Zvijezda koja voli biti na rubu

Ako se doživljavate zvijezdom, već ste izgubili nešto svoje u prikazivanju bilo kojeg ljudskog bića. Mo­ra­te se držati na rubu, što čišće. Jer u tom vam slučaju treba nešto što će vas vratiti vama, onome tko ste i koga predstavljate. Trebate zapamtiti da niste filmska zvijezda i da ne biste trebali biti previše sretni. Nikad ne smijete ništa uzimati zdravo za gotovo - tvrdi Gene Hackman, američki glumac i pisac, dvostruki oskarovac, glumčina - kako ga neki zovu, čovjek koji je sjajno portretirao brojne likove, od opakih momaka do komičnih kreacija, holivudska legenda ne previše rječita kada treba govoriti o sebi i, kako sam kaže, ne naročito sentimentalan tip ni osoba koja će se pamtiti po ljepoti.

U jednom trenutku u mali stančić supružnika Hackman uselio se i Hoffman, koji je spavao na kuhinjskom podu sanjajući holivudske snove.
- Zamolio me da prespava nekoliko noći, a to se pretvorilo u mjesece. Dustin je bio najgori cimer u povijesti cimera. Na kraju sam ga doslovno morao izbaciti - otkriva glumac.
Hoffman mu to nije zamjerio. I danas su veliki prijatelji, a trebalo im je čak 45 godina da zajedno igraju u filmu ‘Odbjegla porota’. Do toga trenutka obojica su prošla dug put. Gene je u svojim tridesetima prodavao cipele, vozio kamion za selidbe, čitao reklame na radiju...
- Najgori posao radio sam noću u Chrysler Buildingu. S petoricom frajera polirao sam kožni namještaj kako bi ujutro bio spreman za kupce - prisjetio se i objasnio zašto je gluma bila njegova ljubav.
- Jednom sam s majkom gledao neki film, a kad je završio, rekla mi je da me jednog dana želi vidjeti na platnu. To mi je bilo dovoljno. To sam želio i prije nego što je izgovorila. Drago mi je što sam imao nekoga tko je pogurao tu moju želju. I to je bila jedina stvar koju mi je majka rekla kad je riječ o glumi - ispričao je.
Osvrnuo se i na svoje odrastanje te zaključio da iz disfunkcionalnih obitelji često dolaze sjajni glumci. Iako mu New York isprva nije pružao prave prilike, zainatio se da neće odustati. A u tome mu je pomagao i jedan profesor glume.

- Nije mi bilo teško raditi, ali moji profesori u Pasadeni koji su tvrdili da nemam nikakvu budućnost ubijali su me u pojam. Neću zaboraviti kad sam u jednom restoranu u New Yorku radio kao domar i otvorio vrata jednom od njih, a on mi je u prolazu dobacio: “Hackmane, jesam li ti rekao, nikad ništa od tebe!” To je u meni izazvalo neopisivu ljutnju i premda sam se osjećao manji od makova zrna, odlučio sam i njemu i sebi dokazati suprotno - priznaje Gene koji i danas tvrdi da su za njegovu karijeru najzaslužniji vjera i odlučnost.
Gotovo svaki dolar ulagao je u glumačku školu, a odlazio je i na predavanja iz novinarstva. Nesigurnosti vezanih uz ideju da za glumu mora biti lijep i neodoljiv, pogotovo jer se divio Errolu Flynnu i Marlonu Brandu, riješio se mnogo kasnije, kad je već postao slavan.
Jednu od prvih uloga u New Yorku dobio je u predstavi ‘Chaparral’, a nakon nekoliko televizijskih pojavljivanja, 1961. dobio je manju ulogu u filmu ‘Mad Dog Coll’.

Privatni život nije stavio na čekanje do trenutka kad je počeo dobivati ozbiljnije angažmane. Godine 1956. oženio se Fayeom, s kojom je do 1960. dobio troje djece: sina Christophera te kćeri Elizabeth i Leslie. Godine 1964. konačno mu se isplatila upornost jer mu je proslavljeni Warren Beatty pomogao da dobije ulogu u crno-bijeloj drami ‘Lilith’ Roberta Rossena. Iako nije postigao velik uspjeh, Beatty se toliko oduševio Hackmanom da mu je 1967. dogovorio i ulogu u filmu ‘Bonnie i Clyde’. Ni sam nije mogao vjerovati kad je bio nominiran za Oscar u kategoriji sporednoga glumca.
- Iako je to možda bilo iz niskih pobuda, priznajem da su mi pred očima danima bila lica svih koji su govorili kako sam promašen slučaj - prisjetio se.
Sve dobro što mu se događalo potkraj šezdesetih samo je odškrinulo vrata za sve ono što ga je tek čekalo. Redatelj William Friedkin 1970. pripremao je snimanje ‘Francuske veze’ prema romanu Robina Moorea, kojeg su inspirirali stvarni njujorški detektivi Eddie Egan i Sonny Grosso. U filmu su se zvali Popeye Doyle i Buddy Russo, a stvarni detektivi bili su statisti na setu. Redatelj Friedkin dugo je tražio glumca, a kad se Hackman pojavio na audiciji, završio je potragu. Iako je još bio nedovoljno poznat, Gene se pokazao savršenim izborom.

