Posljednjih mjeseci ljudi često ispituju glumicu Eciju Ojdanić zašto se odlučila na promjenu frizure, a nama prvima otkriva da je to zbog uloge u seriji radnog naziva ‘Drugo ime ljubavi’ koja će se od jeseni početi prikazivati na Novoj TV. Kratak predah od minivala napravila je samo za snimanje za Story i na jedan dan izravnala kosu. Minivalu se vratila nakon tri desetljeća, a iako joj je trebalo vremena da se navikne, njezini su najdraži - sin Jakov, kći Cvita i suprug, redatelj Robert Orhel, oduševljeni. Ovoj glumici i poduzetnici drago je što se nakon dvije godine stanke vratila na set serije, a kada ne snima, upravlja i glumi u svojem kazalištu Moruzgva. No više od svega voli vrijeme provoditi s obitelji... iako su joj neki u posljednje vrijeme zabranili da ih zove.
Story: Uskoro ćemo vas ponovno gledati na Novoj TV. Imate ulogu u novoj seriji radnog naziva ‘Drugo ime ljubavi’?
Snimamo dramsku seriju dnevnog formata i jako sam uzbuđena jer Nova TV iz godine u godinu pomiče granice kvalitete proizvodnje serija na sve moguće načine. Ispričat ćemo priču o naoko nemogućoj ljubavnoj sudbini. Prvi put glumim majku junakinje, dosad sam bila mama glavnim junacima. Ljudi me ispituju zašto sam promijenila frizuru i sada mogu otkriti da je to zbog uloge. Kćer mi glumi Elizabeta Brodić, talentirana mlada glumica koja ima smeđu kovrčavu kosu i ona je glavni krivac za ovu promjenu koja mi se sviđa. Lijepo je ponuditi publici drukčiji izgled jer je uloga u potpunosti drukčija od mojih dosadašnjih. Ne smijem puno otkrivati, ali mogu reći da je riječ o ženi s dna društvene ljestvice koja je imala puno ambicija, ali one se nisu ostvarile i sada te ambicije prenosi na kćer. U toj ozbiljnoj priči ona ima humorni odmak koji mi se sviđa, a vizualno je slična Juliji Roberts u filmu ‘Erin Brockovich’. Poslastica na svaki mogući način.
Story: Je li vam teško pala promjena?
Bilo mi je odlično čim mi je Martina Novaković predložila promjenu, ali zaboraviš da deset mjeseci moraš živjeti s tom kosom i bilo mi je čudno. Lakše je obojiti kosu nego udebljati se ili smršavjeti deset kilograma, pa je promjena bila laka, ali privatno mi je trebalo mjesec dana da se naviknem. Nekima se sviđa, nekima ne, ali mogu reći da se usprkos uvriježenom mišljenju jako dobro zabavljaju i brinete, a ne samo plavuše.
Story: Kako su vaši reagirali?
Nevjerojatno, ali sin i muž su oduševljeni od prvog dana i sviđa im se ta moja čupava varijanta. U osmom razredu osnovne škole imala sam minival i sada ga ponovno imam nakon 30 godina. Svaki dan operem kosu, stavim pjenu, osušim difuzorom i to je moja frizura. Nadam se da ću do kraja snimanja serije sačuvati nešto kose na glavi.
Story: Na set serije vratili ste se nakon dvogodišnje stanke. Nedostajala su vam ta snimanja koja traju mjesecima?
