Kada sportaši ostvare zavidan uspjeh, uobičajeno je da ih se na neki način doživljava kao narodne heroje. Najbolji hrvatski tenisač Borna Ćorić, iako uživa u divljenju javnosti, ne ostavlja dojam čovjeka kojem se ne može prići, nego se čini kao staložen i prizemljen dečko, u što sam se imala priliku uvjeriti uoči našeg intervjua. Gotovo na svakom koraku pratile su ga oči prolaznika, a mnogi su ga zamolili za zajedničku fotografiju, na što je Borna s osmijehom pristao. Tako je pozirao uz dvomjesečnu bebu, uz naglasak majke da se također zove Borna, i sa starijom gospođom koju je fotografirao suprug. Bio je to još jedan dokaz da je 22-godišnji Zagrepčanin osvojio srca nacije, od najmlađih do najstarijih pripadnika. Iako je zbog nedavne ozljede leđa morao otkazati sudjelovanje na ovogodišnjem Wimbledonu, jednom od četiriju Grand Slam turnira, Borna kaže da u svakom zlu treba pronaći nešto dobro. Zbog ozljede, koja mu je iscrpila organizam do krajnjih granica, otišao je na dugoiščekivani odmor, kakav nije imao posljednjih sedam godina. Osim što se zabavio, priuštio si je dovoljno vremena da se oporavi i pripremi za ATP turnir Plava Laguna Croatia Open Umag. Ipak, u susretu drugog kola izgubio je od Talijana Salvatorea Carusa pa se čini da će tenisaču trebati još vremena da ponovno zablista u punom sjaju. 

Story: Pitanje koje nas sve zanima, kako se osjećate?

Osjećam se super. Nakon dva i pol tjedna napokon mogu reći da sam potpuno zdrav. S uobičajenim treninzima počeo sam prije nekoliko dana, nije bilo negativnih reakcija i zaista se osjećam odlično.

Story: Kakav je osjećaj ponovno se vratiti u Umag? Koliko je važan takav turnir za hrvatski sport?

Iznimno je važan. Meni je svaki turnir više-manje isti, ne stvaram razlike i uvijek se u svakom jednako dajem. Teniski meč je teniski meč, bio on u Australiji ili Umagu. Umag obožavam iako, nažalost, posljednje četiri godine nisam mogao tu igrati. Moram priznati da mi je nedostajao pa mi je drago što sam tu ove godine. Smatram da su ovakvi turniri iznimno važni za Hrvatsku, općenito hrvatski sport i sve mlade teniske nade koje će tek doći.

Story: Je li teže ili lakše igrati pred domaćom publikom? Stvara li to određeni pritisak?

Igrati pred domaćom publikom uistinu je poseban osjećaj i u mojem se iskustvu pokazalo da ima dobar utjecaj jer sam igrao odlično. Ne osjećam pritisak prije meča pred domaćom publikom. Štoviše, uvijek me motivira da igram još bolje.

Story: Zbog ozljede ste morali odustati od ovogodišnjeg Wimbledona. Koliko je bilo teško donijeti tu odluku?

Nije bilo teško odlučiti jer sam bio svjestan dijagnoze. Nije bilo puno rasprave hoću li igrati. Doslovno se od bolova nisam mogao nasmijati ni kihnuti. 

Story: Ipak ste otputovali u London. Znači li to da ste se do posljednjeg trenutka nadali da ćete zaigrati?

Otputovao sam u London jer sam morao osobno otkazati turnir iako sam svjestan da su ljudi vjerovali da ću igrati kada su me ondje vidjeli. Već kada sam krenuo na put, znao sam da neću moći igrati.

Story: Je li vam žao što se tako odvilo?

Naravno da mi je žao odustati od turnira poput Wimbledona, koji je jedan od najjačih, iako ondje nikad nisam igrao dobro. Iz te perspektive lakše mi je što nisam sudjelovao. No što je tu je. To je život, to je tenis. Nekad vam da, nekad vam uzme. Veliku ulogu u svemu tome ima sreća. Meni se dogodila ozljeda. Iako nije bila velika, spriječila me da zaigram. 

Story: Kako je do ozljede došlo?

Pri jednom bekhendu jednostavno mi je puknuo mišić zbog prenaprezanja. Odigrao sam u posljednja tri mjeseca puno teških, dugih mečeva. Bilo je to prilično naporno za moje tijelo i morao sam platiti cijenu.

