Yves Saint-Laurent i dalje je, deset godina nakon smrti, jedna od najvažnijih figura suvremene modne scene, i to prije svega zbog nevjerojatne ostavštine kojom je zadužio ne samo svoje nasljednike na modnome tronu nego i cjelokupnu scenu. Francuski redatelj Olivier Meyrou, dvadeset godina nakon snimanja, dobio je dopuštenje za javno prikazivanje dokumentarca ‘Celebration’ koji pokazuje neke od iskrenijih, posljednjih trenutaka karijere modnoga maga. Publika 15. ZagrebDoxa ovih je dana uživala upravo u tome uratku, a mi smo razgovarali s redateljem o tome kakav je bio Yves, što ga je fasciniralo u vezi sa slavnim dizajnerom, što još pamti...
Zašto se dokumentarac ‘Celebration’ tek sada, nakon toliko godina čekanja, može prikazivati? Je li njegov partner Pierre Bergé stopirao prikazivanje?
Zapravo, čekam 18 godina da se to dogodi. Pierre Bergé stopirao je cijeli projekt nakon snimanja. Film prikazuje posljednje godine Yves Saint-Laurenta na poziciji kreativnog direktora kuće luksuzne visoke mode, a to nije bio imidž koji je Pierre htio predstaviti široj javnosti. Bilo mu je prerano. Promijenio je mišljenje 2015., kada je ponovno pogledao film i svidio mu se. Proveo sam dvije i pol godine nakon toga vezan uz njegovu ostavštinu. U to vrijeme intenzivno smo razgovarali i pripremali završnu verziju dokumentarca. Pierre je prepoznao iskrenost mog projekta i napokon prihvatio činjenicu da je mnogo više od čovjeka koji sve drži pod kontrolom te da se u potpunosti podredio Yvesu. Sve što je radio, radio je kako bi branio njegov san i život. Htio sam prikazati Yvesovu silovitu energiju, ali i ponos.
Sudeći prema pisanju medija, Yves je doista bio tragična figura mode 20. stoljeća. Što vi mislite o tome?
Snimati Yvesa bilo je kao da istodobno snimate dva različita karaktera. S jedne strane, on je povijesna osoba, gotovo mit u modnome svijetu, a s druge to je čovjek u posljednjoj životnoj fazi koji i dalje nemilosrdno radi. Htio sam to prikazati igrom bojama u dokumentarcu, kao i crno-bijelim filtrom. Crno-bijela podloga trebala je predstavljati povijesnu figuru, a u boji su trebali biti kadrovi koji prikazuju dinamičnog, krhkog i empatičnog čovjeka, kakav je bio u vrijeme snimanja.
Imali ste najbolji uvid u njegove posljednje profesionalne trenutke. Koja je bila najveća zabluda o njemu?
Sve što je Yves radio bilo je stvar imidža, a istodobno je bio jako sramežljiv. Radio je nemilosrdno zatvoren u studiju pa smo morali pronaći način kako ga snimati u njegovoj tišini. Nešto kao kada snimate rijetke divlje životinje. Upoznao sam ga a da uopće nismo popričali. Prvog dana snimanja sjedili smo u kutu sobe, u tišini, i čekali. Nije došao. Znali smo da prije ili poslije mora doći u svoj studio na izvor života. I onda se jednog dana pojavio, sjeo za stol i počeo raditi. Nastojao nas je ignorirati koliko je to bilo moguće u tako malom prostoru. Njegov način gledanja tkanina, kretnje, dodirivanje materijala dok je razmišljao o kolekciji govorili su više od ikakve konverzacije. Nismo ga intervjuirali.
Jeste li se tijekom snimanja zaljubili u modu, u dramu, u glamur...?
Nakon smrti Coco Chanel i Christiana Diora, Yves je ostao posljednji primjerak svog vremena, epohe velikih dizajnera. Sve se vrtjelo oko njega. Postavljajući kameru na pravu lokaciju, dobili smo mnogo, toliko mode da je to bilo nezamislivo. Trebali smo se samo nagnuti i uživati u pogledu. Kuća YSL zapravo na najbolji način predstavlja francusko društvo. Švelje i krojačice, menadžeri i dvoje ljudi na vrhu piramide. Snimajući i razgovarajući s krojačicama dobili smo dojam normalnosti, stvarnosti. One su ostvarivale njegove zamisli iako su ga rijetko viđale. Radile su daleko od njega, zatvorene u svoje prostorije. Tako smo također ispričali priču o YSL-u.
Zagrebačka je publika upravo pogledala vaš dokumentarac. Što biste voljeli da zapamte o Yvesu?
Yves Saint-Laurent posvetio je život strasti. Još kao osmogodišnjak sanjao je o tome da će osmišljavati haljine, i to je radio do smrti. Potpuno iskreno i predano. I to je bio njegov životni moto.
