'Sadašnja i bivša supruga dobre su prijateljice'

Prošao je trnovit put od čovjeka kojega se odrekla obitelj i koji je podizao kredite kako bi si kupio mjesto u timovima Formule 1 do svjetskog prvaka i jednog od najvećih vozača Formule 1 u povijesti. Sinonim je za brzinu, osoba neograničenih sposobnosti, čovjek s nekoliko života. On je Niki Lauda, istinski prvak koji će 22. veljače proslaviti 70. rođendan. Iako su zbog teških ozljeda mnogi mislili da neće dočekati ni četrdesete, ovaj borac neslomljiva duha dokazao je da je u životu sve moguće, a trenutačno se uspješno oporavlja od transplantacije pluća obavljene u kolovozu 2018. godine. 

Njegov otac Hans bio je bogati proizvođač papira, vrlo cijenjen u Beču. Kao dječaka Nikija su interesirali automobili, ali to se nije svidjelo njegovim roditeljima. Očeva društvena reputacija postala je narušena kada se pročulo da sin bogatoga bečkog poduzetnika želi postati vozač, pa mu zato nije htio financijski pomoći u njegovu planu. No Lauda se ispisao iz prestižnih privatnih škola koje je pohađao i podigao kredit koji mu je pomogao da skromno počne karijeru. 

- Ne morate mi pomoći. Uspjet ću sam. Samo zapamtite jedno, kada postanem prvak svijeta, nemojte me tražiti. Tada neću biti vaš sin, vaš unuk niti netko tko vas poznaje - poručio je Niki obitelji i zakoračio u okrutan svijet u kojem ga je čekala neizvjesna budućnost.

- Formula 1 ne dolazi u obzir - stigao mu je ultimatum od oca Hansa, koji je čak potegnuo veze među bogatim prijateljima kako bi sin ostao bez potencijalnih sponzora, ali to nije donijelo željeni rezultat. Dapače, učinak je bio suprotan.

Mladog Laudu ništa nije moglo zaustaviti u njegovu naumu pa je podigao kredit od 30 tisuća funti i tim novcem platio mjesto u bolidu Marcha u Formuli 2. Unatoč talentu pokazanom na stazi, postignuti rezultati nisu bili impresivni. Nijednom nije pobijedio u tom natjecanju, ali tvrdoglavo je nastavio svojim putem. Podigao je još jedan kredit i kupio mjesto u elitnom automobilskom natjecanju, za volanom F1 momčadi. No njegova prva sezona bila je očajna. March je bio nekonkurentan, a Niki je imao račune i dugove koje je morao platiti. Bez završene škole, nije imao izbora nego još više riskirati i nastaviti karijeru.

Nakon početnih problema, početkom sedamdesetih krenuo je Laudin strelovit uspon u sam vrh Formule 1. Svemu je pristupao poput najpedantnijeg inženjera, igrao je važnu ulogu u poboljšanju bolida, a na stazi je vozio precizno i proračunato, bez suludih improvizacija i s pravilno određenom dozom rizika. Baš tih godina Ferrari je upao u rezultatsku krizu, a kada je Enzo Ferrari pitao Clayja Regazzonija što misli o Laudi koji mu je bio timski kolega u British Racing Motorsu, ovaj ga je nahvalio i praktički mu omogućio dolazak u veliku ekipu 1974. godine, koju je kao ravnatelj preuzeo Luca di Montezemolo i ambiciozno ciljao povratak na vrh. S pobjedničkim bolidom u rukama Lauda je procvjetao. Već u prvoj utrci za Ferrari završio je natjecanje drugi u Argentini, a zatim je u Španjolskoj prvi put pobijedio. Na čak šest utrka startao je s prve pozicije, no mehanički problemi te neiskustvo u pojedinim situacijama ipak su ga zaustavili u borbi za naslov pa je sezonu završio četvrti u ukupnom poretku.

- O porazima se uvijek isplati raspravljati, jer iz neuspjeha možeš više naučiti nego iz pobjeda - tvrdio je oduvijek i to se isplatilo.
Sljedeće sezone sve je sjelo na svoje mjesto i austrijski je vozački as u dobi od 26 godina proslavio prvu titulu prvaka Formule 1, vrativši tako Ferrari nakon 11 godina tamo gdje mu je mjesto. Pet pobjeda bilo je dovoljno da ostavi iza sebe Emersona Fittipaldija i Carlosa Reutemanna pa je s velikom prednošću zasjeo na tron, o čemu je sanjao od kolijevke.

