Zvijezda 'Istanbulske nevjeste' za Story: 'Zašto više ne vjerujem u brak'

Tri godine provela je pred kamerama u ulozi Esme Boran, autoritativne majke četvorice sinova i glave tradicionalne turske obitelji koja je utjelovljenje istinske svekrve iz pakla. Njezin je lik dominirao radnjom turske dramske uspješnice tijekom 174 sata programa, koliko je snimljeno u tri sezone. Gledatelji su je u ulozi u seriji ‘Istanbulska nevjesta’, koja je posljednje dvije godine bilježila rekordnu gledanost na Novoj TV, obožavali mrziti. Nju je ta popularnost, ispričala nam je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje je bila gošća Sarajevo Film Festivala, neizmjerno zabavljala. Lik Esme, odmah je na početku razgovora naglasila karizmatična 63-godišnja Ipek Bilgin, nema dodirnih točaka s njom. Zato je u ugodnom razgovoru s lakoćom otkrila tko se krije iza dramske prvakinje, učiteljice glume i kazališne redateljice, za kojom su se sa strahopoštovanjem okretali i slučajni prolaznici prepoznajući u njoj zvijezdu s malih ekrana.

Živjela sam u glavnome gradu, u Ankari, gdje nije toliko razvijena filmska i televizijska industrija kao u Istanbulu. Čim sam se preselila u Istanbul, počela sam raditi kao učiteljica glume, a ubrzo su uslijedile ponude i realizirane uloge u filmovima i dramskim serijama. Istina je da sam cijeli život u umjetnosti, a slava me dočekala u zreloj dobi.

Story: Rođeni ste u Istanbulu, gdje i danas živite, no dugo ste radili u kazalištu i na Akademiji u Ankari. Gdje je život ljepši?

Nema usporedbi. Istanbul je bez konkurencije najugodniji grad za život u Turskoj. Ondje ćete pronaći sve što poželite - od najjednostavnije do najzahtjevnije želje, prohtjeva i hira. Iako je grad napučen, mnogo je poslovnih prilika i opcija pa je lakše pronaći posao nego u drugim sredinama.

Story: Vaša kći Çag Çalıskur krenula je vašim stopama. Što ste joj rekli kad je izrazila želju da se posveti glumi?

Suprotna je priča. Suprug i ja usmjeravali smo je ka umjetnosti. Isprva je odbijala ideju da nastavi putem roditelja jer je i njezin pokojni otac bio glumac i redatelj. Upisala je studij međunarodnih odnosa. No nakon diplome došla je kući i iznenadila nas objavom: “Želim se okušati u glumi, idem u Ameriku!” U New Yorku je doista upisala glumačku akademiju i vratila se nakon nekoliko godina kući s diplomom. Bježala je od roditeljskih gena, ali neuspješno. Naš poziv nije samo posao, to je način gledanja na život i promatranja svega i svih oko sebe 24 sata na dan. Shvatila je da njezin um radi poput našega.

Story: Ni vama, zapravo, gluma nije bila prvi izbor?

Istina. Upisala sam ekonomiju koju sam i diplomirala. Znate, na svakom fakultetu ili u školi prepoznajemo možda jednog ili dvoje učitelja i profesora kojima se divimo i koji nas inspiriraju. Ostali ispunjavaju formu i ne utječu na nas. Nedostajali su mi inspirativni profesori. Poslije studija nešto se u meni prelomilo i shvatila sam da želim još, da želim nešto drugo i upisala sam studij glume, gdje sam pronašla to što mi je nedostajalo na prvom fakultetu. Poslije svega, usporedila sam ekonomiju i umjetnost i shvatila da brojke nisu za mene, a da se u glumi mogu osloboditi, igrati i uživati.

Story: Kad ste odlučili svoje vještine prenijeti i na režiju?

Moja je kći pokrenula teatar u Istanbulu. Trebala joj je redateljica pa me pozvala da joj se pridružim u kazalištu jer sam i prije režirala predstave. Njezin teatar neki nazivaju eksperimentalnim kazalištem, no ja ga ne bih tako definirala. Gledatelji odlično reagiraju. Dovoljan je znak da su nam sve predstave rasprodane. Pažljivo biramo komade koje smatramo kvalitetnim i zanimljivim za postavljanje na daske. Dugo se posvećujemo odabiru glumaca, a potom stvaranju predstave. Radimo do iznemoglosti, probe nisu gotove kad je termin gotov nego kad budemo zadovoljni napretkom za taj dan. Ubijamo se od posla, ali pljesak publike nakon premijere i svake iduće izvedbe znak nam je da je trud imao smisla.

Story: Sukobljavate li se katkad u poslu?