Volim adrenalin, a u opisu mog karaktera je utrka s vremenom, radni dan koje traje 12 i više sati, svakodnevno učenje teksta. Stvarno volim snimati sapunice, ali nakon ‘Zlatnih dvora’ poželjela sam se malo odmaknuti. Trebala sam se odmoriti od serija, ali i publika od moga lica na ekranu i u te dvije godine dogodilo se mnogo lijepih stvari za kazalište Moruzgva na čijem sam čelu. Napravili smo skok u kvaliteti i broju izvedbi pa možemo reći da smo na pravi način ušli u proslavu deset godina rada nizom izvrsnih predstava i prema mišljenju kritike, i publike i po broju nagrada. Napravili smo predstavu ‘Otpisane’ autora Renata Baretića koja je u godinu i pol igrana sto puta, nakon toga su nastale ‘Brodolomke’, prema autorskom predlošku Ane Maras Harmander, koju s ponosom igraju dvije postave glumaca. Prva je postava sudjelovala u kreativnom procesu i ti su likovi nastali kao posljedica naših glumačkih improvizacija, a kao sukreatori tu su Luka Petrušić, Daria Lorenci Flatz, Sanja Milardović, Anita Matić Delić i ja. Predstava sada harači po obali i ima jednako dobre alternacije, a to su Nataša Kopeč, Ana Maras Harmander, Barbara Nola, Iva Jerković i Sven Šestak. U studenome ćemo imati proslavu stote izvedbe ‘Brodolomki’, godinu dana nakon premijere, što je presedan u hrvatskom kazalištu.
Story: Desetu obljetnicu rada Moruzgve obilježili ste ove godine...
Jesmo. Kazalište Moruzgva moje je treće dijete, četvrto ako se računa i suprug. Kad smo napravili prvu predstavu ‘Gola u kavezu’, uopće nisam imala viziju da želim biti na čelu nezavisnog kazališta, samo sam htjela napraviti jednu predstavu. Jedan uspjeh vodio je drugom. No bilo je uspona i padova, ali odlične reakcije publike i kritike dovele su do toga da smo najbrže rastuće nezavisno kazalište u Hrvatskoj. Jako sam ponosna što radimo praizvedbe hrvatskih komada. Uvijek imamo društveno aktualne teme koje obrađujemo na tragikomičan način i nudimo rješenje problema. Kada se još dodaju puno truda i zalaganja, uspjeh ne može izostati. Privatno smo kazalište koje se 70 posto financira samo, 30 posto od grada i države, a mi to vratimo 120 posto plaćanjem poreza i prireza. Nisam o sebi razmišljala kao o poslovnoj ženi, ali kada se podvuče crta, godišnje od Moruzgve živi desetero ljudi, što me ispunjava ponosom, ali i odgovornošću.
Story: U tih deset godina postali ste i poduzetnica.
Da, to se dogodilo potpuno neočekivano, ali cijeli taj uspjeh čini me sretnom, zadovoljnom i daje mi motiv za dalje.
Story: U predstavama obrađujete aktualne teme putem jakih ženskih uloga. Koje probleme još želite obraditi? Hoće i biti nekih feminističkih tema?
Nisam feministkinja, ali mislim da je dobro što se ženama daje prostor da ostvaruju svoj maksimalan potencijal. Jednostavno reagiramo u trenutku. Prije dvije godine Renato Baretić osmislio je lik sirijskog migranta pa smo progovorili o temi migracije u predstavi ‘Otpisane’. U ‘Mobitelu’ smo obradili terorizam, u ‘Brodolomkama’ govorimo o ženskom alkoholizmu, a u kabaretu ‘Preko veze’ o bolesti društva u kojem se sve postiže putem veza, nepotizma i klijentelizma. Iako je taj svijet zakulisnih igara i korupcije imanentan muškarcima, bilo je zanimljivo promatrati ga kroz ženske likove. I u idućoj praizvedbi govorimo o gorućem pitanju manjka i odljeva radne snage, ali ponovno kroz žensku vizuru. Drago mi je što se u kazalištu Moruzgva progovara o društveno aktualnim temama i što te tegobe i probleme promatramo očima žena. Dajemo prostor da se žene izraze do svojih krajnjih, neslućenih mogućnosti i ako je to feminizam, onda jesam feministkinja.
Story: U sapunicama uvijek ima mnogo zavrzlama, ali zna se da će sve dobro završiti. U intervjuima niste krili da je bilo problema, uspona i padova s kazalištem, no jeste li vjerovali da će sve biti dobro?
