Mia Dimšić: 'Ne trebam po svaku cijenu imati nekoga uz sebe'

Samo su tri godine prošle otkako je objavila hit ‘Život nije siv’, što je bilo dovoljna da dotad nepoznata djevojka iz Osijeka šarmira sve generacije. Pjesma je bila pri vrhu svih nacionalnih top-ljestvica, a danas 26-godišnja Mia Dimšić postala je uistinu prepoznatljiva mlada glazbenica nešto drukčijeg zvuka. Od tada je snimila dva albuma - ‘Život nije siv’ i ‘Božićno jutro’, nastupila na Splitskom festivalu, snimila duet s Markom Toljom i svira po cijeloj državi. Jednostavna i pristupačna, govorila nam je o svojim počecima, djetinjim snovima, željama, spoznajama i ljubavi...

Je li vam se dogodilo još neko čudo osim spomenute pjesme?
Mislim da je čudo sve što mi se dogodilo jer su mi se otvarala neka nevjerojatna vrata i događali se slučajni susreti u koje je teško povjerovati. Imala sam priliku bez poznanstava i veza upoznati svoje najveće idole, među ostalim i Olivera Dragojevića s kojim sam sjedila u njegovu dnevnom boravku dan nakon što sam osvojila šest Porina. Misliš da se to nikad neće dogoditi, pogotovo ne kada imaš dvadeset i nešto godina. Sve mi se to počelo događati kada sam se odlučila za ono što trebam raditi, onda se sve drugo posložilo na najbolji način.

Pjesme ste počeli pisati već s deset godina?
Točnije s jedanaest godina, kad sam se prijavila na natječaj za Dječji Eurosong. Te godine predstavljao nas je Dino Jelusić. Moja pjesma nije prošla, ali nisam odustajala. Išla sam na audicije za ‘Turbo Limach Show’, ali ništa se nije dogodilo. Iskreno, nisam bila poseban talent za pjevanje u usporedbi s ostalom djecom. Pogotovo jer sam bila jako sramežljiva. Kada se danas osvrnem na to vrijeme, drago mi je što se tada ništa nije dogodilo jer nisam bila spremna postati dječja zvijezda. Mislim da bi mi to bilo jako teško, da bi me opteretilo i loše utjecalo na djetinjstvo. Bila sam jako emotivna, vagala tko mi što kaže, nisam lako sklapala prijateljstva i mislim da mi eksponiranje u tako ranoj dobi ne bi dobro došlo. Unatoč tome, nisam prestala pisati, a nekoliko mjeseci učila sam svirati violinu. Tako da je bilo puno glazbe u mom životu, ali ništa ozbiljno do moje prve pjesme.

Unatoč vašoj djetinjoj ranjivosti, jeste li priželjkivali život pop zvijezde?
Jesam, ali to je toliko bilo u domeni mašte da sam mislila da je taj daleki svijet rezerviran samo za ljude kojima nikad neću ni blizu prići. Kada sam imala 17 godina, najboljem prijatelju iz srednje škole, koji me nedavno na to podsjetio, rekla sam kako znam da će se nešto dogoditi s mojom glazbom. Međutim, toga se ne sjećam, a on tvrdi da ne izmišlja. Ljudi katkad imaju šesto čulo.

Kažete da je vaš glazbeni uspjeh zapravo vaša duhovna priča?
Istina, i način kako sam sebe spoznala, kao i sve oko sebe. Doduše, tek sam na početku, duga je cesta preda mnom i puno ću toga naučiti o sebi, ali moja transformacija u sretniju i svjesniju osobu počela je s profesionalnim pjevanjem.

Što ste spoznali o sebi?
Da je glazba medij kojim govorim ono što moram reći. Medij koji će najlakše doći do ljudi. Pjesma najlakše dolazi do ljudi, a to smatram svrhom - progovarati o stvarima koje te diraju, trenucima, situacijama u kojima smo se svi jednom zatekli. Ovisnik sam o osjećaju da se netko prepozna u mojoj pjesmi. Takve me stvari pokreću.

