Filip Juričić: 'Prisjela mi je slava'

Kad bi se sastavljala lista ženama najomiljenijih domaćih glumaca, Filip Juričić zacijelo bi bio na vrhu. To i ne čudi sudeći prema njegovu šarmu te glumačkim transformacijama koje je sjajno pokazao i posljednjih mjeseci u seriji ‘Na granici’ Nove TV te na kazališnim daskama u komadu ‘Legenda o svetom Muhli’. Nije ljubitelj pretjeranog izlaganja u medijima, kako kaže, bez pokrića, no ovaj put ima dobar povod za to. Osim što mu se sve lijepo posložilo u poslu, 37-godišnji glumac presretan je i otkako je prije sedam mjesec dobio sinčića Lava sa zaručnicom Nikom Dogan. O čarima očinstva, važnim spoznajama, činjenici da život ne treba shvaćati ozbiljno i izazovima govorio nam je Filip na jednoj poslijepodnevnoj kavi.

Ne, zbilja nisam. Pogotovo zato što s nekim posljednjim televizijskim ulogama nisam baš bio zadovoljan pa mi je bilo drago da su me zvali s Nove TV s kojom nisam dugo surađivao. Neoba­vezno sam otišao na audiciju i dobio glavnu ulogu u seriji ‘Na granici’. Divno je to što je publika prihvatila seriju i moj lik, zbog čega se opet osjećam dobro u svojoj koži. Kad serija ima dobru gledanost i kad imate pravi odaziv publike, to vas gura naprijed. Valjda se osjeti i atmosfera sa setu, jer svi snimamo s guštom i poletom. Kad dobiješ dijete, to je veliko čudo. Zapravo nisam planirao imati više djece. U jednom trenutku uređivao sam stan za sebe i Jana. Mama mi je govorila da ga uredim praktičnije jer ću dobiti još koje dijete, a ja sam joj se čudio. No to se brzo dogodilo i jako sam sretan što imam Lava. Uživam u drugom djetetu, puno sam opušteniji. Lav je najveće čudo koje mi se dogodilo. U kazalištu sam zahvalan novom ravnatelju Krešimiru Batiniću koji nas je uputio u sve podjele tijekom godine pa imamo vremena za kvalitetnu pripremu. Nedavno smo imali premijeru  ‘Legende o svetom Muhli’. Predstava je prošla jako dobro, publika uživa, a ja sam zadovoljan naslovom ulogom. Mislim da me ipak čeka najveći izazov jer počinjemo raditi ‘Zaljubljenog Shakespearea’ nastalog prema istoimenom filmskom hitu. Dolazi nam redatelj iz Slovačke pa je sve malo drukčije. Sad ću se svim snagama baciti na to kako bih sezonu završio pobjednički. Očekuje me još tri mjeseca snimanja ‘Na granici’, tako da je posla puno, no posvetit ću se obitelji tijekom ljeta.

Story: Kako smo spomenuli, u seriji ‘Na granici’ igrate policajca Marka. Ženska publika jako ga simpatizira, a on je daleko od savršenstva. Kako ga vi doživljavate?

Malo ću se ponavljati, ali to je jedino pošteno kako ga vidim - doživio sam ga kao sebe prije deset godina.

Story: Kakav je bio Filip prije deset godina?

Opušteniji lik. Kada bi, primjerice, došao raditi predstavu u Osijek, sve mu je bilo veselo - novi ljudi, žene... Tijekom godina malo sam se uozbiljio, prioriteti su me promijenili, ali svejedno mi je zabavno ponovno ući u taj karakter. Spomenuo bih da na setu ‘Granice’ imam predivne kolege, volim raditi sa Sinišom Ružićem, Nadijom Cvitanović, Sarom Moser, Ninom Erak. Nakon kratke stanke veseli me ponovno ući u Markovu kožu i biti opušten.

Story: Što mislite zašto serija ‘Na granici’ ima veliku gledanost? Znači li to da je ljudima dosta teških drama?

U mojoj kratkoj karijeri, koja zapravo i nije više tako kratka, naredalo se televizijskih uloga. Shvatio sam da je važan tekst, a u slučaju ‘Granice’ Mirna Miličić i Vlado Bulić napravili su čudo. Naravno da je važna glumačka podjela, ali prije svega važna je atmosfera na setu na koju ne možemo utjecati. Ali kad se stvori veselo ozračje, kad se veseliš ići na set, u pravilu to uvijek prijeđe na ekran. Kad govorimo o temi serije, prvi put snimam takvu priču. Možda sam se zbog toga u početku malo i pribojavao. Moj lik nije duhovit sam po sebi. Njegova duhovitost više proizlazi iz toga kako promatra sve te seljake i njihove karaktere. On je prosječan Zagrep­čanin koji je došao među sve te neobične mještane. Ne mogu ne primijetiti da je sve lakše kad se rade satirični i komični sadržaji. Manje boli glava kad se vraćaš s posla nego kad si stalno u emotivnoj tenziji i osvetama. Nikad dosad nisam tako lako i neoštećeno prošao snimanja kao ovaj put. Prije mi je uvijek bio potreban proces oporavka. Čak ne bih rekao da je ovaj put riječ o lakim temama, nego je pogođen mentalitet ljudi koji žive blizu granice, njihove sitne igre, snalažljivost. Nema tu velikog kriminala, sve je prikazano lagano kako je inače u našem mentalitetu - malo izvrni, dodaj, zažmiri na jedno oko. I kad su ljudi u 20 sati kod kuće, izmučeni od naše politike i života koje vodimo, sigurno ih veseli takav sadržaj.