Tih je dana upoznao i ženu s kojom je proveo sljedećih 15 godina. Marlene Knaus bila je manekenka, vrlo popularna u Europi, a ta je veza Nikiju bila velika životna pobjeda jer su ga zbog specifičnog lica i građe zubala zvali Kralj Štakor. Nije bio među najzgodnijim vozačima, a ni poznat po osvajanju djevojaka. Kada ju je upoznao, navodno je bio u osmogodišnjoj vezi s djevojkom koju je ostavio zbog Marlene. Vjenčali su se 1976. godine, baš uoči Laudinih najtežih životnih bitki. Bile su to najopasnije godine u povijesti Formule 1. Brzine su povećane u odnosu na početke utrkivanja pedesetih godina, a sigurnost bolida i staza bili su slabi pa je smrt vrebala na vozače na svakoj utrci. Čak ni proračunati virtuoz poput Laude nije bio siguran, pogotovo kada je na scenu u elitnom automobilističkom natjecanju stupio njegov najveći rival, ali poslije i prijatelj James Hunt - čovjek za kojeg se vjeruje da je spavao s više od pet tisuća žena, a koketirao je i s drogom te alkoholom. Od Nikija je to rivalstvo tražilo maksimum.

Duel dvaju vozačkih virtuoza kulminirao je u Nürburgringu, na više od 20 kilometara dugoj stazi koja je s pravom prozvana zeleni pakao, najopasnijoj u Formuli 1. Lauda je nekoliko dana prije natjecanja na sastanku vozača tražio da se utrka ne održi zbog sigurnosnih razloga, jer nije bilo dovoljno vatrogasaca uz cestu niti osnovnih uvjeta za pružanje pomoći unesrećenima. Na njegovu žalost, nadglasan je i zatim se dogodila katastrofa. Izgubio je kontrolu nad bolidom i našao se u velikom plamenu, u eksplozijama ulja i goriva, a najbliži volonteri bili su udaljeni nekoliko stotina metara od mjesta nesreće. Četiri vozača zaustavila su se pokraj zapaljenog Ferrarija i izvukli ga iz bolida. Lauda je zadobio opekline trećeg stupnja glave i šaka, imao je nekoliko slomljenih kostiju i teške opekline pluća od udisanja dima. U bolnici, dok je bio u komi, dobio je posljednju pomast i činilo se kao da svi čekaju njegovu smrt. 

- Je li mi 1. kolovoza poseban dan? Ne. Kada me na njega nitko ne bi podsjetio, prošao bi neprimijećeno. Tek kada u sebi izgovorim cijeli niz brojeva - 1. 8. 1976. - postanem svjestan da sam tog datuma na stazi u Nürburgringu zamalo poginuo u požaru. Ne sjećam se nesreće nakon 10,7 kilometara vožnje, kao ni vremena kada se dogodila: 14 sati, 23 minute i 59 sekundi. Nisam imao sat i ništa od toga nisam zapamtio. Zauvijek će mi ostati izbrisano 45 minuta moga života - rekao je Lauda.

Samo šest tjedana nakon nesreće pojavio se na startu utrke u Monzi. Opekline su bile svježe, gotovo posve nezaliječene, a zbog spaljenih kapaka nije mogao treptati, ali Lauda je sjeo u Ferrari 312T2 i odvozio tu utrku. Na treningu je bio peti, na startu je pao na 12. mjesto, a potom se polako probijao i završio četvrti, usprkos nevjerojatnim bolovima. Žilavi Niki izvukao se iz nemoguće situacije i preživio ono što su rijetki uspjeli. Utrku na Monzi završio je s krvavim zavojima oko glave, a liječnici su tvrdili da su takve stvari gotovo fizički nemoguće te da se mogu dogoditi samo dobrom voljom i željom pacijenta. Niki se poslije šalio govoreći da mu je gubitak pola uha olakšao telefoniranje. 

- Znali bi me pitati što mi je nakon nesreće dalo snage za daljnju borbu, čak i kada se činilo da sve ide nizbrdo. Mislim da je stvar u tome što sam se postavio kao da nemam drugog izbora osim borbe, ona je moj put. Unatoč svim usponima i padovima, vjerovao sam u to - objasnio je Lauda.

Laudine štovatelje nakon povratka posebno su oduševile i danas vidljive opekline na glavi. Usprkos bogatstvu, nikada nije išao na neki estetski zahvat. Jedine operacije kojima se podvrgnuo bile su one radi vraćanja funkcije kapaka i presađivanje uništene kože. Za izgled ga ionako nije bilo briga, ni prije nesreće nije se smatrao ljepotanom, a zbog toga je bio i ostao ponosan. 

