'Ljudi koji se u životu ne kaju ni zbog čega nisu na dobrom putu'

U nedjelju, 10. studenoga, u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog svoj hrvatski debi imat će glazbenica Aleksandra Radović. Mnogi fanovi srpske pjevačice ne kriju oduševljenje što će prvi put u Hrvatskoj uživo slušati njezine brojne hitove poput ‘Ljubavi moja’, ‘Živeo kraj’, ‘U inat prošlosti’, ‘Karta za jug’, ‘Ko so u moru’, ‘Ni zadnji ni prvi’ ,koju joj je darovao Arsen Dedić. Zašto je isprva mislila da Arsen ne voli njezino pjevanje, ali i je li to nešto čime se do mirovine želi baviti, otkriva 44-godišnja pedagoginja koja kćeri Nini ne bi preporučila da krene njezinim stopama.

Uvijek se jednako pripremam za sve koncerte u regiji pa će tako biti i za zagrebački. Imam prilično dobro uigranu ekipu koja svira sa mnom nešto više od desetljeća pa nemam potrebe za dodatnim korekcijama kad je o bendu riječ. Moji su nastupi posvuda isti pa će ono što ću predstaviti publici u Zagrebu, zapravo biti ono što je predstavljeno publici u Beogradu, Skoplju, Podgorici, Sarajevu te svim drugim gradovima u regiji.

Story: Zašto ste toliko dugo čekali nastup pred hrvatskom publikom?

Hrvatsko tržište dosta je zatvoreno u odnosu na srpsko, gdje su hrvatski pjevači, da tako kažem, na domaćem terenu, rado su slušani, gostuju, imaju koncerte i to sjajno funkcionira. S Hrvatskom je malo drukčije zbog ekavice, kako sam primijetila, a i zato što moji albumi dosad nisu objavljivani na hrvatskom tržištu. Publika u regiji upoznata je s mojim opusom, ali u Hrvatskoj nije bilo prilike za objavljivanje albuma pa je vjerojatno to razlog - nedovoljna ispitanost tržišta. Vjerojatno bih još čekala i s ovim koncertom da nije bilo inicijative fanova iz Hrvatske koji me slušaju i već nekoliko godina mole za ovaj koncert. Eto, vidjet ćemo kako će sve proći.

Story: Mnogo vaših pjesama ima autobiografske elemente. Služe li vam pjesme kao svojevrsna terapija, da izrazite loše, ali i dobre osjećaje?

Poprilično sam zatvorena osoba i mislim da je glazba, barem za mene, sjajan način da se izrazim, da opjevam sve radosti ili tuge koje sam proživjela i s kojima su se susreli moji najbliži, o kojima često pjevam. Dakle, nisu sve pjesme autobiografske, mnogo ih je nastalo iz iskustava mojih najbližih prijatelja, ljudi koje poznajem pa je glazba svakako određena terapija. Jako mi je važno da glazbom mogu izraziti sve svoje osjećaje pa mislim da me slušajući moje pjesme publika može najbolje upoznati.

Story: Ima li dio intime koji ne biste otkrili na taj način?

Veći dio svoje intime ne bih otkrila ni na kakav način, jer je moja intima jednostavno - samo moja. Mogu samo pjevati o nekim radostima ili bolima srca, moga srca, koje imaju i svi drugi ljudi na ovom svijetu, pa se samim tim mogu identificirati s mojim pjesmama jer su sve to na određeni način i sami proživjeli.

Story: “Treba riskirati, ići hrabro i ne razmišljati o tome koliko je nešto teško, nego koliko je zapravo vrijedno”, izjavili ste. Znači li to da ponekad idete glavom kroz zid?

Kao mlađa znala sam često ići glavom kroz zid. Me­đutim, došle su zrelije godine pa mogu prepoznati gdje bi to trebalo, a gdje ne. No i dalje mislim da treba riskirati, hrabro ići za svime što je vrijedno u životu, jer sve se vrijedne i dobre stvari dobiju mukom, ne lakoćom.

Story: Koliko promišljate o svojim odlukama? Donosite li ih glavom ili srcem?

Srce me uvijek vodi, ali kako sam ušla u neke godine, pokušavam pomalo uključiti i glavu.

Story: Žalite li zbog nekih odluka?

Žalim, naravno, i to ne zbog jedne nego zbog mnogo odluka koje sam donijela. Ne kažem da žalim nego da se kajem, ali mislim da je dobro, a i u prirodi je čovjeka kajati se. Mislim da ljudi koji se u životu ne kaju ni zbog čega nisu na dobrom putu. Kajanje ili pokajanje odličan je način da čovjek sebe popravi, promijeni i shvati gdje je pogriješio, da pokuša napraviti bolju verziju sebe u svim malim stvarima koje čine život.

Story: Kažete da postoji privatna i javna osobnost. Po čemu se one razlikuju?

Rekla bih da sam javno prilično rezervirana, ostavljam takav dojam. Privatno sam vrlo topla, neposredna, srdačna, ali čovjek mora imati određenu distancu kada je riječ o medijima jer se tako može zaštititi od onoga što ne bi želio.

Story: Je li za uspjeh, ali i opstanak u glazbenom svijetu, nužno u potpunosti odijeliti privatno od poslovnog?