- Za ulogu sam dobio 100.000 dolara, što je bilo ravno zgoditku na lotu. Imao sam 40 godina i unatoč nominaciji za Oscar za sporednu ulogu, počinjao sam vjerovati da sam ipak zalutao u svijet filma - izrazio je sumnju.
Ipak je to bio tek pravi početak njegove sjajne karijere. Za ulogu Popeyea dobio je prvi Oscar za glavnu mušku ulogu. ‘Francuska veza’ godinama je bila predmet rasprave i publike i kritike, ponajviše zbog opasnih scena. Vratolomna vožnja automobilom u kojoj junak juri ispod nadzemne pruge gradskog vlaka, koji vozi u punoj brzini, u pokušaju da uhvati sumnjivca i danas se smatra jednom od najbolje snimljenih takvih scena. Da bi prikazi suludih jurnjava bili što realniji, Friedkin je angažirao i policijske stručnjake. U gotovo 80 posto scena Hackman je vozio sam, samo je u nekoliko najriskantnijih volan prepustio profesionalcu.
- Tu noć kad sam dobio Oscar, činilo mi se da sanjam. Činilo se kao da lebdim na posljednjemu mjestu u kazalištu i sve gledam kroz dim - rekao je.

Da ‘Francuska veza’ nije ostala u filmskim analima samo kao dobitnik prestižnog kipića, potvrđuje 2004. kad ga je Kongresna knjižnica SAD-a uvrstila u Nacionalni filmski registar kao dio kulturne baštine koji je povijesno i kulturološki obilježio američko umjetničko stvaralaštvo.
- Nisam očekivao da će film postići toliki uspjeh. Iako je prošlo puno vremena, ljudi me i dalje zaustavljaju na ulici i oslovljavaju s Popeye. Mislio sam da će me pamtiti po nekom glamuroznijem liku, ali ako ćemo pošteno, nikad nisam izgledao kao netko koga će pamtiti po ljepoti - istaknuo je.
Prvi Oscar bio je samo uvod u odličnu ulogu u trileru ‘Prisluškivanje’ Francisa Forda Coppole, koji je obradio temu nadzora i kontrole. Film je izazvao dosta kontroverzi jer je snimljen nekoliko godina poslije afere Watergate. Gene je nakon premijere 1974. rekao da ga je za lik inspirirao ujak, šutljiv i pomalo čudan tip koji se stalno ‘igrao’ sa žicama i radiouređajima. Naposljetku, film ‘Prisluškivanje’ premašio je očekivanu zaradu i dobio brojne nagrade, a najvažnija bila je Zlatna palma u Cannesu. Godine 1975. snimio je i nastavak - ‘Francuska veza II’ u režiji Johna Frankenheimera, koji je ponovio uspjeh prvog filma. Glumački talent pokazao je i u komičnoj ulozi u filmu ‘Mladi Frankenstein’ Mela Brooksa, a potom se iskazao u roli Lexa Luthora u hitu ‘Superman’ 1978. te u dva nastavka snimljena 1980. i 1987. godine. Profesionalni uspjesi ipak su ostavili trag na njegovu bračnom životu.
- Kad ste na vrhuncu slave, neizbježno vas, barem na trenutak, prožme neki čudan osjećaj besmrtnosti. Čini vam se kako možete sve i da će to potrajati. Ali u stvarnosti je sve obrnuto jer taj je osjećaj poguban za glumca i dobro je da ga se što prije riješi - rekao je o osjećaju nadmoći koji se kod njega, može se naslutiti, prelio i na privatni svijet.

Kako mu je slava rasla, tako su svađe sa suprugom bile sve češće. Faye nije željela javno komentirati navode o njihovim bračnim problemima, a Hackman je tada mogao birati redatelje s kojima će raditi. U jednom trenutku odbio je neke odlične scenarije kako bi ostao doma i spasio brak. Riječ je o filmovima ‘Otimači izgubljenog kovčega’, ‘Ralje’ i ‘Bliski susreti treće vrste’. Kako nerado i rijetko govori o svojoj privatnosti, zabilježeno je samo da se 1986., nakon 30 godina, razveo od Faye. Stres u privatnom životu uzeo je danak pa je počeo imati srčanih probleme. Pokušao je usporiti tempo, ali dvije godine poslije nije mogao odbiti ulogu u filmu ‘Mississippi u plamenu’, za koju je dobio novu nominaciju za Oscar. Tada mu se zdravlje pogoršalo pa je 1990. završio na operaciji.
- Nismo svjesni koliko je život dragocjen sve dok ne spoznamo da ga možemo izgubiti. Osim što sam sretan kako je operacija završila, doživio sam iskustvo gledanja smrti u oči - rekao je nakon izlaska iz bolnice.

