Luka Šulić: 'Stjepanu i meni odgovara da odmorimo jedan od drugog'

Kada su 2011. godine objavili obradu pjesme ‘Smooth Criminal’, kojom su brzo osvojili svjetsku glazbenu scenu, Luka Šulić i Stjepan Hauser još su bili klinci. Izrazito talentirani klinci koji su jednostavno uživali u glazbi koju stvaraju violončelom i ne sluteći da će ih njihova strast i virtuoznost dovesti na pozornice svih najvećih svjetskih dvorana. Sedam godina duo 2CELLOS neumorno je ljubav prema klasičnoj, pop i rock glazbi dijelio s publikom svih naraštaja i nacionalnosti, a onda su odlučili uzeti pauzu. Za to su se vrijeme mogli posvetiti vlastitim projektima i planovima. Luka je tako potkraj prošle godine objavio prvi solo album za koji je odabrao jedno od najslavnijih djela klasične glazbe, Vivaldijeva ‘Četiri godišnja doba’. I još je jednom nadmašio samoga sebe.

Story: Posljednji veliki koncert u Lisinskom održali ste 2015. sa Stjepanom. Pet godina poslije ista dvorana, ali ovaj ste put na pozornici sami. Je li drukčije svirati bez Stjepana nakon toliko zajedničkih nastupa?

U ožujku prošle godine svirao sam sa Zagrebačkom filharmonijom, kao i za Zakladu Ana Rukavina, i to samo jednu točku, ali da, veliki koncert bio je prije pet godina, također klasika. Nije mi čudno jer smo i prije nastanka grupe 2CELLOS svirali sami. Jedina je razlika što sam sada sâm odgovoran za sve ‘gluposti’. Imam svoj orkestar s kojim komuniciram na bini, i dalje s nekim stvaram glazbu, nisam potpuno sam. To je nekakav muzički dijalog bez obzira na to što sam solist. U Zagrebu će mi se u jednoj skladbi pridružiti i deset godina mlađa sestra Eva, tako da ću imati priliku i s njom nešto odsvirati. Jako se radujem koncertu.

Story: Vi ste utjecali na nju u glazbenom smislu ili je i prije svirala?

Počela je svirati violinu s tri godine. I nju i mene roditelji su usmjeravali od rane mladosti, gotovo su nam instrumente stavili u dječji krevetić. To je jedna vrsta ‘ispiranja mozga’. Šalim se, naravno. Zapravo sam im do neba zahvalan; da nije bilo njihove podrške, ne bi bilo svega ovoga. Vježbanjem su nam usadili disciplinu i na tome sam im također jako zahvalan.

Story: Roditelji će također u Lisinskom pratiti vaš nastup?

Moramo se dogovoriti tko će čuvati moju djecu. Možda će doći supruga Tamara i njezina majka, a moji će čuvati djecu. Ili obrnuto. Vidjet ćemo. Već su bili na mom koncertu, a obožavaju unuke. Ne znam što im je draže - unučad ili koncerti. Vjerojatno unučad.

Story: Kako je vama odvojiti se od djece?

Naravno da je sada, s dvoje djece i malom razlikom u godinama među njima, malo napornije razdoblje. Najviše iscrpljuje nespavanje. Nije isto imati jedno ili dvoje djece, s dvoje nemaš nimalo slobodnog vremena. Pogotovo jer ne idu spavati u isto vrijeme. Taman kad jedno zaspi, drugi se budi, ali to su sve obiteljske radosti. Vrijeme brzo prolazi i jednog će nam dana nedostajati ti trenuci jer su stvarno posebni. Ne mogu ih ni sa čim usporediti. Biti svaki dan sa svojom djecom, gledati ih kako rastu, svaki je dan nešto novo... Val nas jako zabavlja, ima svoj performans, nasmijava sestru, Hana puže pa krene prema njemu, on je nasmijava, želi hodati kao i on pa se polako diže na nogice. Naravno, drži se za kauč... To su sve predivni i čarobni trenuci zbog kojih nespavanje i ostali napori nisu važni. Moraš ih cijeniti i biti zahvalan na njima, a ne uzimati ih zdravo za gotovo kao što ljudi često čine.