Optimist sam do zadnje kapi krvi. U posljednjih deset godina rodila sam dijete, odgajala starije dijete, pet godina bila na setu serija, snimala filmove, radila na drugim projektima, istrčala 11 polumaratona i jedan maraton, a usput se razvijalo i kazalište. Bilo je trenutaka kada sam se pitala čemu sve to i trebalo nam je sedam godina da se financijski postavimo na noge. No bilo je tu puno nematerijalnog zadovoljstva i sreće što radimo dobre predstave. Nije bilo lako doći sa snimanja, odmah otići kombijem na gostovanje, odigrati predstavu, vratiti se u dva, tri sata noću i biti na setu u šest ujutro. Baš kada su počele krize, jer bilo je toliko uloženog truda koji se nije vraćao, dogodio se taj nagli skok u posljednje tri godine. Nastavljamo tim putem i trudit ćemo se još više podizati kvalitetu. Moram istaknuti podršku supruga, koji je imao razumijeva za sve to jer je i sam umjetnik pa je vidio koliko mi znači Moruzgva.
Story: Mora li on sada, kada paralelno radite u kazalištu i na seriji, preuzeti više obiteljskih, kućanskih obveza?
Nisam superžena i uvijek kažem da je najbolje uložen novac u našu dragu, sad već prijateljicu, gospođu Marijanu koja je s nama posljednjih šest godina. Djeca su već velika, ali ona nam dolazi triput tjedno na pet sati i obavi sve kućanske poslove, a suprug i ja kuhamo. To je neka naša podjela i da nema nje, ne bih se mogla baviti svojim hobijima, trčanjem i ne bih mogla toliko kvalitetnog vremena provoditi s djecom.
Story: Sve te obveze iziskuju i puno energije. Kako izdržite taj tempo, stres?
Iznimno je važno zdravo se hraniti i unositi kvalitetne nutrijente. Kad je riječ o pijenju tableta, kampanjac sam, ali volim piti puno tekućine i divno je što Mg Mivela sadrži sve što mi treba. Magnezij je odličan za opuštanje mišića, za antistres i jako je dobar za pamćenje jer imam već 46 godina i lagano počinjem zaboravljati neke stvari. Sa sobom uvijek mogu imati bocu vode, što je fantastičan način da znam da sam unijela dnevnu dozu magnezija koja je potrebna kostima. I dalje trčim, iako sam sada rekreativac koji otrči 30 kilometara tjedno za svoju dušu, a kada se čovjek puno troši, mora paziti na unos vitamina i minerala. Jutros sam ustala, otrčala šest kilometara, popila svoju Mg Mivelu, otuširala se i počela dan.
Story: Cvita je nedavno navršila 14 godina, je li tinejdžerica u pravom smislu te riječi?
Apsolutno, rekla bih školski primjer. Ona i Jakov su mirna djeca, a roditelji baš nisu pa je njezin pubertet blag, ali to više nije tvoje dijete. I dalje je izvrsna u školi, završila je osnovnu glazbenu školu za klavir, voli hip-hop, pleše, ima puno izvanškolskih obveza i tako se izvlači od pomaganja u kući. Ima sve petice, premda je taj teror 5.0 užasan. Strašno je što djeca moraju razmišljati da se neće upisati u željenu školu ako nemaju sve petice. Nadam se da će zaživjeti ta kurikularna reforma, premda smo mi majstori u uništavanju svega dobroga. Ona stvarno puno radi, puno uči i jako je odgovorna, ali s druge strane, to su klasične promjene raspoloženja. Jedino prema kome je bezobrazna je, naravno, njezina mama, a kada to drugima pričam, svi misle da izmišljam. Ali ako je moja mama mogla podnijeti moj pubertet, koji je bio buran i s puno suza i oscilacija raspoloženja, onda mogu i ja vratiti dug svojoj majci i preživjeti Cvitin.
Story: Pubertet joj je sličan vašem?
Da, i ja sam bila dobro dijete, pomagala sam, čuvala brata, prala prozore sa 12 godina... No kada je došao pubertet, bilo je toliko suza, plača, promjena raspoloženja. Jednom mi je mama sašila prsluk da me oraspoloži, ali nešto je pogrešno sastavila pa sam se, umjesto da budem zahvalna, počela derati na nju. Eto, takva sam ja bila, a Cvita, srećom, nije. Bogu sam zahvala što imam dvoje krasne djece koja su dobra, vrijedna, odgovorna, samostalna, poštena i paze na drugu djecu te na osjećaje drugih ljudi. Možda su i jedno i drugo malo previše nježni za ovaj okrutni svijet, ali nemaju od koga učiti biti manipulatori i agresivci. Neće im biti lako, ali ako sam ja takva uspjela u ovom okrutnom svijetu, pa valjda će i oni imati sreće.
