Domaća glazbenica i glumica Manuela Svorcan koju je publika upoznala još 2009. godine u showu 'Hrvatska traži zvijezdu', kad ne glumi ili pjeva, uživa s društvom. Upravo tako je provela i svoj 29. rođendan, koji je jučer dočekala u toplini svoga doma. Unatoč tome što je trenutno prehlađena, nije htjela propustiti slavljeničku atmosferu, jer kaže, obožava svoj rođendan. Za Story.hr govori o željama, strahu od starenja, poklonima i djetinjstvu.
Još jednom, sretan rođendan. Kako ste ga i s kime proslavili?
Hvala puno na lijepim željama. S obzirom da me ulovila prehlada, rođendan sam dočekala kod kuće, inhalirajući se i uz čaj. Okupilo se nas par bližih osoba, taman onoliko koliko su moji sinusi mogli dopustiti.
Korak ste bliže tridesetima. Plaši li vas to?
Ne straši me to. To je samo podsjetnik da sam živa i zdrava, da sam jako puno toga naučila i nadam se da budem i još više. Čudno mi je samo izgovarati ovu brojku jer sam u glavi još uvijek dijete, bar se trudim biti.
Uvijek kažem, ja sam svaki dan zaljubljena
Što ste si poželjeli za ovogodišnji rođendan, je li ljubav jedna od želja?
Za ovaj rođendan poželjela sam si zdravlje, kao i za svaku godinu prije jer onda možeš sve. Dobro, i malo sreće sam si poželjela, to nije na odmet. O novoj ljubavi nisam razmišljala jer toga stvarno ne fali, okružena sam ljudima koji me vole, kojima je stalo i koji me podržavaju svaki dan. Uvijek kažem, ja sam svaki dan zaljubljena.
Jedan od poklona bila je i Barbika. Postoji li priča iza toga?
Jao, Barbika...da Vam budem iskrena, ja sam se s Barbikama igrala do svog prvog razreda srednje škole. Jako se nisam htjela odvojiti. Međutim, naglo sam se odselila u Zagreb, i spletom okolnosti, ostala bez dječjih uspomena, pa i bez Barbika. Tako se jedna, meni draga osoba sjetila te priče i razveselila me Barbikom, da me opet vrati u djetinjstvo i da ja slučajno ne bih bila bez Barbike u svom životu. Eto, poruka svima, okružite se ljudima koji ne samo da slušaju, nego i čuju.
Je li vas taj trenutak vratio u djetinjstvo? Sjećate li se svojih rođendana dok ste još bili djevojčica?
U svakom slučaju me vratio u djetinjstvo, i s obzirom da sam ja jako teška u pokazivanju emocija, moram priznati da se nisam mogla kontrolirati i da su oči zasuzile...naravno, od radosti. Sjećam se skoro svakog mog rođendana jer jako volim svoj rođendan. Dok sam bila mlađa, čim je prošao rođendan od sljedećeg dana sam počela s odbrojavanjem do sljedećeg.
Sjećate li se određene proslave posebno? Kako su izgledale proslave tada u vašem domu?
Ne bih mogla izdvojiti konkretno samo jednu proslavu svog rođendana iz djetinjstva, znam samo da sam okupila sve svoje prijatelje do kojih mi je stalo, da sam uvijek imala najljepše torte na sve moguće likove iz crtića, da se pjevalo, plesalo, jelo...i da smo bili neopterećeni i sretni.
Koje su najveće razlike današnjih i ondašnjih proslava? Mislite li da je konzumerizam preuzeo ulogu?
Rekla bih da je najveća razlika, to što si danas sama financiram rođendan, i ja sam u ulozi domaćina. Nekada je to bila mama pa sam bila bez brige i pameti. Kako je to bilo lijepo.
Svakako je prisutan konzumerizam, sto ljudi sto čudi, ali ja sam ipak od onih koji više vole emocije, pamtiti trenutke kako sam se osjećala, nego dobiti neki skupi poklon ili slično. To si volim sama priuštiti kao podsjetnik da sam nekad i zaslužila.