Story: Da je tempo nastupa ostao isti, vjerojatno ne biste imali priliku uživati u tim trenucima s djecom. Znači li to da ćete i ubuduće prorijediti poslovne obaveze?

Naravno, idealno mi je sad kad imam svoje koncerte. Dvadeset koncerata razvuče mi se na šest do osam mjeseci, a kao 2CELLOS nastupali smo 20 puta u mjesec dana. Sad imam tri-četiri koncerta u komadu pa sam tri tjedna, mjesec dana kod kuće. To mi je super, baš uživam, a istodobno imam dovoljno obaveza i neću se zapustiti. I dalje sviram. Ne mogu samo biti kod kuće i mijenjati pelene, iako i to volim. Ali moram svirati, to je dio mog DNK.

Story: Kako se pripremate za zagrebački koncert? Vježbate li dok djeca spavaju?

Vježbam uglavnom tijekom dana kad Hana spava, otprilike sat i pol prijepodne pa još malo poslijepodne. Val je u vrtiću, što nam dosta olakšava. S Hanom je jednostavno, sluša me, igra se, ne zaplače po sat vremena, puže... Ako počne plakati, stavim je u stolac, dam joj komad kruha pa je mirna još pola sata i mogu dalje svirati. Sve je stvar dogovora. Supruga pomaže, a ako ona ima neke obaveze, ja preuzimam brigu o djeci. Najveći je izazov ostati sam s njih dvoje, ali i to se može. Val je velik, zna se samostalno igrati, crta... Imali smo sreću, oboje su odlična djeca. Još mi nije došlo da čupam kosu. Ali više mi i ne treba jako puno vježbe. Imam taj kapital otprije, sad samo ponavljam i održavam formu. Više ne moram vježbati četiri-pet sati na dan.

Story: Ipak ste na solo albumu ‘Vivaldi: The Four Seasons’ radili dvije godine. Glazbenim laicima taj se proces čini puno jednostavnijim, uzmeš note, čelo i sviraš, ali to zapravo i nije tako?

Nisam o tome razmišljao 24 sata na dan, ali još dok sam bio na turneji sa Stjepanom, rodila se ta ideja. Dugo sam želio napraviti nešto takvo. Vivaldijeva ‘Četiri godišnja doba’ pisana su za violinu i prvi put u povijesti netko ih je u cjelini obradio, odsvirao i snimio za violončelo. Moja diskografska kuća Sony čak je provjeravala sve kataloge koji postoje i nije našla takve snimke. Zato i jesam tako ponosan. Želio sam napraviti nešto novo, nešto što će i meni biti izazov. I stvarno je bio izazov što više se približiti violini u toj briljantnosti. Čelo nije tako briljantan instrument kao violina, niža je laga, nemamo najvišu E žicu koju imaju violinisti, tako da je sve puno teže odsvirati. To je kao da igraš nogomet u pancericama. Naravno, neki pjevni dijelovi nisu tako teški, ali mnogo je toga zahtjevno. No jako sam zadovoljan rezultatom.

Story: Publika će to imati priliku čuti uživo u Lisinskom?

Da, u prvom je dijelu samo Vivaldi, cijela ‘Četiri godišnja doba’. Riječ je o prvoj filmskoj glazbi u povijesti i užitak ju je svirati. U drugom dijelu gošća je moja sestra, pripremio sam nekoliko efektnih klasičnih kompozicija koje neće biti zanimljive samo ljubiteljima klasične glazbe nego i ostalima. Na kraju će biti i nekih rock and roll obrada u stilu 2CELLOS, ali za violončelo i moj gudački orkestar.

Story: Što bi vam još bio izazov odsvirati, osim Vivaldija?

Ne volim se ograničavati klasikom ili određenim žanrom. Ima još opcija. Volio bih stvarati svoju glazbu, možda komponirati nešto za film ili samo za sebe, ali stvoriti nešto potpuno svoje.

Story: Iduće godine 2CELLOS slavi desetu obljetnicu rada, a tim povodom najavili ste i novi album. Znači li to da ste već sa Stjepanom u studiju?

Još nismo. Obojica smo fokusirani na svoje projekte. Hauseru isto uskoro izlazi album, ja sam posvećen i obitelji. Ali planiramo početi razgovor o konceptu, snimanje bi moglo biti najesen. Turneja je u planu za travanj ili svibanj 2021., tako da ima još vremena.

