Nina Violić oduševljava iz uloge u ulogu u svom matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu, a upravo taj dom kulture bio je idealna kulisa za fotografiranje. Kao i na pozornici, jedna od najboljih domaćih glumica bila je izvrsna pred kamerama, a otkrila nam je kada se treba okititi kao božićno drvce, ali i koliko su joj kostimi važni u kreiranju likova...
Što za vas znači stil?
Stil je ono što si ti, što nosiš u sebi, tvoj odnos prema sebi i svijetu oko tebe. To je ne možeš kopirati, to je ono što jesi.
Kako se tijekom godina mijenjao vaš modni izričaj?
Kako sam se ja mijenjala, tako se mijenjao i taj odnos prema krpama. Iako ono što je ostalo zabetonirano jest da krpe, kao ni sebe, nisam nikad ozbiljno shvaćala i uvijek sam bila najponosnija kad bih s nekom štracom od pet kuna uspjela isfurati kombinaciju koja je izgledala genijalno. Ne podnosim modu kojoj se ljudi u bilo čemu pokoravaju. I u umjetnosti, i u kazalištu i na filmu postoje trendovi koji postaju sami sebi svrha, a u odijevanju to je nekako najvidljivije jer je najbanalnije i svima lako prepoznatljivo. Zabavno je, primjerice, kad u modu dođe pink gunj i onda sve žene nose pink gunj pa gradovi zimi izgledaju kao da su ih napali neki umorni ženski zvončari. Manje je zabavno kad u modu dođe jednostavan crno-sivi uniseks kaput pa gradovi izgledaju kao da u njima žive ljudi bez spola s pomanjkanjem željeza u krvi. Ali na osobnom planu moda bi trebala biti neka vrsta igre sa samim sobom. Kad vidiš kako se neki čovjek odjenuo, ustvari vidiš što on misli o sebi i kako se doživljava. To često bude jedan veliki nesporazum, a može biti i veselo, zabavno iskustvo. Još me uspiju oduševiti neki ljudi na cesti, nekad mi i poprave dan.
Ima li komada koje ste obožavali, a danas ih ne možete zamisliti na sebi?
Teška srca napustila sam ljubav prema plastici, sintetici i poliesteru. Dosadilo mi je da me strese struja čim iziđem iz kuće i uhvatim se u tramvaju za rukohvat i lagano me drma do navečer. To mi je nekad bilo prekrasno, sad mi se više stvarno ne da.
Kada je riječ o šopingu, je li važnija kvaliteta ili kvantiteta, odnosno hoćete li potrošiti više novca za nešto kvalitetnije ili platiti manje, ali zato uzeti nekoliko komada?
Ne idem u šoping. Toliko je krpa u životu prošlo kroz moje ruke da me malo toga u prodavaonicama može iznenaditi. Dok smo jednom davno radile na predstavi, Ana Karić mi je rekla: “Pa je**m ti, ne da mi se kupiti kaput kad nema kroja koji već nisam nosila.” Sjećam se da sam je gledala i mislila da se preserava, ali eto, točno tako se sada osjećam, kao naša Ana, kad pogledam u izloge. Kad vidim nešto što mi privuče pozornost, odmah to i kupim jer je to tako rijetko da budem sretna što se dogodilo.
Što vam je najvažnije pri kupnji odjeće - udobnost, cijena, kvaliteta, izgled?
Da mi dobro stoji.
Na što ste najponosniji u svome ormaru?
Na kolekciju kombinea.
Što biste željeli dodati?
Trebalo bi izbaciti, a ne dodati.
Posuđujete li ponekad odjeću od svoje kćeri?
Sve mi je otela.
Znači, ona posuđuje od vas?
Ona već gotovo dvije godine ne kupuje ništa osim šuza jer stalno razvlači moje krpe i genijalno kombinira. Ponosna sam majka!
Koliko se u odabiru dnevnih kombinacija ogleda vaše raspoloženje? Idu li šarene, žarke boje uz veselje i sreću, a zagasiti tonovi uz pomalo tmurnije dane?
Moraš obrnuto da bi pobijedio nadolazeću depricu koja vreba iza ugla pa se uvijek okiti kao božićno drvce, a kad si dobro, dobro si i što će ti krpe.
Jedna od kombinacija koje ste nosili na Storyjevu snimaju bilo je odijelo. Čini li odijelo čovjeka?
Odijelo uvijek čini čovjeka, nadam se da se to vidi i na fotografiji.
Može li vam kostim pomoći da na pozornici bolje predstavite lik koji glumite? Primjerice, bi li vaša Olga iz ‘Tri sestre’ bila jednaka da nosi traperice i kariranu košulju ili pak balsku haljinu?
Obožavam kostimografe i volim se uvijek zafrkavati s njima. Naravno da kostim daje taj zadnji touch koji te može usrećiti ili zeznuti, ali nekako sam sve sklonija misliti da likovi koje igram, pa i Olga iz ‘Tri sestre’, mogu odjenuti što god hoće i da će opet biti to ta moja Olga. Ne kužim glumce koji se pokolju s kostimografom jer im to remeti njihovu viziju lika. Pa nije uloga komad robe, je**mu život.
Ona već gotovo dvije godine ne kupuje ništa osim šuza jer stalno razvlači moje krpe i genijalno kombinira. Ponosna sam majka!
Kako birate haljine koje nosite na premijerama?
Važno mi je samo da ne izgledam kao da sam došla na maturalnu zabavu.
Ove godine snimali ste film ‘Kućna prašina’, koliko vam je u njemu bila važna kostimografija?
Kostime i scenu za film radila mi je Ana Savić Gecan, htjela sam da jedna osoba vodi vizual, to mi je bilo važno. Godinama surađujem s Anom u predstavama koje radimo s Ivicom Buljanom. Ana je umjetnica kojoj se divim, njezin odnos prema krpama je dirljiv, duhovit, na autentičan način kreativan pa nas dvije kad razgovaramo o kostimu najmanje pričamo o krpama, a više definiramo likove. Krpe su tu samo kao inspiracija. Ivana Popović bila je umjetnica s kojom si također mogao tako raditi, odjećom otvarati neke druge svjetove koji mene zanimaju u poslu.
Odabirete li svaki komad odjeće koji će biti na filmu?
Ne, to radi kostimograf, ja mu u potpunosti vjerujem i iznimno je važno suradnicima dati slobodu. Tada budu mnogo kreativniji nego kad im sjediš za vratom.
U kojoj je fazi ‘Kućna prašina’? Kada planirate premijeru?
Još snimamo dio s lutkama, a potom idemo u postprodukciju.
Uz ‘Janje’ i ‘Odvajanje’ to je treći film koji režirate. Mislite li da ćete jednog dana u potpunosti režijom zamijeniti glumu?
Ne pada mi na pamet.
Je li nužno da redatelji imaju i glumačkog iskustva? Koliko to pomaže u režiji?
Meni pomaže, razmišljam iz svoga glumačkog habitusa, ali inače nije nužno. Meni inače ništa nije nužno.
Osim na predstavama koje su na repertoaru, na čemu još radite?
Završavam ‘Kućnu prašinu’ i igram predstave, a nakon Nove godine počinjem u HNK raditi s Ivanom Penovićem, redateljem s kojim sam željela raditi otkad sam vidjela njegovu predstavu ‘Katalonac’ i to me jako veseli.
