Massimo: 'Smeta mi grubost ovoga svijeta, socijalna neosjetljivost'

Story: Kako su kandidati prihvatili vaše sugestije?
Potpuno su ih razumjeli i sa svima imam jako dobar odnos. Stvarno nema teških osjećaja. Nisam primijetio da je itko otišao uvrijeđen, a nitko i nije otišao jer ti ljudi i dalje dolaze na snimanja. Doduše, nisu dio kompletne ekipe, ali su u publici ili se druže s preostalim kandidatima. To je postala njihova scena, jedno druženje. Jako mi je drago što smo to postigli. Subotom navečer znali su se nalaziti u jednom kafiću i zajedno gledati emisije audicija i dvoboja. To se prije nije događalo. Ako pretjerano ozbiljno shvate natjecanje i idu preko tuđih osjećaja, počinju se razdvajati, a sve zbog pogrešne komunikacije. Ovo je dokaz da ne mora biti konfliktnih situacija da bi emisija bila gledana.

Story: Rekli ste da niste mogli spavati uoči dvoboja, odnosno odluke za kojeg će natjecatelja show završiti?
To je normalno! Možda netko od njih više nikad neće doživjeti ovakve profesionalne uvjete, raditi nešto što mu je u ovom trenutku toliko važno. To su veliki dani njihova života. I sad im morate reći: “Zlato, za tebe je ova vožnja završila. Moraš ići doma.” To mi je teško, devastirajuće djeluje na mene. Meni je stalo do ljudi.

Story: Sentimentalan ste čovjek?
Jako! Glazba je emocija, emotivna pismenost, pretakanje emocija u note.

Story: Što vas dira?
Raznježi me pobjeda nad bolešću. Pobjeda nad neimaštinom. Pobjeda nad državom koja je neosjetljiva. Kad vidim ljude koji su fizički stradali i unatoč tomu postižu rekorde. To u meni izaziva duboke osjećaje. Smeta mi grubost ovoga svijeta, socijalna neosjetljivost. Uživam platiti porez ovoj zemlji i svojim poštenjem omogućiti da postoje vrtići, bolnice, javna briga za ljude.

Story: Održali ste veliki koncert u Rijeci u povodu Valentinova. Kako je prošao?
Na moje koncerte ljudi ne dolaze slučajno, točno znaju što će dobiti. U Rijeci je bilo malo posebnije, imali smo kvartet, gudače, gosti su nam bili Igor Geržina i Elvis Stanić. Nikad ne radim svirke pozivajući sijaset kolega, što se zna pretvoriti u revijsko prezentiranje. Koncert mora biti kao cjelovečernji film, treba imati uvod, zaplet i rasplet. Na sreću, imam slatke brige jer su moji nastupi jako posjećeni. Nedavno smo se vratili iz Skoplja, gdje smo dva dana nastupali u tamošnjoj filharmoniji, a to je nova dvorana, jako lijepa, amfiteatarskog tipa. Zahvalan sam što mogu održati koncerte u velikim dvoranama u gotovo svim zemljama u susjedstvu.

Story: Vaš je glazbeni put počeo 80-ih godina kad ste žarili s grupom Dorian Gray. Nakon raspada benda počeli ste solo karijeru i dogodio vam se klasik ‘Stranac u noći’ Zrinka Tutića. Tijekom 90-ih gotovo vas i nije bilo na sceni. Koliko je bilo sumnji, spoticanja, odustajanja?
Nemam golemo samopouzdanje, ali kad se nađem u ulozi interpreta, u smislu da moram biti taj kako bi mi ljudi povjerovali, ne sumnjam u sebe. I dalje smatram da mi treba još znanja i potkovanosti, ali samouvjereno ću nastupiti svaki put. Od prvog trenutka bavljenja glazbom od kolega sam dobivao samo komplimente. No meni je trebala drukčija vrsta podrške, ona emotivna. Uvijek mi je nedostajao otac kojeg sam izgubio sa šest godina pa sam u svakome tražio malo više od onog što sam trebao, ali zato sam i danas sa svim ljudima s kojima sam surađivao u izvrsnim odnosima. Vrlo se često čujem sa Zrinkom, mnogo sam naučio od njega, kao i od ekipe iz Denis & Denis, Ekatarine Velike. Početkom devedesetih, dok je trajao Domovinski rat, nisam se osjećao dobro. Glazba s tim jednostavno nije išla. Tada sam se počeo baviti drugim poslovima.