Çağ i ja zajedno profesionalno rastemo i podupiremo se. Kad god je umorna, čak i ako ne radim na tome projektu, traži moju pomoć. Puno se svađamo i to nam je sasvim normalno. Ne mrzimo se nakon svađa, ali sukobi su svakodnevni. Kad neki kolege glumci prvi put svjedoče našoj raspravi, iskreno se prepadnu, ali poslije se i oni naviknu na galamu. Vjerujem da su istina i iskrenost važni, možda i presudni u našem poslu. S pristojnosti čovjek teško dođe do istine. Nismo se nikad potukle, tako da vjerujem da smo disciplinirane.

Story: Cijenjena ste učiteljica glume, a među vašim učenicima bili su i danas velike zvijezde poput Kıvança Tatlıtuga. Po kojem kriteriju procjenujete ima li netko talent za umjetnost?

Mnogo sam đaka imala, i velikih talenata i onih koji nisu uspjeli. Preferiram raditi s talentiranom djecom jer u meni bude osjećaj sreće i uzbuđenja. Njihov rast divno je promatrati kao učitelj. S druge strane, vjerujem da većina ljudi može glumiti. Čak i kad je riječ o mladićima i djevojkama koji pohađaju druge škole, mogu raditi s njima s ciljem da postanu glumci.

Story: Kako netalentiranoj osobi sa snovima kažete - ovo nije poziv za tebe?

Takvima bez problema i susprezanja kažem da ne žive u stvarnosti. Moj je posao biti iskren s učenicima. Nema nitko koristi od obmanjivanja. Ako netko živi u iluziji, ja sam tu da ga spustim na zemlju. Najiskrenije, nije me briga kako će reagirati. Ponekad u životu čovjeku treba hladan tuš. Ako nisi jako talentiran, moraš se razvijati polako, korak po korak, a takvih je više od 80% glumaca. Jako talentirani individualci i ne trebaju učitelja glume.

Story: Za pokojnog supruga Cüneyta Çalıskura izjavili ste da je bio vaš najiskreniji kritičar. Čije kritike danas volite slušati?

Nekad sam doista slušala njegove smjernice, ali davno sam se razveli, a i mrtav je već osam godina. Imam četiri bliske prijateljice s kojima dijelim sve u životu i jako su mi važne. One su moje dežurne kritičarke. Razumiju svaki aspekt umjetnosti pa ih pitam. Uvijek mi iznesu najokrutniju kritiku koju mogu izreći i ja sam im na tome zahvalna. Dobro mi dođe.

Story: Upoznali ste bivšeg supruga još na studiju. Možete li se prisjetiti po čemu ste zaključili da s njim valja provesti život?

Imao je, reklo bi se, cijeli paket. Cüneyt je bio jako inteligentan, razborit i zgodan. Bio je i izvrstan prijatelj. No nismo dočekali kraj njegova života zajedno. Razveli smo se davno prije njegove smrti. Smatram da ljubav treba konzumirati i živjeti dok ona traje. Potom je treba ostaviti iza sebe i upustiti se u novu vezu.

Story: Prava ljubav ne mora trajati vječno?

Zašto bi vječnost garantirala kvalitetu? Svaki odnos ima početak i kraj, na nama je da uvidimo kad taj kraj dođe. Ako je ljubav na umoru, pusti je da izdahne. Nemoj je siliti da živi dulje nego što može. Nepotrebno i bolno je ustrajati u tome da odnos traje, a među vama više ne živi emocija, nego samo navika.

Story: Kako napraviti taj rez?

Teško je donijeti tu odluku. Napraviti oštar rez sigurno boli, ali s vremenom bol nestaje, a ispunjenje duše mirom sve je veće. Tada počinjete uviđati da ste učinili pravu stvar i sretni ste što ste prepoznali da je vrijeme da nastavite dalje bez njega ili nje. Iz iskustva mogu reći da nakon trećeg prekida i to ide lakše. Poslije razvoda nisam se ponovno udala, a danas sam protiv braka. Mladim djevojkama rekla bih - morate stvoriti svoju formu ljubavi. Ne trčite za tradicionalnim vrijednostima i mjerilima jer svatko od nas je drukčiji i svako vrijeme je drukčije. Ne ponavljajte pogreške, učite iz njih. Brak je kompleksan, možda trebaju jednom probati da shvate da je sve to isto. I onda ste spremni napraviti rekonstrukciju života. Ljubav je ljubav. Za mene ljubav ne treba odobrenje države.

Story: Kad govorimo o seriji ‘Istanbulska nevjesta’, tko vam je bio inspiracija za lik Esme?