Story: Posljednjih godinu-dvije puno se raspravlja o tome raspada li se 2CELLOS ili ne. Što ste u ovih godinu dana zaključili, mogu li Luka i Stjepan uspješno samostalno postojati?

Mogu, super nam ide i samostalno. Imam turneju, koncerte, Stjepan također ima turneju. Najveća je snaga dvojca 2CELLOS u tome što smo kao individualci toliko snažni da možemo svirati sami i imati odličnu karijeru, a kada se spojimo, onda jedan plus jedan nisu dva nego tri. Stvarno možemo puniti arene po cijelom svijetu. Zato 2CELLOS i jest svjetski glazbeni fenomen, jer smo i kao individualci kvalitetni. Možda se u budućnosti opet dogodi ovakva pauza, možda opet poželimo nešto snimiti sami jer smo drukčiji. Svatko ima svoje umjetničke afinitete i želje pa bi bilo šteta zanemariti taj aspekt naših karijera. Na 2CELLOS gledam kao na veliki šleper, kamion koji nas sve gura zajedno, a naše solo projekte kao sportski autić koji povremeno svatko provoza za svoj užitak. Ali, naravno, možemo se mi voziti samo u sportskom autu ili biti samo u šleperu.

Story: Je li riječ samo o poslovnoj pauzi ili ste, s obzirom na to da ste toliko vremena bili zajedno, uzeli i pauzu jedan od drugoga? Čujete li se i dalje svakodnevno?

Iskreno, ne čujemo se baš. Tu i tamo nešto poslovno. Osam godina bili smo non-stop zajedno. Odgovara nam da se odmorimo jedan od drugoga. A i vodimo drukčiji život. Ja sam cijelo vrijeme s obitelji, to je sada moj svijet, a Stjepan radi svoje stvari. I ne znam gdje je sada. Drukčiji smo, svatko ima svoje prioritete.

Story: Je li bilo teško s nekim provoditi toliko vremena? Je li se ikada dogodilo da možda i posvađani nastupite negdje?

Da, bilo je i takvih situacija. Obojica smo temperamentni i izderemo se jedan na drugoga, ali nikada se nije dogodilo da ne razgovaramo mjesec dana i slično. S obzirom na to koliko smo bili zajedno, čak se i nismo često svađali. Nismo imali vremena za to. Imali smo žestok tempo, jako puno obaveza pa se nismo stigli svađati. Uvijek je pred nama bio neki novi izazov, novi planovi, putovanje, album, turneja... Ali kad bismo sletjeli u Zagreb, ne bismo se ni pozdravili, svatko bi pošao na svoju stranu, kući, jer znamo da se za nekoliko dana opet vidimo na aerodromu. Više smo bili po aerodromima nego kod kuće. Znali smo sve zračne luke svijeta napamet.

Story: U ovih devet godina obišli ste mnogo zemalja. Gdje niste nastupali?

Kad je riječ o kontinentima, samo u Africi. Zvali su nas u JAR puno puta, ali ne isplati se proći tako dalek put za jedan ili dva nastupa. Možda jednog dana.

Story: Zato ste u Japanu bili često, ondje je čak 20. siječnja proglašen danom dvojca 2CELLOS. To je velika čast.

Da, to je službeni 2CELLOS dan u toj državi i jako smo na to ponosni. Tamo smo počeli; 2011. izišao je naš prvi spot ‘Smooth Criminal’. Sada u Japan idem sam. Imam ondje dva koncerta, u Tokiju i Osaki, i to će mi biti 16. posjet toj zemlji.

Story: Stignete li nešto i vidjeti, obići zemlju?

Minimalno, ako baš imaš sreće. Primjerice, nikad nisam stigao otići u Kyoto, najljepši japanski grad. Raspored je toliko zgusnut da jednostavno nemate kad. Ali iskreno, više mi znači dan više kod kuće nego dan više za razgledavanje. Najviše zbog obitelji. Padnem u depresiju kad sjedim negdje u hotelu, a taj dan nemam koncert. Gubim vrijeme, a mogao sam biti kod kuće sa svojima.