- Nakon nesreće više nisam mario za izgled. Od trenutka kada mi je medicinska sestra u bolnici dala ogledalo u ruke i kada sam vidio kako izgledam i pomislio: “Užas, ovo je strava”, više se na to nisam vraćao. Utrkivao sam se, za izgled me nije bilo briga... I nikad nisam razmišljao o plastičnoj operaciji, a to me ne zanima ni danas. Bilo mi je samo važno da mi spase oči - prisjetio se tog doba Lauda.

Uostalom, kako kaže, za razliku od većine ljudi on ima savršeno dobro opravdanje za to što je ružan. Nekoliko se puta tijekom godina vraćao na mjesto nesreće, a kada su ga slučajni prolaznici susreli i u šoku pitali što radi ondje, nonšalantno je odgovorio “Oh, ništa, tražim svoje uho”. U povodu 30. godišnjice nesreće održan je poseban program, a usred gužve Niki se naje­dnom sagnuo te iz trave izvukao za tu priliku posebno sakriveno veliko svinjsko uho i pobjedonosno počeo vikati: “Evo ga! Evo ga, napokon sam ga našao!”, pričvršćujući uho na glavu i izazivajući sveopći smijeh.

Dok se Lauda oporavljao i vraćao u formu,  njegov konkurent James Hunt nadoknadio je bodovnu razliku i njih su dvojica ušli u borbu za titulu u Japanu, gdje je održana zadnja utrka sezone. Prolom oblaka iznad staze Fuji prouzročio je jako teške uvjete pa je ubrzo nakon starta Lauda zaključio da je previše opasno voziti i na opće iznenađenje svih prisutnih ušao u garažu. Čovjek koji je vozio šest tjedana nakon što je dobio životnu bitku, odlučio je da ne želi riskirati karijeru i povukao se iz utrke. Tako je predao titulu svom prijatelju Huntu, koji je nakon utrke izjavio da je Laudin potez bio čin hrabrosti, a ne kukavičluka. 

- Odustao sam jer sam procijenio da nisam sposoban u takvim okolnostima voziti utrku. Uopće nisam vidio kamo vozim jer mi je voda neprestano ulazila u oči, a s obzirom na to da me rane još peku, to mi je predstavljalo problem. Nisam želio ovaj put riskirati - rekao je Lauda.

Huntu je to bila jedina titula prvaka svijeta. Iduće godine titulu je osvojio Lauda, koji je nešto kasnije osvojio još jednu. Hunt je otišao u mirovinu i okušao se kao televizijski voditelj. Umro je u 45. godini života kada je u snu pretrpio srčani udar, što je Nikija jako pogodilo. 

- Jamesu je jedna titula bila dovoljna. Dokazao je i sebi i svima koji su sumnjali u njega da je odličan vozač. Svaki dan živio je kao da mu je posljednji. Kada sam čuo da je umro u 45. godini od srčanog udara, nisam bio iznenađen. Bio sam samo tužan. Mudar čovjek može naučiti više od svojih neprijatelja nego budala od svojih prijatelja. James Hunt i dalje je jedina osoba na svijetu kojoj sam zavidio - iskren je bio Niki koji se prestao utrkivati jer mu je, kako kaže, postalo dosadno voziti se okolo u krugovima. 
Nakon toga odlučio je osnovati avionsku kompaniju Lauda Air u kojoj je bio i šef i pilot. Ubrzo je toliko napredovao da je shvatio da je za veći napredak potreban veći kapital pa se 1982. vratio u Formulu 1 u namjeri da zaradi više novca. Potpisao je za McLaren, a taj je ugovor navodno bio vrijedan pet milijuna dolara, odnosno najunosniji ugovor u povijesti F1. Zadnji je put pobijedio u Nizozemskoj briljant­nom vožnjom na potrošenim gumama i s potpuno pogrešnom strategijom. Odvezao je još nekoliko utrka do kraja sezone te u 36. godini objavio da odlazi u mirovinu.