Za njegov uspješan oporavak zaslužna je i 30 godina mlađa Betsy Arakawa, s kojom je počeo vezu nešto prije okončanja razvoda. Betsy je bila vlasnica teretane koju je Hackman posjećivao po preporuci liječnika. Vjenčali su se 1991., a nova supruga uskoro je pokazala poduzetnički duh. Zahvaljujući suprugovu kapitalu, osnovala je lanac trgovina namještajem Pandora’s Box i nagovorila ga da gužvu i ludilo Los Angelesa zamijene mirnijim Santa Feom u Novom Meksiku, gdje i danas žive. No to za slavnoga glumca nije značilo potpuno povlačenje jer je 90-ih snimio neke od najboljih uloga. Ponajprije u filmu ‘Nepomirljivi’, vestern klasiku Clinta Eastwooda u kojem je portretirao sadističkog šerifa, za što je nagrađen još jednim Oscarom, te drami ‘Tvrtka’ iz 1993., nastaloj prema romanu Johna Grishama, u kojoj je oduševio kao nemoralni odvjetnik, a nanizale su se i druge karakterne uloge. U ‘Krletki’ je utjelovio konzervativnog senatora Kevina Keelyja, u političkom trileru ‘Neograničena moć’ glumio je predsjednika Amerike koji slučajno ubije ljubavnicu i to pokušava prikriti, a uloga u hitu ‘Državni neprijatelj’ iz 1998. bila je svojevrsni hommage kultnom ‘Prisluškivanju’. Godine 2000. snimio je zapaženi triler ‘Pod sumnjom’ u društvu Morgana Freemana i Monice Bellucci, a godinu poslije nasmijavao nas je u ‘Srcolomkama’ sa Sigourney Weaver i Jennifer Love Hewitt. Njegova sposobnost da uvjerljivo donese različitu lepezu likova nije bila upitna, kao ni suradnja s redateljima, o kojoj je rekao:
- Glumci često, pogotovo kad postanu slavni, počnu nametati svoja viđenja kako nešto treba snimiti. To nikad nisam radio. Bit je u varljivom osjećaju nadmoći. Svi ga vole, a to je u glumačkom poslu loše. Uvijek sam smatrao da eventualnu nadmoć mogu realizirati samo tako da što bolje odglumim ono što redatelj od mene traži. Uostalom, zna se što je čiji posao.

Govorio je i kako sebe doživljava na ekranu te o novcu i slavi:
- Zašto bih bio skroman? Ne glumim radi slave nego radi zarade. Katkad mi je teško gledati se na ekranu jer stalno mislim da sam mlad, a onda vidim starijeg frajera s podbratkom i podočnjacima. Kad snimam, čini mi se da sve radim dobro, a kad pogledam film, ne znam je li odlično ili bez veze pa to prepuštam drugima da mi kažu - iskrena je ova holivudska legenda.
Ostvario je osamdesetak filmskih uloga, čak je pet puta bio nominiran za Oscar, dobitnik je tri Zlatna globusa i Srebrnog medvjeda u Berlinu te brojnih drugih nagrada.
Kad su ga prije 18 godina pitali je li mu karijera gotova, rekao je da ne zna, ali zna da mu više nitko ne nudi uloge kao nekad. Priznao je kako si je nekoliko puta rekao da je gotovo s glumom, ali bi ga svaki put uhvatila tuga nakon što bi napustio set.
- Nedostaje mi gluma, ipak sam to radio gotovo 60 godina. Ali filmska industrija postala mi je jako stresna, kompromisi koji su dio te mašinerije i zbog toga se više nisam vidio u njoj - rekao je 2008. i najavio zasluženu mirovinu.

No Gene Hackman se posljednjih petnaestak godina nimalo ne dosađuje. S prijateljem Danielom Lenihanom, podvodnim arheologom, razvio je ljubav prema ronjenju s bocom te postao pisac. Isplatili su mu se kolegiji novinarstva koje je slušao u mladosti, a kako je otkrio, njegov je djed bio dobar novinar i od njega je naslijedio dar za pisanje. Objavio je romane ‘Escape from Andersonville’, ‘Justice for None’ i ‘Wake of the Perdido Star’ koje je potpisao s Lenihanom, a njegovi su samostalni radovi ‘Pursuit’ i ‘Payback at the Morning Peak’.
- Pišite iz srca. Da biste bili dobar pisac, morate pisati o onom do čega vam je jako stalo - poručio je svestrani Amerikanac.
Hackman uvijek piše tijekom jutra. U kući ima mali ured s udobnim stolcem. Kada završi rukopis, najprije ga čita njegova žena. Jednom je opisao i svoje sitne radosti sa suprugom Betsy.
- Petak nam je dan rezerviran za komedije. Gledamo stand up komičare, a posebno nam se sviđa Eddie Izzard - otkrio je Hackman.
Njegov ugodan život u mirovini rijetko što može poremetiti, pa ni incident iz 2012. zbog kojeg se našao na meti tabloida. Tada su letjele šake i psovke između njega i jednog beskućnika u Meksiku koji je vrijeđao glumca i njegovu suprugu. Gene kaže da nikad nije bio nasilan tip, samo je katkad imao problem s autoritetima i priznaje da je oduvijek želio postati glumac, a ne zvijezda.