Miroslav Škoro: 'Ležim u bolnici i pitam se gdje sam pogriješio'

Nakon pet godina stanke, na male ekrane vratio se show ‘Zvijezde pjevaju’, a ondje je u žiriju i glazbenik Miroslav Škoro. Nije mu to prvi put da je član nekog žirija, ipak je, s obzirom na 30-godišnju karijeru i brojne uspjehe koje su njegove pjesme polučile, kompetentan ocjenjivati nečiju izvedbu, ali prvi put da to radi u HRT-ovu studiju, u ovoj emisiji. I odlično se zabavlja. U studiju ga možemo vidjeti svake subote kad se show emitira, u međuvremenu priprema veliki obljetnički koncert, a predavat će i studentima ekonomije. Stoga ne čudi što nam je trebalo vremena da dogovorimo intervju s njim. Iako je potkraj prošle godine završio na operaciji zbog srčanih tegoba, svestrani 56-godišnjak ne miruje, a nema ni potrebe, kaže. Osjeća se dobro, a dobio je i liječnikovo zeleno svjetlo. No postoje stvari na koje ipak mora pripaziti. O čemu je riječ otkrio je samo za Story, a ujedno nam je ispričao i što misli o golotinji na glazbenoj sceni te kako se u estradnim vodama snalazi njegov 24-godišnji sin Matija, koji je krenuo očevim stopama. A četiri godine starija kći Ivana, koju je također dobio u 30 godina dugom braku s Amerikankom Kim Ann, odlučila se za nešto drukčiju profesiju.

Story: Stignete li se kvalitetno posvetiti svim obavezama? Kad se odmarate?

Bilo je razdoblja u životu kad sam doslovce trčao iz jedne priče u drugu. Nije bilo vremena ni želje za odmorom. Sad je drukčije. Po­ku­šavam hodati svaki dan sedam-osam kilometara, idem na spavanje ranije nego prije. Sve u svemu, OK sam. Morate znati još jednu stvar - nismo mi svi jednako kapacitirani. Usporedbe radi, ako uzmete bocu od litre i jednu od pet litara i obje ih do vrha napunite vodom neosporno je da su obje pune. No u jednoj je litra vode, a u drugoj pet puta više. Recimo da sam ja ta boca od pet litara, samo već pola godine ne dopuštam da u meni bude više od dvije litre. Tako gledam na smanjenje obveza u odnosu na vrijeme prije zdravstvenih tegoba.

Story: Što vas je ponukalo na to da se priključite ekipi projekta ‘Zvijezde pjevaju’?

Upravo činjenica o kojoj sam govorio. Operacija nije bila eutanazija. Čak mi i liječnici kažu da valja to ostaviti iza sebe i ići dalje, svjestan svojih zdravstvenih ograničenja. Taj mi projekt omogućuje da budem prisutan, ali ne počiva na meni onoliko kao kad sam radio ‘Pjevaj moju pjesmu’ i slične emisije. Ovdje nisam nositelj i fokus nije na meni, dapače. U ‘Zvijezdama’ sam samo mali kotač i ta mi uloga jako odgovara. To je dobro prepoznao Mario Sedmak kad me pozvao na razgovor. Bilo je svojedobno inicijativa da se ozbiljno prihvatim televizijskog posla, ali sam ih odbio jer znam kolika je to količina stresa, odgovornosti i posla. Ovdje sam jer je to mjera koja mi odgovara.

Story: Djelujete prilično strogo kad razgovarate s natjecateljima. Tko je vama u karijeri uputio najgoru kritiku i što vam je točno rekao?