Story: Koliko je frustrirajuće za mladog igrača kada ga ozljeda sprečava u daljnjem uspjehu? 

Sigurno je frustrirajuće, nije lako prihvatiti takvu sudbinu. Posljednje dvije godine imao sam sreće, nisam pretrpio nijednu ozbiljnu ozljedu. Otkazao sam možda samo jedan turnir zbog lakše ozljede vrata, sve ostalo vrijeme bio sam potpuno zdrav. Ovo je bila, mogao bih reći, sasvim nova situacija. Prvih nekoliko dana bilo mi je teško to sve prihvatiti, ali u našem sportu, u kojem je zaista malo odmora, pokušavam tu situaciju gledati pozitivno jer mi je priuštila potreban odmor.

Story: Kako ste proveli odmor?

Dva i pol tjedna proveo sam u Splitu, Zadru i Malom Lošinju. Napravio sam sve što u posljednjih sedam ili osam godina nisam mogao. Otišao sam na more s prijateljima, izlazio i provodio se. Iz te perspektive nije mi žao što sam izostao dva tjedna iz igre. 

Story: U travnju je mjesto trenera zauzeo Antonio Veić umjesto Kristijana Schneidera. Kakva atmosfera vlada u timu? Jeste li zadovoljni trenutačnim sastavom?

U timu vlada odlična atmosfera. Antonio se sjajno uklopio, čak bolje nego što sam očekivao. Uvijek je, naravno, drukčija situacija s drugim trenerom. Zna biti nesuglasica i drugih problema, no mi nismo naišli na takvo što i stvarno mogu reći da radi sjajan posao. Iznimno sam zadovoljan njegovim načinom rada i mislim da je i on jako zadovoljan mnome. 

Story: Puno vremena provodite zajedno. Možete li svoj tim nazvati drugom obitelji?

Naravno! Provodim s tim ljudima četrdeset tjedana godišnje. Cijele dane smo zajedno i iznimno je važno da se slažemo. Da nije tako, mislim da bismo se svi međusobno ubili. Između mečeva igramo Uno, zezamo se, smijemo se... Zaista imamo odličan odnos i to mi je vrlo važno privatno, ali i poslovno.

Story: Čitajući prijašnje intervjue, primijetila sam da ste najavljivali ciljeve koje ste sam sebi postavljali. Čini mi se da ih više ne iznosite tako često. Je li bolje to zadržati za sebe pa ne stvarati očekivanja?

U jednu je ruku dobro imati očekivanja, u drugu pak nije. Imate li prevelika očekivanja koja na kraju dana ne možete ispuniti, naravno da nastupa razočaranje. S druge strane, ako imate određen cilj i motiv, to je također odlično. Tada ste usmjereni prema tome i to vas vodi. Iskreno, ne postavljam si više toliko ciljeva kao na početku karijere kada sam govorio da želim ostvariti određeni renking. Trenutačno sam 14. igrač svijeta i iznimno sam zadovoljan tom pozicijom.

Story: Je li cilj ipak postati najbolji tenisač svijeta ili se vodite time da dajete najbolje od sebe pa kakav god bio rezultat?

Naravno da bih htio biti deseti, peti ili prvi igrač svijeta. Lagao bih kada bih rekao da to ne želim. Opet, kada si prvi, postavljaš si druge ciljeve, želiš osvojiti pet Grand Slamova umjesto dva i slično. Uvijek postoji želja za napretkom i nečem višem. Kao i u svemu u životu, smatram da je važno pronaći zlatnu sredinu, da ste zadovoljni sa sobom. Shvatio sam da, kada si postavim manje ciljeve i ne razmišljam toliko o renkingu, više pokušavam uživati u tome svemu. Želim raditi na sebi, svojoj igri i uživati u onome što radim. Ako to činim, siguran sam da će napredak doći sam od sebe, postavljao si ciljeve ili ne.

Story: Koji je najbolji dio profesionalnog tenisa? Što vas motivira za dalje?

Iskreno, jednostavno obožavam tenis. Obožavam ga igrati i gledati iako priznajem da ga ne gledam više toliko puno jer nemam slobodnog vremena. Moram se opustiti i kada ne igram pokušati ne misliti toliko na tenis, razbistriti glavu od svega. Do prije dvije godine konstantno sam ga gledao, igrao, disao... Cijeli sam zaronio u tenis. Pozitivnih strana ima zaista puno. Osim što putujem svijetom, upoznao sam širok krug dobrih ljudi. Do dvadesete godine praktički sam vidio cijeli svijet, upoznao puno kultura. Mislim da rijetko tko mojih godina može to reći. 