Story: Kad djeca porastu, i oni će moći s vama na turneju.

Da, tome se i radujem. Kada porastu, moći ću ih bez problema voditi na mjesec dana u Ameriku na turneju. Imat ćemo svoj autobus, vozača, razgledavat ćemo gradove... No sad to nema smisla, nisu to uvjeti za tako malu djecu. Barem da navrše četiri, pet godina, svakako prije nego što krenu u školu.

Story: Koliko je isplativo biti violončelist? Vjerojatno ne zarađujete kao Messi i ostali nogometaši, ali glazba vam je zacijelo osigurala lijep život?

Ne zarađujemo kao Ronaldo, ali nama je isplativo. Dok sam bio mlađi, tata mi je govorio da mi se uloženi trud nikad neće vratiti. Želio me vratiti u realnost, da se poslije ne razočaram. Ipak je riječ o klasičnoj glazbi; ona iziskuje puno odricanja i ako gledaš samo financijski aspekt, teško da će ti se vratiti uloženo. Ali bez obzira na to, ja sam vježbao, bio sam zaluđen time i na kraju nam se sve vratilo. I više nego što smo mogli sanjati. U tome je možda i tajna, moraš biti zaluđen time. Na kraju shvatiš da ti i ne treba puno u životu. Ljudi su pohlepni, žele još i još, mogao sam i ja sada ne uzeti pauzu od obitelji i nastaviti s turnejom, imao bih puno više novca, ali zašto? Postoje i druge stvari u životu koje su mi važne. Novac je zapravo teret. Važno mi je da imam dom, dovoljno za obitelj i da uživam u životu. Sve ostalo donosi brigu i teret. Nemojte me pogrešno shvatiti, dobro je imati novac, pogotovo ako se nešto loše dogodi, primjerice bolest pa ti treba za liječenje, no luksuz i slično, marke, torbica od 30 tisuća kuna, cipele od 50 tisuća kuna... kada to vidim, naježim se. I sâm sam imao trenutak slabosti, kupio sam si BMW. Dobili smo prvo dijete, prodao sam ga i kupio obiteljski auto, karavan. I nikad nisam bio sretniji u životu. Kad sam imao BMW, nervirao sam se zbog svake ogrebotine, pazio na sve. Nije to antireklama za BMW, to je odličan brend, ali nisam ja za to. To je odličan auto kad nemaš obitelj, kad si često na cesti, ali meni ne znači toliko, ima i drugih kvalitetnih marki.

Story: Skrasili ste se u rodnoj Sloveniji. Tamo ćete i ostati?

Da, iako smo često i u Zagrebu i na moru. Ljetujemo u Dubrovniku, odande mi je tata, na Hvaru u Jelsi... Ne mogu bez mora. Rođen sam u Mariboru, ali more mi je u krvi. Mama mi je također s mora, sa Slovenskog primorja, iz Izole. More doživljavam kao živo biće, svaki je dan drukčije - danas je valovito, sutra bonaca... Volim miris mora, zvuk galebova, to je glazba za moju dušu. Volim Maribor jer je manji grad, nema gužve, priroda je blizu, često odlazim na brdo Pohorje, za najviše deset minuta stigneš na drugi dio grada... Ne volim velike gradove.

Story: Gdje se vidite u budućnosti, na moru?

I dalje u kombinaciji Hrvatske i Slovenije. To je prekrasan dio svijeta. Samo da bude mir i da se popravi mentalno stanje ljudi. Da počne pobjeđivati pozitiva nad negativom i jalom. Ali to su već druge teme...
Story: A karijera u budućnosti, bez glazbe ne možete?
Ništa drugo i ne mogu raditi. Mogao bih iznajmljivati apartmane ili u nešto investirati, ali to me ne bi ispunjavalo. Ako si vrijedan i želiš raditi, uvijek se možeš snaći, ali zašto kada je ovo najbolje što radim i radim to cijeli život. Glazba i kreativnost tjeraju me dalje. I nadam se da ću još dugo biti kreativan. Najveći mi je izazov uskladiti karijeru i obiteljski život. Mislim da mi zasad dobro ide, ali potrebno je puno discipline, planiranja, odricanja i kompromisa.