Strogo je malo preoštra riječ. Meni je to prije svega i nadasve zabava. Natjecatelji nemaju ambiciju biti profesionalni pjevači zato što imaju uspješne karijere, kao što ni meni nije cilj biti im profesionalni producent koji će ih odvesti do snimanja studijskog albuma. Mi se ovdje igramo pjevačkog posla i profesije interpreta. Zadnja sam osoba koja će im prigovoriti jer meni prigovaraju cijeli život. Naime, pjevačke sposobnosti su bogomdani talent koji imaš ili nemaš. Ako imaš raspon od pet tonova, možeš vježbati cijeli život i razvući to na šest, a netko se rodi i razvaljuje tri oktave. Prigovarati nekome za način pjevanja isto je kao rugati se gluhome da ne čuje. Pa takvoga ga je Bog stvorio. Kada talentiranu osobu još naučite čitanju glazbene transkripcije, dobivate profesionalnog pjevača. Sve drugo je interpretacija i mogućnost, ili nemogućnost, prenošenja emocije slušatelju. Pritom vam slušatelj vjeruje ili ne vjeruje. Sve drugo je gomila gluposti i nevažnih privatnih stavova uglavnom isto tako nevažnih i frustriranih likova. Ako želite baš izdvojiti kritiku na moj račun, pretražite malo internet pa odaberite sami. Ima ih na tisuće i sve me beskrajno raduju.

Story: Imate li već favorita, je li vas netko iznenadio glasovnim sposobnostima?

Nemam, prerano je za to. Pretprošla emisija bila je prva i njima i nama i gledateljima. To je na razini prvih mačića. Trema je učinila svoje i tek je druga emisija nešto o čemu možemo ozbiljnije razgovarati ako želimo o pjevačkim potencijalima. Svi su na svoj način bili odlični.

Story: Nakon toliko godina na sceni čime vas netko od pjevača može fascinirati i oduševiti? Je li golotinja koja je danas prisutna u velikoj mjeri nužna za uspjeh?

Golotinja pomaže u koječemu, ne samo u pjevanju. Ima je na kalendarima s autogumama, na reklamama za pivo, u najavi novih kolekcija ozbiljnih modnih kuća, pri prezentaciji automobila i plovila... Čini mi se da je ta razina ‘krkanluka’ dobrodošla i nužna. Pa i vama medijima je draže kad se netko od kolegica malo ‘razgaći’. Pogledajte preglede na YouTube kanalima. Rekao bi čovjek da pojedinci razvaljuju od pregleda pa samim time i od koncerata. Realnost je nešto drugo. Sve nas fascinira i oduševljava kad se dogodi pjesma, kad se dogodi refren koji onda možeš zapjevati s društvom oko stola ili logorske vatre. Ne vjerujem da bi nas u pozitivnom smislu fasciniralo da nam na obiteljskom slavlju dođe netko i u gaćama se popne na stol.

Story: I vaš sin Matija bavi se glazbom, svirao je s bendom Pravila igre, a često se i s vama pojavi na pozornici. Kakve su njegove želje kad je o glazbi riječ? Pomažete li mu u karijeri? 

Moj Matija je prije svega i nadasve moje dijete. Nikad, ali baš nikad mu se nisam petljao u karijeru, niti ću. Sa mnom ponekad zasvira jer je izvanserijski svirač koji se može nositi s mojim orkestrom. Osmislio je vrlo atraktivnu i zahtjevnu točku za naš zajednički nastup u Lisinskom, gdje mi je bio gost. Svirao je zato što je malo ljudi koji to mogu donijeti na taj način. Ako netko misli da može, neka izvoli, bit će mi drago. Meni je kao ocu najvažnije da je sretan i zdrav.

Story: Vašu se djecu rijetko može vidjeti u javnosti. Nedavno ste rekli kako su zbog prezimena proživjela ružne stvari, je li to jedan od razloga zbog kojeg obitelj ne izlažete medijima?

Objektivno, nikad jednom dijelu ljudi nisam baš ‘sjeo’ jer imam običaj stvari nazivati pravim imenom. Probali su mi prikrpiti svakakve gluposti, ali nije prošlo jer su te gluposti neutemeljene. Primjerice, jednom su zgodom dečki iz Plave trave zaborava napravili prepjev pjesme ‘Ne dirajte mi ravnicu’ na engleski jezik. Fascinantna je količina gadosti i laži koja je pod tim uratkom objavljena. Od toga da sam lopov, pa nadalje. Kad je Davor Rodik nakon nekoliko godina objavio da je to bio njihov štos, “svi junaci nikom ponikoše al’ ni jedan u crnu zemlju ne pogledaše”. Tako je to kod nas. Nema odgovornosti u ni za što, a ponajmanje za izgovorenu riječ. Normalno je da onda moja djeca, čiji je otac taj neki Škoro, pokušavaju zaštititi privatnost ne bi li ih okolina sudila po njihovim djelima i kvalitetama, a ne po rezultatima društvenog mišljenja ‘poklopaca za sve lonce’ i njihovu tati.