Vaša pjesma ‘Bezimeni’ također je postala veliki hit, o čemu svjedoči i broj pregleda na YouTubeu. Tko je taj antijunak?
Nemam pojma. Zapravo, riječ je o osobi koju sam srela u jednom noćnom klubu. To je bilo na samom početku, kad sam tek objavila prvu pjesmu. Nastupala sam sa svojim klavijaturistom, imali smo svoj repertoar. Taj je čovjek došao pijan i počeo zanovijetati što da sviramo. Bio je užasno neugodan i glasan, nije ga uspjela smiriti ni vlasnica kluba. Tada mi se rodila ideja o pjesmi. Znala sam da mogu otići kući i ‘ubiti’ ga pjesmom. To sam napravila i to je najbolji lijek.

Odrasli ste s roditeljima i sa sestrom. Pričajte nam o tom razdoblju.
Imala sam prekrasno djetinjstvo i u njemu nije bilo ničeg teško probavljivog. Imam odlične roditelje, najbolje na svijetu. Oboje su jako vrijedni, ljubazni prema svima. Kod kuće sam naučila radnu etiku i shvatila da je puno slađe kad se za nešto pomučiš. S godinu dana starijom sestrom Katarinom jako sam bliska. Jedino što je ona racionalnija, a ja emotivnija. Dok sam bila mlađa, to mi je smetalo zbog različitih stavova, ali sad vidim koliko je to dobro. Treba mi neki uteg da me spusti na zemlju.

Zanimljivo je da ste priželjkivali postati novinarka ili odgojiteljica, a završili ste prevoditeljski smjer engleskog i njemačkog jezika.
Imala sam svakakve želje i svaki dan ih mijenjala, ali te su me dvije faze dulje držale. Od ideje o teti u vrtiću brzo sam odustala, ali ona o novinarstvu držala me zato što sam voljela pisati dnevnike, priče, pjesme... Sestra i ja pripremale smo svoje igrokaze, bilo je tu puno kreativnosti. Zapravo, novinarstvo me pustilo kad sam uvidjela da bih trebala imati puno posla s ljudima.

Svejedno ste okruženi s puno ljudi?
Istina, ali mi je puno lakše odgovarati na pitanja nego ih postavljati. Ne osjećam nikakav mentalni pritisak dok dajem intervju, a s druge strane mislim da ne bih znala kako iz ljudi izvući neke odgovore i informacije. Nedostaje mi te određene drskosti.

Stignete li se baviti prevoditeljstvom?
Obožavam strane jezike. Imam deset godina stariju sestričnu i uvijek sam htjela raditi sve što i ona pa sam zbog nje i upisala engleski i njemački. Nažalost, ne stignem prevoditi. Više se ne mogu ni zamisliti da to radim. Previše sam izišla iz tog filma. Napisala sam poneku pjesmu na engleskom, ali na njemačkom ne.

Uspjeli ste na estradi bez podrške klanova i poznatih autora. Jeste li se zbog toga osjećali kao Alisa u zemlji čudesa?
Kad sam prvi put osvanula na estradi, bilo mi je predivno. Nikad neću zaboraviti jedno od prvih gostovanja na radiju, kad se u eter javio Mladen Grdović i tražio da razgovara sa mnom. Rekao mi je da ću sigurno uspjeti i da se nikad ne bojim. Možete zamisliti koliko mi je to značilo. Dobro se slažem s ljudima s estrade, katkad je to s nekima samo privid, ali mogu nabrojiti drage kolege - Petra Grašu, Harija Rončevića, Jolu. Pružili su mi ruku. Međutim, čovjek koji me nagovorio da se počnem baviti pjevanjem jest moj menadžer Damir Bačić, koji je sa mnom i pisao tekstove. Upoznali smo se godinu dana prije nego što je objavljena moja prva pjesma. Da nije bilo njegove inicijative i motivacije, mislim da danas ne bih pjevala. Kad sve zbrojim, ne bih se nikad sama odvažila. Pitala bih se: “Zašto bi netko slušao nešto što sam napisala? Zašto bi to nekog zanimalo? Ili platio ulaznicu za moju svirku?” Tu stepenicu nisam mogla prijeći - povjerovati da to mogu. S nama od prvog dana radi Vjekoslav Dimter, autor iz SAD-a, inače rođeni Osje­čanin. Taj spoj Hrvatske i Amerike bio je dosta dobar. Mislim da je donio svježinu. Vjeko je glazbenik koji dugo živi u SAD-u, naslušao se modernih ritmova i intuitivno ne koristi uobičajene hrvatske fraze koje su prisutne u našem eteru. Njegovu načinu rada dodali smo moje tekstove. Mislim da su moja neposrednost i progovaranje kroz glazbu donijeli određenu svježu energiju na našu scenu. Anonimnost iz koje sam izišla zapravo mi je bila prednost.