Story: Spomenuli smo i ‘Legendu o svetom Muhli’. Mate Matišić napisao je tekst, ima dosta motiva Boccaccia, a vi ste dobili sjajne kritike.

Spomenuo bih Zorana Mužića koji je režirao predstavu, kao i ‘Bljesak zlatnog zuba’, također prema tekstu Mate Matišića. Zezamo se da ćemo po redu raditi Matišićeve tekstove jer se ovaj paket s našim ansamblom pokazao uspješan.

Story: Tko je fra Muhlo? 

Muhlo se ne oslanja samo na Boccaccia. Sličan je i Pometu, Tartuffeu. Muhlo nije klasičan prevarant kojem je samo to cilj, nije klasičan negativac. Uživa u životu, mudriji je od ostalih pa lakše dođe do seksa, bolje hrane, društvenog položaja. Ti likovi nisu pretjerano moralni, ali zbog snalažljivosti žive najbolje kako znaju. I najvažnije, ne shvaćaju život ozbiljno.

Story: Zanimljivo je da ste popularnost stekli ulogom u seriji ‘Ljubav u zaleđu’, i u njoj ste igrali Marka, nogometaša. Čini se da ste s imenom Marko jako povezani?

Istina je da mi se uloge isprepliću najviše oko imena Marko i Nikola. Marko iz serije ‘Ljubav u zaleđu’ bio mi je prva televizijska uloga kad sam izišao s Akademije. Tema je bila pogođena  - nogometaši, manekenke, mafija, oslikano je jedno vrijeme koje se u to doba zbivalo u Zagreb. Uloga nogometaša bila je veliki bum, ostavila je trag. U to doba ljudi su me stalno poistovjećivali s likom Marka Marušića.

Story: Je li vas to opterećivalo?

Naravno da jest. Za početak, iz velike anonimnosti postao sam poznat. Gdje god bih došao, ljudi su mi se obraćali, pitali, pozi­vali me nekamo. Javljali su mi se ljudi koje nisam vidio deset godina. Kako ne bi ispalo da sam se umislio, svima sam htio ugoditi i biti dobar. S druge strane, seriju smo snimali 12 sati na dan pa sam u jednom trenutku pregorio. Nisam to više mogao podnije­ti.  

Story: Prisjela vam je slava?

Apsolutno! Poslije sam se zakleo da više nikad neću igrati u sapunici ili nečem zbog čega ću biti previše na ekranu. Dugo vremena i nisam. Shvatio sam da mi se sve dogodilo na vrijeme, da je to dio mog posla i prestao sam se opterećivati. Sad točno znam, opet sam na ekranu, ljudi će oko mene malo više titrati, a kad to prođe, netko će drugi biti na ekranu. I moji prijatelji i kolege znaju da sam glumac, sve je postalo normalnije, sve je lakše. Danas s tom nekom popularnošću nemam problem i sretan sam što sam se isprofilirao kao glumac koji dobiva puno različitih uloga. Naposljetku, slava je prolazna i s njome se ne treba poistovjetiti.

Story: Što ste još naučili od prve uloge do danas? 

Da serija traje šest mjeseci, novine tjedan-dva, na kraju ih ljudi bace ili umotaju koru krumpira u njih... Prije bih na svaki naslov bjesnio, zvao novinare, urednike, a sada znam da dođu nove naslovnice, ljudi, problemi, afere... Ne mislim više da će jedan naslov u novinama promijeniti percepciju ljudi o meni, kao što sam imao osjećaj kad sam bio jako mlad. Prema uzoru na Muhlu, vidim da ne treba sve shvaćati ozbiljno. 

Story: Ostavljate dojam srčanog emotivca i poštenjačine.

Zanimljivo je da često čujem takav komentar o sebi. Ovan sam u horoskopu i samim time eksplozivan. Neka sitnica može me naživcirati i zbog nje napravim frku, ali kako se brzo palim, brzo se i gasim. Ponekad čak imam problem - htio bih se i dalje na nekog ljutiti, ali ne mogu. U trenutku ljutnje mislim da mi je najveći neprijatelj u životu i da više nikad nećemo razgovarati. Naučio sam se kontrolirati, odmicati od sukoba. Naposljetku, svi žele raditi s ugodnim ljudima, a to sam naučio gledajući druge, odnosno njihovo ponašanje iz kojeg je proizišlo kako se ja zapravo ne trebam ponašati. Time sam postigao kompromis sa samim sobom. Baš kad je frka i netko me naljuti, odem se istrčati na Jarun.