Story: Čime se bavi kći Ivana? Pretpostavljam da nije krenula vašim stopama...

Ivana je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i bavi se jednim dijelom posla u našoj diskografskoj kući. Zanimaju je novi mediji i filmska produkcija pa će vjerojatno u tom smjeru dalje. Nadam se da će ostati tu, ako Bog da.

Story: Svi u Hrvatskoj znaju vaše pjesme, ali malo njih zna da ste uz glazbenu karijeru završili i dva fakulteta, a imate i doktorat. Pripremali ste se za bijeg s glazbene scene i karijeru u prosvjeti?

Da, jer su u prosvjeti mrak plaće i svi učitelji se ubijaju od blagostanja. To je još jedna predrasuda koju neću ni pokušati razbiti jer se ubraja u veću količinu gluposti po jedinici mjere. Postao sam inženjer građevinarstva jer je bio red da završim nešto poslije gimnazije. Ekonomiju sam studirao jer me to zanima, kao što me, primjerice, zanima i mongolska kultura ili Orhan Pa­muk. Doktorirao sam napisavši tristotinjak stranica i pročitavši nekoliko stotina knjiga na temu modela raspodjele prihoda u glazbenoj industriji. To sam napravio zbog sebe iako nisam u upravljačkim strukturama nijedne udruge koja se bavi tim poslom. U disertaciji su objavljeni rezultati relevantnog i znanstveno utemeljenog kvalitativnog i kvantitativnog istraživanja, ali to nitko nije pročitao jer se ne razumije baš lako, a ovi koji razumiju zahvaljuju Svevišnjem što većina ne razumije. O tome se, kao i o većini mojih društveno angažiranih pjesama, šuti.

Story: Kako je došlo do suradnje sa Sveučilištem Sjever? Kako reagiraju studenti na profesora Škoru?

Pozvao me šef katedre i dogovorili smo suradnju. Još nisam održao nijedno predavanje pa  ću vam na ovo pitanje odgovoriti nekom drugom zgodom.

Story: Svestrani ste, dosad ste sjedili u Upravi Croatia Recordsa, okušali se u politici, izradi čvaraka, proizvodnji vina... Od koga ste naslijedili taj poduzetnički duh?

U Croatia Recordsu bio sam suvlasnik i predsjednik Uprave gotovo pet godina. Stabilizirao sam tvrtku, utemeljio CMC televiziju i riješio većinu radnih sporova te je pripremio za vrijeme digitalizacije. Čvarke nikad nisam proizvodio, ali sam ih dijelio na nekoliko koncerata jer sam smislio ‘Čvarke TO GO’ kao doprinos suvremenoj kulturi hranjenja. Vino je druga priča. Zahvaljujući svojim vinogradima i proizvodnji vina naučio sam puno o tome kako je u našoj zemlji teško biti poduzetnik, a još teže poljoprivrednik. Taj moj životni stil nije naslijeđen jer su moji roditelji živjeli vrlo skromno. Mislim da je upravo taj skroman život najveći razlog što radim toliko toga u bijegu od siromaštva u kojem smo živjeli u toj prekrasnoj jugoslavenskoj zajednici. Moj otac nije imao posla od 1971. pa sljedećih pet, šest godina. Nagledao sam se puno suza svoje pokojne majke i to mi je ponekad najveći motiv da radim dalje.

Story: Kakvi ste bili kao dijete? Kada ste se uopće zaljubili u glazbu?

Kažu da sam bio dobar. Moja razrednica Marija Sikora rekla je mojoj majci jednom zgodom da imam dobre ocjene, ali da sam pretih i premiran. Bio sam u svim predmetima odličan osim u tjelesnom odgoju. Tjelesni sam trebao pasti svake godine jer nisam mogao doslovce ništa napraviti. Grozio sam se svlačionice, a sve sprave u sportskoj dvorani doživljavao spravama za mučenje na razini španjolske inkvizicije. Nikad za razred nisam igrao ništa. Malo sam se natjecao u kemiji i matematici, to da. Glazbu volim otkako sam se rodio. Oduvijek sam htio biti glazbenik i na najboljem sam putu da to i postanem.