Pa nije, mnogo primjera potvrđuje da nije nužno. Naprotiv, mnogi grade karijeru tako što spajaju privatno i poslovno i na osnovi privatnoga grade poslovno. Moj je put drukčiji. Poštujem svačiji put i svačiji izbor, ali držim se načela. Mislim da je u svakom poslu važno privatno odvojiti od poslovnog dijela života.

Story: Je li ipak ponekad to teško odvojiti?

Naravno, to podrazumijeva veliku borbu i trud, ali svakako se isplati.

Story: Od 2006. imate svoju školu pjevanja, koliko vas ispunjava raditi s mladim talentima?

Profesorica sam solfeggia i muzičke kulture. Završila sam akademiju u Novom Sadu, pedagogija je moj životni poziv i uvijek sam željela raditi s djecom i mladima. Mislim da sam dobar pedagog, barem sudeći po komentarima mojih profesora s fakulteta. To me jako ispunjava i to je drugi dio moje osobnosti koji teži redu, radu i disciplini, za razliku od ovog umjetničkog koji je opušten, zato mislim da s te dvije stvari nekako nadopunjujem svoju osobnost.

Story: Rekli ste jednom “glazbeni sam pedagog i znam što ću raditi po stare dane”, znači li to da će doći vrijeme kada više nećete nastupati, stvarati novu glazbu?

Naravno. Mislim da svako vrijeme ima svoje pjevače i da treba ostaviti prostora mladim ljudima da se razvijaju, napreduju te da čovjek u svemu i uvijek zna kada treba stati. Nadam se da ću biti dovoljno pametna i razborita da shvatim i prepoznam taj trenutak kada on dođe.

Story: Surađivali ste s brojnim hrvatskim glazbenicima, među ostalim i s Arsenom Dedićem. U kakvom su vam sjećanju ostale te suradnje?

Arsen Dedić je intelektualna i umjetnička gromada, bila mi je velika čast surađivati s njim. Napisao je tekst za skladbu ‘Ni zadnji ni prvi’, za koju je aranžman radio Nikša Bratoš, a kompoziciju Goran Kovačić. Nosim divna sjećanja i iskustva iz suradnje s njim.

Story: Možete li podijeliti anegdote koje su se dogodile tijekom suradnji s našim glazbenicima?

Jedna je anegdota vezana baš uz Arsena Dedića. Dok sam pjevala u studiju i snimala tu pjesmu, imala sam dojam da mu se ne sviđa kako izvodim kompoziciju koju je napisao jer me prekinuo tijekom snimanja i rekao da iziđem iz gluhe sobe. No ispostavilo se da mu se svidjelo i da je bio zadovoljan. Bio je neposredan, zanimljiv, a na prvom je susretu s vrata viknuo: “Mala, jesi li kričala”, što je značilo “Zašto nisi počela, što si čekala”. Otad smo često surađivali i sretali se na raznim događaja u regiji, koncertima, humanitarnim manifestacijama...

Story: Hoće li na koncertu u KD Vatroslava Lisinskog doći i vaša kći Nina?

Uglavnom ne ide na moje koncerte, dijelom zato što je donedavno bila vrlo mala. No u posljednjih godinu dana išla je sa mnom na poneki koncert, kada je željela. Sama će odlučiti za zagrebački, ali pretpostavljam da će htjeti.

Story: Pokazuje li glazbeni talent?

Da, pokazuje. Ide u glazbenu školu, svira klavir i zaista je talentirana.

Story: Biste li joj preporučili da krene vašim stopama?

Nina već zaista sjajno pjeva, ali ne vjerujem da bih joj preporučila da bude pjevačica jer je to vrlo težak životni put. Zahtijeva mnogo truda, muke i odricanja, a u uvjetima u kojima živimo, mislim na cijelu regiju, čini mi se da bi se morala jako namučiti, a ne znam koliko se to isplati. Svakako je lijepo da bude u glazbi jer ona svakom čovjeka omogućuje da otpusti stres i napetost. Divno je i da ima tu vrstu obrazovanja.

Story: Kako vas dvije volite provoditi zajedničko vrijeme?

Volimo šetati, voziti se rolama... Ona voli sport, zapravo svaku vrstu vanjske aktivnosti pa se trudimo biti u prirodi, na selu ili otputujemo nekamo gdje možemo uživati. Uglavnom je riječ o kreativno provedenom vremenu u prirodi.

Story: Koje vrijednosti vam je najvažnije prenijeti joj?

Najvažnije na svijetu mi je da moje dijete postane dobar čovjek, da ima osjećaj za dobro i loše, da zna koliko je važno pomagati drugome, da zna koliko smo svi usmjereni jedni na druge, da zna što je žrtva, a što ljubav i da ljubav podrazumijeva žrtvu. Da poštuje svakog čovjeka bez obzira na dob, spol, vjeru i podrijetlo. Da ima puno ljubavi u sebi i da bude čestita osoba.
Story: Kako će vam izgledati ostatak godine?
Od rujna intenzivno počinjem raditi na novom albumu koji će, bude li sve po planu, izići potkraj listopada ili početkom studenoga. Imat ću brojne aktivnosti u regiji, počinje i nova školska godina u mojoj školi pjevanja, ali svakako ću naći vremena i za opuštanje. No veći dio vremena do kraja godine bit će u znaku posla.