Story: Kada za idućih deset godina Moruzgva bude slavila obljetnicu, hoćemo li tada gledati predstave u kojima će biti i Cvita?
Ona je horoskopski Blizanac i jako je neodlučna. Sad je vrlo nervozna jer ne zna što će biti u životu. Kad sam ja imala 14, htjela sam biti profesorica ili stjuardesa, a gle gdje me život odveo. Ljudi rade sve više i dulje pa je neizmjerno važno da rade ono što vole. I nju i Jakova učim da rad i ljubav prema poslu uvijek vode prema uspjehu, možda ne na kraće staze, ali dugoročno da. Pitaju me kako sve stignem, kako imam energije, ali jednostavno volim ono što radim, volim svoju obitelj, volim im skuhati ručak, volim imati kontakt sa svojim djecom i znati što rade, volim biti zdrava, volim vježbati, volim Moruzgvu pa onda i sve stigneš.
Story: Osjećate li pritisak da morate biti ‘žena, majka, kraljica’?
Nikad neću biti žena, majka, kraljica kao što je to moja mama. Imamo obiteljsku kuću pokraj Drniša, gdje tijekom ljeta moja djeca borave mjesec dana i gledam tu ženu koja ima 69 godina i ne staje od šest ujutro do deset navečer. Ja dođem i odmaram i jasno mi je da nikad neću dostići njezine performanse. Mislim da sam lišena nekoga pretjeranog ega i da su kod mene ponajprije naglašeni ljubav i dječja zaigranost, a kad to imaš, ne opterećuješ se valorizacijama nego uživaš u onome što radiš i rezultati dođu.
Story: Nedavno ste objavili prepisku sa svojim sinom u kojoj vam govori da ste ga već pet puta nazvali i da prestanete zvati. Komentirali ste “tako brzo odrastu”...
To je bilo kada smo počeli snimati seriju i bili smo 12 dana u Lovranu. Ne volim kada smo razdvojeni, a u srpnju sam ja snimala na jednoj strani, Cvita je bila kod tate, Jakov kod moje mama, muž u Zagrebu i jako su mi nedostajali. Sin mi je s devet i pol godina pokazao da ga pustim na miru. To poštujem i dogovorili smo se da ga zovem samo jednom na dan, a ponekad se čak i on meni javi. Ponekad! Divno je što je samostalan i što je emotivno zreo, nije ovisan o mami. Svi smo mi skloni od sinova stvarati male Edipe jer nas slijepo obožavaju pa mi je u tom smislu najvažnije da bude samostalan i počne misliti svojom glavom. I on i Cvita. To je bilo njegovo prvo veliko odvajanje od mene i priznajem da mi je teško palo, ali i jako sam ponosna na njega i zato sam to objavila.
Story: Pripremate li se i za njegov pubertet za nekoliko godina?
I on je poput Cvite dobro dijete. Starija djeca sve teže proživljavaju jer sve prvi put prolazimo uz njih i zato su nekako naš interes i pažnja bili usmjereni na Cvitu. Onda smo shvatili da se Jakov sam odgaja, što je bila i njegova prednost jer nismo bili toliko koncentrirani na svaki njegov potez i udisaj. Zbog toga će profitirati jer je pogubno ako su roditelji helikopteri koji stalno zuje nad svojom djecom. Cvita je već djevojka, a ni Jakov više nije beba pa kada se mazimo, kaže mi: “Mama, nisam ti ja više za maženje.” I koliko god me to boli kao majku, toliko sam ponosna i želim biti tiha voditeljica njihova odrastanja. To su ti podvojeni osjećaji, ali prevladava to što želim da misle svojom glavom, da budu samostalni i vrijedni ljudi koji znaju uživati u životu.