Popularnost ima i tamnu stranu?
Nazvali bih to više ružnim trenucima, kad si ljudi daju pravo svašta pitati, tražiti razne usluge, primjerice da se pojavim negdje. Osje­ćaš se kao nečije javno dobro. To mi smeta. Mnogi nemaju percepciju o intelektualnom vlasništvu i emocionalnom stanju. Sve se gleda kroz materijalno, nema veze što si nekom dao svoje vrijeme i golemu energiju. Primjerice, kad me netko zove da nešto otpjevam, ne računa koliko je posla iza scene da bi nastala jedna pjesma, koliko sve košta. Imaš problem i s prijateljima koji ne iz zlobe, nego iz neznanja ne shvaćaju da ne možeš doći svugdje gdje im padne na pamet.

Jeste li naučili reći - ne?
Još ne. Mislim da će mi to biti najveći izazov u sljedećih deset godina.

Bojite li se da će netko odbijanje loše shvatiti?
Iskreno, to me zna mučiti. Što je potpuno glup strah jer će ljudi ionako misliti o meni što žele, čak da im i život spasim. Previše je ljudi, ne možeš kontrolirati kakav ćeš dojam ostaviti na druge. Naučila sam da ljudi misli o tebi ono što misle o sebi i na tebe projiciraju svoje frustracije. Ružni komentari sve me manje pogađaju. Jedno je konstruktivna kritika, ali na internetu, nažalost, ima puno i govora mržnje.

Što radite kad nemate obaveza?
Čitam knjige. Uvijek nešto piskaram. Volim duge kave s prijateljima i filozofiranja o smislu i besmislu.

Što slušate privatno?
Više stranu glazbu nego domaću. Puno modernog popa, countryja. A kad iziđem, najviše volim plesati uz domaće hitove devedesetih.

Što je s vašim emotivnim svijetom. Jeste li zaljubljeni?
To vam neću reći. Nikog i ništa ne skrivam i ako se nešto moje javno uoči, u redu je. Ali neće doći od mene.

Onda ćemo općenito. Imate li svoj tip dečka? Jeste li zaljubljivi? Što tražite u ljubavi? Jeste li često patili zbog ljubavi?
Patila sam zbog ljubavi kad sam bila klinka, ali brzo sam naučila lekciju. Emotivna sam, ali ne trebam po svaku cijenu imati nekoga uz sebe. Barem ne još. Opuštena sam kad je o tome riječ i ne mislim da ljudi ne mogu biti sretni ako su sami. Sreća je subjektivna. Nisam jedna od onih koja s dečkom dijeli prijatelje i posvuda idu zajedno. Treba mi puno slobode.

Koja vam je muška osobina najpoželjnija?
Zdravo samopouzdanje, to je osnova svega. Da ne bude ovisan o meni, nego da ima svoje strasti. Volim kad je dečko elokventan, kad se možemo lijepo zezati.

A fizički tip?
Češće mi se sviđaju tamni i visoki dečki jer sam visoka pa želim da uz nekog visokog mogu obuti potpetice. No zgodan dečko je zgodan dečko. Međutim, sve ovo što sad kažem, sutra može pasti u vodu.

Koji vam je najdraži kompliment koji ste dosad dobili?
Kad mi je jedan dečko u srednjoj školi rekao: “Imaš zanimljiv način formiranja rečenica”. To i danas pamtim.

Mnogi vašom prednošću smatraju to što u nastupima i videospotovima ne ističete tjelesne atribute. Je li to vaša trajna odluka ili postoji mogućnost da ćete se jednom odvažiti na slobodniji scenski imidž?
Za sve postoji mogućnost. Glupo bi bilo reći da nešto neću nikad, ali moj scenski imidž nikad nije bio nametnut, niti sam ga sama os­mislila jer ga nitko nema. Jednostavno nisam taj tip. Nakon izlaska jedva čekam skinuti haljinu. Najbolje se osjećam u svakodnevnoj, netko će reći bezveznoj odjeći. No to ne znači da se neću odjenuti ženstvenije kad mi dođe. Kao klinka bila sam opsjednuta s Katie Holmes i njezinim stylingom djevojčice. Očito me drži i danas. Vulgarnost u odijevanju ne bi mi dobro došla.