Story: Ostane li vremena za uživanje u svim tim destinacijama?

Ostane ako to uistinu želiš i dobro se organiziraš. No nekog kvalitetnog vremena možda i nema, jedino ako nešto zaista želite vidjeti i dogodi se turnir koji to dopušta.

Story: Koje su negativne strane bavljenja tim poslom?

Svakako postoje i negativne strane iako bih rekao da je pozitivnih puno više. Najnegativnije je što često nisam kući i udaljen sam od svoje obitelji. Prošle sam godine bio 46 tjedana na putu, što je zaista mnogo i nisam mogao provesti vrijeme s njima. Zaželim ih se često i udaljenost mi teško pada.

Story: Takvo što zahtijeva vrlo ubrzan tempo, dani su vam ispunjeni. No osjećate li se katkad usamljeno upravo zato što niste toliko dugo sa svojim najbližima?

Očekivano je da ću se nakon toliko vremena osjećati usamljeno jer mi nedostaju obitelj i izlasci s prijateljima. Ipak, svjestan sam da mi je ovo posao i jednostavno to moram prihvatiti. Kako se na engleskom kaže, “take it on the chin”. Unatoč tim osjećajima, moram nastaviti dalje. Nema druge.

Story: Unatoč sjajnoj karijeri, uspjesima koji su uz nju došli, mislite li da ste propustili određene stvari u životu u usporedbi s vršnjacima?

Postoje stvari koje sam sigurno propustio. Volim noćne provode i izlaske s prijateljima. Na žalost, ne mogu ići ukorak s društvom jer si to ne smijem dopustiti. Moram trenirati i biti fokusiran na igru i turnire. To je jedino što mogu reći da mi nedostaje i žao mi je što propuštam. Kao što sam rekao, nešto se mora žrtvovati, bilo to u tenisu, nogometu, košarci ili novinarstvu. Morate nešto žrtvovati zbog karijere. Ne možete do kraja živjeti kako želite ako namjeravate postati, primjerice, najbolji igrač svijeta ili najbolji novinar.

Story: Iako niste samo na jednoj adresi, koje mjesto možete nazvati svojim domom?

U Dubaiju mi je sjedište i ondje imam nekretninu. Provodim dosta vremena u Dubaiju, pogotovo kada se pripremam za turnir. Ta nekretnina služi mi i za odmor i rado se ondje opuštam. Bio sam baš na odmoru u prosincu prošle godine. Dom je ipak Zagreb i dolazim kada god mogu. Kada ulovim nekoliko slobodnih dana, uvijek dođem. Nedavno sam bio pet dana dok sam se još oporavljao od ozljede. Inače, malo vremena provodim u obiteljskom domu i to mi zaista nedostaje. Jako volim Zagreb i svoje društvo u metropoli. 

Story: Posljednji put rekli ste nam da vaše srce nije osvojeno i da ste slobodni. Je li se što promijenilo?

Nije se ništa promijenilo. I dalje sam slobodan i mislim da će tako ostati još neko vrijeme.

Story: Želite reći da tenis ne ostavlja puno vremena za ljubav?

Ostavlja li, ne znam. Možda drugima, ali meni ne. Iskreno, potpuno sam predan tom sportu i apsolutno fokusiran na njega. Nisam se još zaljubio niti osjetio leptiriće da bih se upustio s nekim u vezu. Još me ništa nije vezalo uz određenu osobu da bih se odlučio za takvo što. Smatram da je i veza određena vrsta obveze, a ja ih imam previše. Uz sve teniske obveze morao bih se obvezati i jednoj osobi, a smatram da zaista nemam vremena za to niti sam upoznao osobu zbog koje bih si to priuštio. Još i ako nije to to, ne vidim smisao. Kažem, nisam još ni s kim osjetio da bi to moglo biti ono pravo. Nema potrebe forsirati. Još sam mlad, ima zaista više nego dovoljno vremena za ljubav. 

Story: Kada ne mislite na tenis, što volite raditi u slobodno vrijeme? Kako razbistrite um?

Ništa posebno. Poput svakog dečka svojih godina, volim se družiti s prijateljima. Volim popiti čašu dobrog vina... dvije. Zezati se i živjeti, koliko mogu, što normalniji život izvan tenisa. Jednostavno ne razmišljati o igri i koje me obveze čekaju. Kada sam slobodan, želim se samo opustiti i zabaviti.