Story: Spomenuli ste da su vas svojedobno zvali da sudjelujete u nekoj političkoj kampanji?

To je bilo prije sedam, osam godina. Na kraju sam bio ponosan na sebe kad su me nazvali zbog angažmana jer sam ga istog trenutka odbio. To je bilo instinktivno. Smatram da se glumac ne bi trebao baviti politikom. Ima pravo skrenuti pozornost na problem, ali kad se politički orijentira, samo si nepotrebno stavi uteg. Primjerice, da za deset godina gledam svinjariju neke stranke, a svi ih rade, za koju sam se opredijelio, ne bih mogao spavati. Moramo biti otvoreni, promjenjivi, jednostavno se bavimo takvim poslom. Čak mislim da glumac ne bi trebao biti previše prisutan u medijima. Trenutačno snimamo gledanu seriju i logično je da ćemo razgovarati o njoj, ali glumca se zasitiš kad ga previše konzumiraš u medijima. Nije ti više misteriozan. Možda ovo što kažem nije dobro za biznis, nije moderno, ali nekako tako osjećam. Bio bih najsretniji kad bih dao jedan ozbiljan intervju godišnje. Kad poželim reći nešto novo i zanimljivo. 

Story: A novo je predstava ‘Zaljubljeni Shakespeare’?

Tako je. Veselim se prvom čitanju kao malo dijete. Pogledao sam i film snimljen prije dvadesetak godina, čak se svidio i mom dvanaestogodišnjem Janu. Sjajna je to priča, baš se veselim. I da - glumim Shakespearea. Komad je idealan za kazalište Komedija. Premijera je 4. svibnja.

Story: Zaručnica Nika Dogan često vas dođe gledati u kazalištu?

Kako ne. Jako je pozitivna i uvijek me pohvali. Ne da mi gladi ego, nego je iskrena u tome. Uvijek dođe na premijeru, a katkad i s prijateljicom na ponovne izvedbe.

Story: U jednom trenutku mislili ste da više nećete imati djece. Je li vam susret s Nikom bio grom iz vedra neba?

Da! Bilo je to jedno ljeto i sve se brzo dogodilo. Jako smo kompatibilni, oboje smo iz iste sredine, oboje imamo dijete. Brzo smo odlučili živjeti zajedno i, da kucnem o drvo, sve izvrsno funkcionira. Došao nam je i Lavić koji nam je veliko veselje.

Story: Lav ima sedam mjeseci. Stignete li se naspavati?

Da, baš smo dobili dobru bebu koja sama odmah zaspi. Ujutro je najbolje volje i puno ‘razgovaramo’, mazimo se, ljubimo, pa ga stavimo na didaktičku dekicu. Baš je zahvalna beba. Moram priznati da je Nika tu najizloženija. Idealna je mama posvećena djeci i njihovu razvoju. Stalno o tome nešto čita i puno se bavi djecom. Imamo baš dobar, topli tom.

Story: Koja vam je najdraža Nikina osobina?

Normalna je. Teško je naći nekog tko se ost­vario u svojoj normalnosti. Nema neke težnje  ni razočaranja. Zna održavati harmoniju između posla, obitelji i života. Njoj je lijepo tako kako jest.

Story: Vaš sin Jan, kojeg imate s Mateom Roščić, ima 12 godina.

Jan je u pubertetu, često je kod nas. Ima svoju sobu, s nama i ljetuje i zimuje. Zanimaju ga Instagram, cure, odjeća. Odjednom je od legića i igračaka postao dečkić s drugim željama.

Story: Što ga zanima?

Jako je dobar u veslanju, na državnom natjecanju osvojio je srebro u ergometru. Sad ćemo vidjeti kad dođe u vodu. Lagano trenira i tenis. Bilo bi dobro da ga i škola malo više zanima, ali nije loš ni tu.

Story: Dolazite li mu na informacije u školu?

Idem, naravno.

Story: Spomene li učiteljica vašu profesiju?

Pristupaju mi kao normalnom čovjeku i roditelju, što i jesam. To mi je najdraže.

Story: Kako se opuštate? Što vas veseli?

Igram nogomet s kolegama. Stalno imamo napete mečeve između Kerempuha i Komedije. Poslije popijemo piće. Pokušavam igrati i tenis, a ponekad se penjem na Sljeme pa mjerim prolazno vrijeme. Volim taj natjecateljski duh, borbu s nekim satom, timom. Imam i vikendicu iznad Zaprešića pa stalno pokušavam posaditi neke voćke. Na kraju mi sve to propadne pa se kod kuće sprdaju sa mnom, no ne dam se. Ne odustajem. Ne mogu ubiti moju volju. Ipak se zna naći koja rajčica, a i trešnja se još drži.