Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Celebrity

Puno ulažem u sebe da bih bio korak ispred

Autor Nikolina Kunić
Autor Nikolina Kunić

Izbornik muške seniorske rukometne reprezentacije, jedan od najuspješnijih trenera u povijesti hrvatskog sporta, Lino červar, u povodu 15. obljetnice osvajanja zlata u Ateni samo za Story otkriva dosad nepoznate detalje s igara

Izvor: Filip Hofer

Titula jednog od najuspješnijih trenera u povijesti hrvatskog sporta svakako bi trebala otići u ruke Line Červara, sadašnjeg izbornika muške seniorske rukometne reprezentacije, koji je u karijeri ostvario uspjehe golemih razmjera. Jedan od njih definitivno je olimpijsko zlato u Ateni 2004. godine. Od tog je trijumfa prošlo 15 godina, a jubilarnu obljetnicu zlatni olimpijci i ostali članovi stručnog stožera obilježili su prošli tjedan na druženju u zagrebačkom restoranu Lido. - U godinu i šest mjeseci od posljednjeg mjesta na Europskom prvenstvu do naslova svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika. To ste napravili vi. A to mogu samo rijetki. I zato ste ušli u Guinnessovu knjigu rekorda - poručio je okupljenom mnoštvu 68-godišnji Lino koji nam je otkrio i ostale nepoznate detalje s tih Igara, ali i priznao koliku su ulogu u njegovoj karijeri igrali supruga Klaudija, kćeri Ana i Ranka te petero unučadi.

Lino Červar Izvor: Story Press

Story: Kakvi vam osjećaji ispune kad danas pomislite na taj trenutak u karijeri?

Često se toga prisjetim, tog prizora Atene. Mogu reći da sam sretan što sam imao takvu generaciju igrača, posebnih, različitih osobnosti, velikih individualista, ali su na terenu, kada je trebalo, bili strašan tim. Znali su se nositi s odgovornošću. Zamislite koliki su ljudi na našim utakmicama uzimali apaurine jer smo često gubili i onda preokretali rezultat, na kraju bismo od tragedije i agonije stvarali najljepši kraj. U životu treba gledati pozitivno. Ti su dečki zapravo to i govorili svojom igrom, govorili su da ne pokleknemo zbog neuspjeha, odnosno teškog trenutka, jer je život sijaset prepreka koje treba preskočiti kako bi se pobijedilo. To su na kraju i pokazali. I naša ih javnost ponekad, kako vidim, minimizira ili relativizira. No ne mogu nikad umanjiti njihov uspjeh, osobito zbog toga što su oni već u Guinnessovoj knjizi rekorda upisani kao ‘dream team’. Istu večer kada je NBA doživio najveći neuspjeh, ti su ljudi proglašeni počasnim građanima Atene. Riječ je pradomovini Olimpijskih igara, mjestu u kojem su se rodili demokracija i kultura, što je znakovito. U tome ih nitko neće nadmašiti. Koliko god se mi danas trudili stvarati male rezultate i dizati ih lažno u nebesa, zaboravljamo na uspjehe svoje djece. A to je baš bila reprezentacija satkana od naše djece, i to iz provincije, ne iz metropole, iz malih mjesta. Pokazali su koliko je naših ljudi jako i talentirano, a nikad nisu imali priliku. Oni su upravo to željeli reći - da svima treba dati šansu. Sport, odnosno olimpizam, i sugerira da život mora biti poštena utakmica u kojoj svi moraju imati jednaku priliku.

Story: Kada već govorimo o šansama, koliko se u zemlji u kojoj je nogomet najviše na cijeni teško baviti rukometom ili nekim drugim sportom?

Rukometom se bavi 209 svjetskih saveza. To nije sport kojim se bavi 10 saveza. Čak mislim da imaju jedan više od nogometa, a nogomet je nacionalni sport, ima veću masovnost. Rukomet se igra na svim kontinentima. Naši ljudi ne znaju kako je teško doći na vrh piramide. Zaista moraš imati takvu generaciju, a oni su apsolutno najbolja generacija kojoj država puno duguje. Oni su bili toliko ispred nas da su nam skrenuli pozornost na to kako treba raditi. Treba podržati našu djecu. Kada bismo se ravnali prema njima, naša bi zemlja bila puno pravednija, poštenija i znale bi se cijeniti istinske vrijednosti.

Story: Spomenuli ste da su utakmice znale biti stresne, kako ste u kritičnim trenucima sačuvali živce?

