'I umoran sam, i sretan, i tužan i ponosan'

Jednom se sa sinom dogovorio da će obići sve hrvatske otoke, i iako je to zajedničko sanjarenje oca i sina postalo nemoguće zbog dječakova odlaska, hrabri tata, poznati novinar, inače profesor geografije, Domagoj Jako­pović Ribafish odlučio je sam se upustiti u avanturu za svog Roka. Tri mjeseca pripremao je projekt RokOtok, i bez obzira na težinu te avanture, nije imao ozbiljne pripreme. Uz pomoć prijatelja i poznanika skupljao je sredstva i radio na kondiciji tako što bi prije posla triput tjedno plivao sat vremena i odlazio dvaput u teretanu. Po­moglo mu je i to što je bio veteranski prvak drža­ve u daljinskom plivanju 2001. i 2002., a u njegovoj privatnoj borbi s kilometrima, valovima i strujama bili su spasitelj, liječnica, snimatelj i skiper na brodu koji mu je čuvao leđa. A ispred njega su se prostirale dubine, neizreciva ljubav prema sinu i kapljice mora... Želju da dopliva na pedeset hrvatskih otoka počeo je rutom Du­brovnik - Koločep. Kad je stavio prvu zastavicu bio je, kako je rekao, istodobno umoran, tužan i sretan.

'Emotivno sam se najviše raspao na ruti do Šćedra, dan prije bili smo na mojoj i Rokovoj najdražoj plaži na Proizdu, i osjetio sam beskrajnu tugu i prazninu. Čemu živjeti kad se srušio sav moj svijet, zašto se truditi kad je život nepravedan? A tada je s brodićem na start te dionice negdje na zapećku otoka u pola šest ujutro došao stari prijatelj s kćeri koja je skočila sa mnom u more, otplivala petstotinjak metara i otpratila me dalje. Puno suza, puno urlanja u valove, puno bespomoćnosti... No najlakše se predati. Ma­lo sam se popeo na brod nasred kanala, doktorica mi je vratila rame u funkciju i kad su svi rekli da odustanem, skočio sam natrag i nekako doplivao do sljedećeg otoka. S najljepšom pričom. Na Šćedru me, naime, čekao - samo jedan dječak. Pa smo bili kao Platon i njegov učenik i pričali o temama od ekologije i otoka, do robota i Transformera - dobrih sat vremena. I opet suze, ali sve se činilo nekako lakše', prisjeća se Do­magoj kojeg je puno odraslih i djece dočekivalo na obalama. Tako mu je bilo nezaboravno druženje s djecom na Gradini, gdje su Domagoj i Rok ljetovali kod bake i djeda. Djeca su pozorno slušala o omiljenim Rokovim plažama, a u Do­magojevu srcu miješali su se tuga i ponos.

'Razgovarali smo o tome kako je lijepo i zdravo plivati, ali da treba čuvati prirodu, more i otoke, ne bacati smeće nigdje drugdje osim ta­mo gdje je namijenjeno. Govorio sam im da imamo divne otoke i da je jako teško živjeti na njima zimi, da bi trebalo poboljšati povezanost, kao i da je jako važno da pričaju, puno pričaju. I uvijek pitaju roditelje da im sve objasne. Bilo je dosta teško održavati im pažnju jer je u publici bilo djece od 0 do 17 godina, velikih i malih, sporijih i bržih, dragih i zločestih, pa nijedno predavanje od njih 18 nije bilo jednako. Bilo je tu svakakvih pitanja, od toga jesam li umoran, jesam li normalan, kad ćemo krenuti tražiti blago, ali uglavnom su bili jako pristojni. Jako lijepa scena, a onda bi oni išli tražiti skriveno blago, pa slikanje, popisivanje, smijanje, druženje... Divno, nisam se tome nadao, u tolikom broju, oko 2000 klinaca na 17 otoka, čudo!', ističe Domagoj. A da su i roditelji djece oduševljeni tom pričom, svjedoče njihove reakcije na društvenim mrežama. Posebno ga je dirnula podrška nekih sjajnih plivača.

'Veliki svjetski vaterpolist Miho Bošković pozvao je prijatelje i druge sportaše, a neki su se i sami prijavili za prvo plivanje do Kolo­čepa. Sve skupa, njih 15! Onda nas je troje plivalo sljedeće dvije rute i slijede dani s Iva­nom Jurićem koji je plivao čak pet dionica. Tu je bio i najbrži Hrvat na La Mancheu Toni Pavičić Donkić koji je plivao do Brača, velika Dina Levačić s još desetak ljudi sa Šolte do Drvenika Velog, sjajna Antonia Buličić prešla je posljednju dionicu do Čiova... Zapravo, više od trideset ljudi pomoglo je u preplivavanju i ostavilo trajni trag', kaže.  Tijekom tri tjedna ove nevjerojatne priče preplivao je i relaciju od Visa do Velikog Budi­kovca i Biševa, zakačio zastavicu i na Drveniku Velom i Malom, a posljednji doček na Čiovu na kojem je stavio 17. zastavicu - bio mu je prekrasan. I umoran i sretan, i tužan i ponosan, i četiri kilograma mršaviji završio je ovogodišnju avanturu te jedva čeka sljedeću godinu.

'Iduće ljeto plivamo novih 17 otoka, od Drvenika Malog do Krapnja pa preko cijelog srednjeg Jadrana. Ovaj ćemo se put dulje pripremati i pokušati definirati financijsku konstrukciju, plan puta, noćenje i vezove puno prije nego ove godine. Cilj je spojiti još više plivača, prikupiti još više darova te smisliti još bolja predavanja i igre za nove klince. Naši su otoci doista divni, ali nedovoljno dobro povezani i uglavnom ostavljeni na milost i nemilost mještanima. Zaslužuju puno bolje i više, kao i njihovi stanovnici, pogotovo oni najmlađi. Ne mislim promijeniti svijet, ali ako se proširi glas o čuvanju mora i otoka, povezivanju ljudi, zaštiti prirode, više kvalitetnog druženja i ako se neko dijete ušuška pokraj roditelja prije spavanja i zajedno zakrme uz lijepu knjigu, mislim da je projekt #RokOtok zaživio i da ima smisla. U to ime nastavljamo u lipnju 2020. godine. Plivajte s nama', poručio je. Na pitanje što bi Rok rekao na ovaj njegov pothvat, odgovorio je: Sve svoje slobodno vrijeme koristio sam da bih bio s njim, pa se ovo vjerojatno ne bi dogodilo da je tu s nama. Bilo bi puno drugih stvari koje bismo radili, posjetili, istražili... Nikad ne znaš što ti život nosi, nadam se da bi bio ponosan i da je sad sretan u kojoj god dimenziji bio. Fališ, mališa, puno fališ. Voli te tata.