvari presjekle - nepostojeći faul i drugi penal.
Story: Doček u Zagrebu također je bio nezaboravan, grad je gorio.
Tako je. I što je najvažnije, sve je prošlo bez incidenta. Toliko emocija, zajedništva i ljubavi na jednome mjestu. Mislim da je to najvažniji trenutak u Hrvatskoj poslije rata. To je uspjeh!
Story: Kakav je osjećaj bio kad ste se od zračne luke do Trga bana Josipa Jelačića vozili više od šest sati?
Niti je tko bio umoran, niti osjećao žeđ i glad. Ne možemo vam opisati kako smo se osjećali kad smo vidjeli da su ceste zakrčene.
Story: Imate li omiljenu snimku i fotografiju s tih povijesnih događanja?
Imam nekoliko fotografija sa SP-a koje su mi najvažnije i najljepše. Jedna je kad Šime Vrsaljko spava na zastavi, a druga kad Rakitić zabija odlučujući penal, a naši trče prema centru. Na njima se vide posebne emocije. Postoji i video koji sam snimio u hotelu dok su igrači pjevali ‘Moja domovina’ koji ima oko milijun pregleda.
Story: Stalno ste u kontaktu s igračima?
Tako je. Nakon utakmice s Engleskom na Wembleyju pustio sam ih malo na miru jer imaju obaveze u klubovima. Pružam im pažnju i poštujem ih, i kao ljude i kao igrače. No rezultat je najvažniji, on drži cijelu atmosferu. Jer tada sve pozitivno ispliva na površinu, a negativno potone.
Story: Imali ste neku čarobnu formulu?
Moj odnos prema njima i njihov prema meni, veliko međusobno povjerenje, a stvorila se i lijepa kohezija s navijačima. Bez toga ne ide. To je bila naša snaga.
Story: Bilo je dosta komentara da nam Lionel Messi nije čestitao na pobjedi.
Uvijek kažem da treba biti dostojanstven i u porazu i u pobjedi. To je sport. Tada se nisam ni sjetio Messija. Hrvatska je pobijedila, a tu je i naš Modrić, najbolji igrač svijeta.
Story: Što kažete na Lukinu Zlatnu loptu?
Sve je zasluženo. Ovo je godina Luke Modrića, jedini je u povijesti osvojio priznanje za najboljeg igrača SP-a, nagradu Fife, Uefe i prestižnu Zlatnu loptu. Da nije bilo reprezentacije, to bi bilo teško. Svaka mu čast nakon svih njegovih odricanja, teškog puta i poštenog odnosa prema nogometu. Jako sam sretan zbog njega.
Story: Jeste li se čuli nakon dodjele?
Rekao sam mu da je sve zavrijedio. Malo je takvih igrača i ljudi kao što je Luka Modrić. Ovo je, naglašavam, najbolja nogometna godina u hrvatskoj povijesti.
Story: Kvalifikacije za EP počinju u ožujku 2019. Što možemo očekivati?
Doprvaci smo svijeta, od toga ne možemo bježati, ali moramo biti jako oprezni i dati sve od sebe. Ne bježimo od uloge favorita, možemo i moramo se kvalificirati. To je cilj. Nemam alibija. Čeka nas puno utakmica u kratkom roku, a mislim da nam to i odgovara.
Story: Kad ste se vratili iz Rusije, pretpostavljam da su vas se supruga Davorka te sinovi Toni i Bruno jako zaželjeli?
Kad se zbroje pripreme i prvenstvo, 55 dana bili smo odvojeni od obitelji, ali svima nam je bilo žao kad smo se opraštali. Bilo nam je neobično jer smo intenzivno živjeli te sve utakmice i pripreme proživljavali zajedno. Davorka, Toni i Bruno svaku su utakmicu gledali u Rusiji, u svom su aranžmanu putovali čarter letovima pa su sve gledali iz prvog reda, a i vidjeli smo se i stalno bili u kontaktu.
Story: Što kažu na vaš uspjeh?
Sretni su i ponosni kao i ja.
Story: Kad ste nakon SP-a došli u svoju kuću na Pagu, jeste li mogli u miru popiti piće?
Neprestano je bilo ljudi u kući, a kad smo u Novalji bili u restoranu, nismo mogli ručati. Prilazili su nam i stranci, od Nijemaca do Engleza.
Story: Što biste poželjeli našim čitateljima za Božić i novu 2019. godinu?
Lijepa je godina iza nas, no čeka nas i puno iskušenja. Ali ne bojimo se. Želim svima puno sreće, uspjeha u poslu, blagoslova za Božić te zahvaljujem svim Hrvatima kod kuće i u svijetu koji su navijali za nas. Za kraj, istaknuo bih da svima želim zdravlje jer bez njega nema ništa, a sve ostalo sami možemo složiti prema svojim kvalitetama i željama. Lijepo je biti zadovoljan onim što imaš, ali i težiti višem. U mom poslu nije lako postići više, no zajedno idemo dalje i kad je o nogometu riječ, uistinu možemo biti ponosni.