Story: Od čega ste tada živjeli?
Od rada na reklamama, snimao sam jinglove, radio na Plavom radiju, poslije na Obiteljskom. Financijski sam se oporavio, ali s vremenom sam osjećao sramotu zbog ljudi koje sam gledao na televiziji. Scena nam je u jednom trenutku, čast iznimkama, bila vrlo loša. Odlučio sam se vratiti i, zanimljivo, jedino je Aquarius Records pokazao interes za to. Zato sam s njima već osamnaest godina. Vrlo sam odan kad je netko tu za mene kad mi je potrebno, imaš me za cijeli život. Ne zaboravljam to. Uostalom, ako s nekim radiš 18 godina, znači da stvari štimaju. U tom slučaju ne volim promjene.

Story: Koliko je zapravo trajala vaša stanka od glazbe?
Pokušao sam nešto s ‘Benziom’ 1996., ali nije išlo. Potom sam imao stanku do 2000. godine. Sveukupno osam godina nisam radio ništa povezano s glazbom.

Story: Koja je pjesma nakon višegodišnje stanke označila vašu glazbenu renesansu?
Istodobno su nastali duet ‘Odjednom ti’ i album ‘Vještina’. Prije toga dogodio se mali uvod kada sam na večeri posvećenoj Arsenu Dediću pjevao ‘Ne plači’. Sjećam se da je Vjesnik objavio tekst koji je zvučao kao da su me tek otkrili. Na neki način i jesam bio novi jer dugo nisam radio.

Story: Nekoliko ste puta počinjali ispočetka?
Da. Tri puta. Ovo je treća sreća.

Story: I danas punite dvorane?
Danas je bolje nego ikad. Kada sam došao u Aquarius, podsjetio me na neke londonske diskografske kuće u smislu malih, moćnih timova. Objasnili su mi što ću raditi i kako ću prosperirati u umjetničkom i financijskom smislu. Već 15 godina držim stvari u svojim rukama, nekad sam bio malo lijen za to, ali otkako pazim što i kako radim - sve funkcionira. Pogotovo mi je drago što ne recikliram svoje uspjehe iz osamdesetih godina nego stvaram nove pjesme. A slučajno imam karijeru koja traje od 1983. godine.

Story: Jedan je od vaših hitova i duet s Ivanom Dečakom ‘Nama se nikud ne žuri’.
To je šesti Ivanov pokušaj da radimo zajedno. On je jako pozitivan, prihvaća sve što mu se sugerira. Kada sam mu odbijao pjesme koje mi je nudio, govorio bih mu: “Nemoj odustajati, stalno me zovi kad nešto radiš jer dogodit će se. Znam da će se dogoditi.” I kad sam dobio pjesmu ‘Nama se nikud ne žuri’, odmah sam čuo gitare koje ću snimiti, i to je bilo to.

Story: U dugogodišnjem ste braku sa suprugom Eni. Na čemu joj danas zahvaljujete?
Eni je najkvalitetnija osoba koju sam upoznao u životu. Ona je moj kompjutor. Kad dajem intervju i ne mogu se sjetiti neke kompozicije, samo dođem k njoj, sve zna. Njezino je znanje po tom pitanju neograničeno, kao i njezina ljubav prema meni i moja prema njoj. Tu sam sretan čovjek.