Kada se definitivno povukao, odlučio je posvetiti se drugoj ljubavi - avijaciji. Petnaest godina poslije Niki je postao pravi poslovni čovjek kojega je, prema njegovim riječima, zadesilo nešto još gore od njegove nesreće - pad Boeinga 767 koji je bio u vlasništvu njegove zrakoplovne tvrtke i u kojem su poginuli svi putnici i članovi posade, njih 233. Novinari su bili nemilosrdni, neki su pisali da Lauda s opeklinama na glavi izgleda kao jedini preživjeli na mjestu nesreće, čak da privlači nesreću. Nizali su se vicevi o nesreći. Osam mjeseci nakon nesreće napokon je otkriven njezin uzrok. Iako je s njegove tvrtke skinut veliki teret, Lauda je i dalje osjećao golemu tugu jer je netko poginuo vozeći se avionom njegove tvrtke. Svi ti događaji doveli su ga do financijskog i osobnog sloma.
- Mjesecima nakon pada zrakoplova uvijek bih negdje susreo čovjeka koji je poznavao nekoga od preminulih putnika i osoblja. To će me pratiti cijeli život i svaki će mi se put zabiti nož u srce kada pomislim na nekog tko je životom platio let Lauda Airom. Katastrofa me naučila da 99 posto stvari držimo u svojim rukama. No upoznao sam i onih jedan posto - rekao je Lauda koji često odlazi u rodnu Austriju gdje ima kuću.

 - Nije to nikakva šminka, kuća se nalazi malo izvan Beča. Ponekad mi se dogoditi da me policajci zaustave zbog prebrze vožnje, pa im kažem: “Dečki, to mi je u krvi, ne mogu si pomoći...” Ponekad se nasmiju, ali ponekad ne uspijem izbjeći kaznu - ispričao je.
Laudinu vikendicu vidjeli su gotovo svi koji su preko slovenskog Šentilja putovali prema Grazu. Odmah nakon granice, u šumi s desne strane autoceste, krije se sivo-bijela dvokatnica. Poglede privlači nevjerojatan park na strmini s uvijek uredno pošišanom živicom... No kuća je baš uvijek - zatvorena. 

O ljubavnom životu ne voli govoriti, a što je stariji, sve je škrtiji na riječima. Kada se od prve supruge Marlene, s kojom ima sinove Mathiasa i Lukasa, razveo nakon 15 godina braka, izjavljivao je da se više neće ženiti. No točno u 60. godini dobio je dvoje djece sa 30 godina mlađom suprugom Birgit Wetzinger, blizance Maxa i Miju. Sudbina je htjela da u isto vrijeme kao i Lukas, njegov stariji sin iz prvog braka, bude uz suprugu na porođaju. Zanimljivo je i da su njegov sin Lukas i njegova druga supruga - vršnjaci.

- Mislite da sam stari puran? Prevarili ste se. Mogu se i dalje brinuti o djeci, a pritom mislim i na ustajanje noću. Znate, u formi sam i još nisam senilan - pričao je Lauda, koji ima i izvan­bračnog sina Christopha. 

A ljubavna priča sa sadašnjom suprugom Birgit zaista je vrijedna romana. Birgit je bila stjuardesa u Laudinoj niskotarifnoj aviokompaniji Fly Niki kada je 2005. godine upoznala gazdu. Kako bi mu dokazala vjernost, iste godine donirala mu je bubreg kako bi mu spasila život!

- Ona mi je sve na svijetu, jer da nje nema, danas ne bih bio živ. Ona je moj heroj. Jedno je darovati nekome osjećaje, ali darovati vlastiti organ nešto je sasvim drugo - ističe Lauda.

- Upoznao sam je na jednoj zabavi i odmah sam se zaljubio. To je jedan od onih trenutaka kada vidite osobu i odmah znate da je to baš to. Privukla me čizmama. Nosila je čizme ravnog potplata, a sve su ostale djevojke bile u štiklama. To sam prvo primijetio, a zatim doznao da radi za mene - ispričao je.

Zanimljivo je da se bivša i sadašnja Laudina supruga druže jer Niki i Birgit imaju kuću na Ibizi, gdje živi njegova bivša supruga Marlene. 

- Moja stara i nova obitelj često se sastaju. Baš smo nedavno bili zajedno u restoranu Marlene, Birgit i ja. Moja je bivša supruga nevjerojatna osoba. Kada su svi sretni, i ona je sretna. Razveli smo se, ali smo ostali prijatelji. Dapače, što je neobično, Birgit i ona su prijateljice - istaknuo je Lauda. 

- Lauda je ponos Austrijanaca! Ponosimo se njime i njegovom ljubavnom pričom jer je on čovjek koji se ne odvaja od svoje ljubavi - govore obožavatelji koji ga iznimno cijene i smatraju moralnom vertikalom, čovjekom koji nikada ne skida osmijeh s lica i koji nikada nije igrao onako kako drugi žele.