Mnoge su žene tvrdoglave i jako dominantne poput Esme, ne samo u Turskoj nego u svijetu. Nakon određene dobi, kad kod žena prestane seksualna napetost, energiju preusmjere na dominaciju. Ako nemaju muškarca pokraj sebe, počet će vladati članovima obitelji ili bilo kime tko im se nalazi u neposrednoj blizini. Bilo mi je zabavno tumačiti lik Esme jer je moja potpuna suprotnost. Dominantna sam, ali na potpuno drukčiji način i u drugim segmentima života.

Story: Baš nikad ne pokušavate kontrolirati kćer i njezina partnera?

Ma kakvi. Moja kći potpuno je slobodna živjeti na način koji želi i s kim želi i nikad, baš nikad, nisam se petljala u njezinu intimu.

Story: Zašto se žene uvijek boje svekrva? Kakvo je bilo vaše iskustvo?

Zato što strepe da će naletjeti na neku Esmu, pa si je tako i prizovu. Sve to proizlazi iz posesivnosti. Vjerujem da te majke smatraju sinove vlasništvom i zbog toga se tako zaštitnički postave prema svakome tko im se približi. Ta zaštita nije ni zdrava ni potrebna. Postoji vječita borba i nadmetanje između nevjeste i svekrve. Suludo je provesti život u takvoj napetosti. Svekrve bi trebale preispitati svoj život, postaviti zdrave prioritete u toj životnoj dobi, a svoje podmlatke pustiti da žive kako žele. Nisam se bojala svoje svekrve i nisam imala takvih problema - kad sam se udala, suprugova majka već je bila pokojna. No s takvim se ženama, čak i kad im nisam nevjesta, znam postaviti u odnosu. Do­pu­stiš li dominantnim ženama da te vide kao krhku i nesigurnu nevjestu, otvorit ćeš Pan­do­rinu kutiju. Zato osobito pazim kako se kome obraćam i kako se postavljam u odnosima.

Story: Pročitao sam da ste bili i u Hrvatskoj. Kada je to bilo i koje uspomene nosite s tog putovanja?

Posjetila sam dosta gradova na tom putovanju, od Ljubljane u Sloveniji do Du­brovnika, koji me se jako dojmio i u koji se želim vratiti. Bila sam u Splitu, a obišla sam i Korčulu i Hvar koji su mi predivni. Šetajući gradovima i otocima, stekla sam dojam da su svi u divnom suživotu i simbiozi bez velikih klasnih razlika. Svi koje sam susrela bili su nasmijani. Sporost života na otocima podsjetila me na turske gradiće.

Story: Uz Sarajevo vas vežu i rodbinske veze?

Istina, roditelji su mi ispričali da moji preci potječu iz Bosne i Hercegovine. Neki članovi obitelji došli su ovamo u potrazi za rodbinom. I doista su ih pronašli, ostali su živjeti u Bosni i zasnovali obitelji. Moja priča sa Sara­jevom dosta je neobična. Treći sam put ovdje, a nešto iznutra tjera me da se stalno vraćam. Prije više od dvadeset godina, tijekom rata na ovim prostorima, u Turskoj smo redovito pratili sve što se zbiva. Bili su to tužni prizori koji su se svima usijecali u pamćenje, pa očito i meni u podsvijest. Dugo me proganjao jedan košmar. San je bio toliko vividan, vrtio se kao film sa svim detaljima, kostimima, pejzažom kao da sam doista to proživjela - ja sam u Sarajevu, šetam ulicama razrušenoga grada pod napadima i neki ljudi predaju mi dijete u naručje uz riječi: “Pronađi djetetova oca, naći ćeš ga na kolodvoru u jednom kafiću”. Brzo sam se uputila ulicama Sarajeva s bebom u naručju. Beba je bila mirna, pro­lazila sam parkom i naišla na jako visokog vojnika s puškom. Nosio je neobičan plavi džemper. Rekao mi je: “Ovo je bio džemper moje pokojne supruge. Ubili su je i sad ga ja nosim”. Iz tog sna uvijek bih se budila znojna i stalno sam se pitala zašto me podsvijest neprestano vuče u Sarajevo. Danas kad dođem, osjećam se tu kao kod kuće.

Story: Odlično vladate engleskim jezikom. Gdje ste ga naučili?

Hvala, naučila sam ga tijekom školovanja i koristim se njime na svakom putovanju, a volim putovati s kćeri. Znam se sporazumjeti i na francuskom jeziku.

Story: Imate li neostvarenih želja?

Imala sam zadovoljavajući život. Više ne žudim ni za čime. Imam poneke zamisli da radim s nekim kolegama na projektu, ali želje me više ne zamaraju. Moj život danas je okružen prijateljicama koje smatram obitelji i kćeri s kojom surađujem. Sretna sam, nasmijana i mirna.