Teško, ali oni su mi dali samopouzdanje. Izrastao sam u trenera u 23. godini života, prošao sam sve. I uvijek sam ispred sebe stavljao iznimno velike izazove. Karijeru sam počeo još u staroj Jugoslaviji u jednom mjestu od 800 stanovnika, Novigradu, a onda sam s Umagom ušao iz pete lige u prvu Saveznu ligu Jugoslavije koja je bila jedna od najjačih. Otišao sam u Italiju, egzotičnu zemlju kad je o rukomet u riječ, i ondje postigao ravnopravan odnos s ostalim velesilama. Dakle, cijeli sam si život zadavao nemoguće ciljeve. Vjerovao sam da je bolje usmjeravati ih prema Mjesecu, jer i kad promašim, ostajem među zvijezdama.

Lino Červar Izvor: Filip Hofer

Story: Koliko treba imati debelu kožu za bavljenje bilo kojim sportom u Hrvatskoj, jer je poznato da te svi hvale kada si na vrhu, no nemilosrdni su u kritikama kada gubiš?

To sam i doživio. Često čekaju moj poraz da bi mogli svašta reći. Mislim da je to odraz društva koje se još nije profiliralo i očekujem da će sljedeće generacije, naša djeca i unuci, bolje urediti zemlju. Nedostaje nam međusobnog poštovanja, zato ovdje i vlada kriza. Nemamo do kraja filtrirane etičke i moralne kvalitete pa se događa to što se događa. Nosim se s time zahvaljujući obitelji koja mi daje veliku potporu. Naučio sam da i u najtežim trenucima treba vjerovati u sebe. Jedanput je moj pokojni otac, polupismen čovjek, gledao kako vodim utakmicu, a radim to osebujno. Nije mi bilo drago i rekao sam da ne želim da dođe baš zato što je on bio dosta uravnotežen, miran, veliki autoritet, ali ne zbog glasnoće nego zbog svoje pojave. Uvijek je govorio tiho, ali znakovito. Kri­tizirao sam ga zato što je došao, a on je došao vidjeti kako radim s ljudima i s djecom. Rekao mi je da misli da bih mogao daleko stići, ali da imam puno oponenata zbog takvog stila vođenja te da moram biti korak ispred njih kako bih opstao. Toga se držim i danas, ulažem iznimno puno u sebe kako bih bio korak ispred.

Story: Od koga ste naslijedili takav karakter?

Od majke. Ona je umrla kada sam imao 12 godina, dakle odrastao sam gotovo na ulici. Ona mi je jako važna u životu.

Story: Spomenuli ste obitelj, koliko je teško živjeti rukomet, a istodobno biti tu za najmilije?

Netom prije nego što sam se oženio, dobio sam poziv za vojsku. Rekao sam svojoj gospođi: “Pa ne bih se ja sad ženio, dok ne dođem kući ja ću razmisliti, i ti ćeš razmisliti, možda ćemo promijeniti mišljenje”. Odgovorila mi je: “E ne, hoću ja to sada, odmah”. Pitao sam je: “Pa kako odmah, ne znaš s kim si se ortačila, s čovjekom koji ima svoj put i svi zapravo meni moraju služiti više nego ja drugima”. Rekla mi je: “Da, spremna sam i na to”. I to je i napravila. Cijelo mi je vrijeme čuvala leđa i omogućila mi da se posvetim poslu koji volim, stoga mi je u životu broj jedan obitelj, a na drugom mjestu je rukomet.

Story: Je li netko u vašoj obitelji, možda unuci, krenuo vašim stopama? Ima li netko potencijala za bavljenje rukometom?

Ima mali Roko, on bi mogao. Ima nešto na mene, ali mislim da ipak neće tim putem, ali će zato biti čovjek jako dobre duše. Nev­jerojatan je altruist, a briga za drugoga temelj je moralnosti. Najviša razina. I drugi unuk je dosta visok, mislio sam da bi on mogao, ali on je pjesnička duša, završio je prvu godinu američkog koledža u Zagrebu. On će se posvetiti nečemu drugome. No svih pet unuka prati što radi djed.

Story: Gledaju li svaku utakmicu?

Ne, ali sve proživljavaju kod kuće i čekaju da dođem sretan. Kao što je žena čekala sretna. Ako sam izgubio utakmicu, onda je kod kuće vladala tišina. Malo je to sad pretjerano, ali tako je otprilike bilo.

Story: Vjerujete li u ovu reprezentaciju koju sada vodite?

Da, vjerujem. Moramo znati da sam se vratio nakon osam godina, činjenica je da smo mala zemlja, nemamo sto igrača jednakih kvaliteta. Imao sam nesreću što je puno naših ozlijeđeno, nismo bili kompletni. Ovaj bismo put mogli biti kompletni i idemo s vjerom naprijed.

Tagovi

Najčitanije

NAJNOVIJE

loader