Story: Kako ste se upoznali?
Kada sam radio na albumu ‘Zemlja plesa’, a to je posljednji koji sam radio sa Zrinkom Tutićem, Eni mi je trebala za tekstove jer je napisala ‘Boginju’ i ‘Jutro’ Josipe Lisac. To mi se jako svidjelo i poželio sam da surađujemo. Od prve večeri kada samo radili na tekstovima, ostali smo zajedno. To je već trideset, a u braku smo 27 godina.

Story: Kada je godišnjica?
Vjenčali smo se 14. ožujka, a Eni ima rođendan tri dana poslije.

Story: Za one koji ne znaju, jedno ste vrijeme živjeli u Sydneyju, potom u Stockholmu i Beogradu. Kakav je zapravo bio vaš put.
Rodio sam se u Istri, pa sam živio u Napoliju, pa opet u Istri, a onda svugdje. I tko zna gdje ću po stare dane. Možda odem na Island. Meni je obitelj sve, a gdje smo - potpuno je nevažno.

Story: Što ste naučili o sebi nakon svih tih lutanja?
Učini te kozmopolitom, poliglotom. Lijepo je putovati i govoriti savršeni engleski, talijanski, slovenski, solidno se služiti njemačkim, švedskim. To mi je dalo podijeljeni, analitički mozak. Analiza me ne opterećuje, ali brzi život naučio me vjerovati instinktu, svojoj ženskoj strani. Tako da kada se s nekim rukujem i osjetim lošu vibraciju, s njim neću surađivati jer ću dobiti nož u leđa. To me je iskustvo naučilo, puno sam puta to doživio. Kada bi me netko razočarao, sjetio bih se svoga prvog osjećaja prema njemu.

Story: Čega se sjećate iz razdoblja kada ste živjeli u Australiji?
Mama i ja smo iz Ge­nove putovali prekooceanskim brodom 39 dana do Australije. Ondje smo odlučili otići živjeti jer se moja mama htjela odseliti kod svojih sestara, teta Nadije i Line. Meni je ondje bilo dobro, odmah sam se upisao u englesku školu, brzo se prilagodio, stekao radne navike. Počeo sam raditi kao kolporter, čistio sam bazene. No mami nije odgovarala suptropska klima. Kako je prebrodila izljev krvi na mozak, izazivala joj je glavobolje i morali smo se vratiti. Onda sam došao u Zagreb, upisao se u srednju školu Ruđer Bošković i osnovao bend Dorian Grey. U Švedsku sam otišao zato što sam u vlaku sreo producenta i prijatelja Tihomira Vargu. Tada sam bio bez benda i nagovorio me da idemo raditi u Švedsku. Pitao sam ga: “S kojom lovom?” Rekao je da ćemo ići u Jugoton i tražiti avans kako bismo snimili album u Švedskoj. Tako je bilo. Ali Tini je bio tip koji je radio samo kad se njemu radilo pa je to bio jako dugotrajan proces. Naposljetku smo odustali od albuma, a u Švedskoj sam ostao još dvije godine šegrtujući kod njega u studiju. Krevet mi je bio ispod miks pulta. Tu sam naučio tehnologiju snimanja.

Story: Nakon svih uspona i padova, koje ste važne lekcije naučili?
Vjeruj instinktu i ne podliježi životinjskim nagonima. Čovjek je čovjek i mora postojati kočnica. Nema opravdanja za određene poteze. Nismo životinje, moramo imati razum i ljudskost da kažemo: “Sad je dosta! Ovo je loše.” Treba stalno raditi na sebi.

Story: Što je vaša kćer Mirna dobila od Eni i vas?
Čini mi se samo ono najbolje. Ponosan sam na našu Mirnu, onda je dobro i emotivno dijete. Doduše već je velika cura. Ima 27 godina i u sretnoj je vezi. Dijelimo našeg psa Manga i to nam je veselje. Već je magistra novinarstva, uskoro će na doktorat.