Story: Pjesma ‘Ne dirajte mi ravnicu’ otvorila vam je vrata glazbene scene. Iako je vezana uz Domovinski rat, nastala je u potpuno drugim okolnostima...

Nastala je 1989. godine u SAD-u. Napisao sam glazbu i tekst, a aranžirao ju je i sve instrumente odsvirao Jerry Grcevich. On i ja te smo godine snimili cijeli album tamburaških pjesama, poslali ga u ondašnji Jugoton, ali ništa. Pjesma je zaživjela kad ju je Željko Barba, ondašnji urednik na Radio Osijeku, pustio u program 1. kolovoza 1991. godine. Ostalo je poznato. Spot su snimili Zlatni dukati s pokojnim Fabijanom Šovagovićem, a ja sam je prvi put izveo javno na poziv Ljudevita Grgurića Grge u emisiji ‘Sedma noć’. Poslije toga napisao sam još nekoliko pjesama...

Story: Jeste li nakon zdravstvenih problema koji su vas zadesili prošlog ljeta promijenili prioritete? 

Naravno da jesam. To je složena operacija koju je na meni izveo tim profesora Hrvoja Gašparovića na zagrebačkom Rebru. Ovih bi dana morao na preglede jer je prošlo šest mjeseci od operacije pa bi valjalo napraviti inventuru. Trudim se pridržavati uputa koje su mi dali, a to znači dosta šetnje i izbjegavanje faktora rizika. Kod mene je to dijelom i genetika jer su mi i otac i majka imali sličnih problema.

Story: Priznali ste da ste i sami krivi za to što se dogodilo jer se niste pazili. Što je bio vaš najveći porok?

Svašta čovjeku prođe glavom kad se nađe u takvoj situaciji. Pitaš se gdje si pogriješio i što te dovelo do toga da ležiš u bolnici i da te operiraju kao što su mene tog 4. rujna prošle godine. Kao što rekoh, uz obiteljsku anamnezu i dijagnosticiran visoki tlak, priznajem, nisam bio naročito tjelesno aktivan, iako sam često znao pješačiti na Sljeme, čak i trenirati pomalo u teretani. Nisam nikad pio kavu, davnih sam godina znao zapaliti cigaretu s društvom, popio bih tu i tamo, ali loše podnosim alkohol, tako da nisam bio dovoljno dobar ni u tome. Prehrana je bila uobičajeno slavonska, priznajem. No oči mi je otvorio prijatelj Stipe Božić koji me nazvao poslije operacije i rekao da je i on imao istu takvu prije dosta godina. Tada sam shvatio da je najveći problem bio i ostao stres. Stres je moj najveći porok.

Story: Osjećate li danas strah za zdravlje? Ipak iza sebe imate tešku operaciju u kojoj su vam ugrađene četiri premosnice...

Ne. Kakav bi to život bio da ga provedem u strahu. Nije me bilo strah ni kad sam bio u bolnici. Mi možda nemamo dobar zdravstveni sustav, ali imamo vrhunske zdravstvene radnike. Naši liječnici i medicinsko osoblje su vrh - i kao stručnjaci i kao ljudi. Koristim i ovu prigodu da im svima zahvalim.

Story: Što si još danas priželjkujete u životu? Izjavili ste nedavno da se nadate unucima... 

Priželjkujem da cijeloj zemlji konačno krene nabolje. Zaslužili smo to. Priželjkujem si da budemo ujedinjeni kad je u pitanju budućnost naše djece, naše kulture i naše opstojnosti. Volio bih jednom napraviti ozbiljan i veliki koncert u rodnom Višnjevcu. Ondje nikad nisam imao samostalni koncert. Možda je 30 godina ‘Rav­ni­ce’ prigoda za to. Naravno da bi, kao i svaki normalan čovjek, volio vidjeti djecu kako zasnivaju obitelji i imaju svoju djecu, jer od toga nema ništa ljepše. Za to smo i poslani na ovu lijepu zemlju, ako se ne varam.

Story: Radite li na još čemu što nismo spomenuli? 

Čitam i veselim se radu na novim pjesmama sa svojim sinom Matijom.